Neovisni novinarski portal
5.7.2020.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Ante Kotromanović, ministar obrane: Mimohod u Zagrebu pomela “oluja”

Portret tjedna/Ante Kotromanović, ministar obrane:
Mimohod u Zagrebu pomela “oluja”

Ante Kotromanović (Foto Tris - H. Pavić) (1)Ante Kotromanović (47), ministar obrane u Milanovićevoj vladi, političar koji sasvim opravdano gleda „ s visoka“ (zbog prirodnih „karakteristika“), vjerojatno je ovog trenutka jedan od najnespokojnijih ljudi iz vladajuće nomenklature. Što je obljetnica „Oluje“ bliže, njegova je glavobolja veća. A njegova zamisao o vojnoj paradi usred Zagreba, sve manja, sve minornija, irelevantnija… Ne samo što su je početno sabotirale velike sile –  SAD, Njemačka i Velika Britanija, kako stvari stoje,  aktivno u mimohodu s vojnim postrojbama i tehnikom odbijaju sudjelovati i Mađarska, Italija, Slovenija, Rumunjska… Ta, tko je još ostao kao sudionik velebne hrvatske vojne smotre u prigodi 20-te obljetnice Dana domovinske zahvalnosti, Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja? Ni susjeda ni prijatelja iz EU i NATO-a. .. Nekako bi ovo mogao biti još jedan „tuđmanovski“ mimohod hrvatske taštine i socrealističkog vojnog kiča. Zar nam je to trebalo? I to u vremenu duboke ekonomske, financijske i socijalne krize. A kažu da će to paradno „liječenje kompleksa“ malu Hrvatsku stajati oko 15 milijuna proračunskih kuna.

Zanimljivo, suautorica zamisli o vojnom mimohodu u Zagrebu, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović iz te se priče nekako izmakla i sva se posvetila završnim radovima na kninskoj mega-crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta gdje je prionula postavljanju keramičkih podnih pločica, ali se preporučila izvođaču i za sve ostale poslove bude li frke oko rokova.  Svestrana je, naime, od kosidbe do rezidbe, od keramike do ribe… Najprije je ideju srčano podržala, pa joj se u duhu njezina postojanog karaktera i nepobitne dosljednosti stala opirati, jer Knin je najvažniji toponim, zemljopisni, povijesni i politički kad je o Oluji riječ, i svi trebamo toga dana, 5. kolovoza, biti u Zvonimirovom gradu. A kad se naposlijetku postigao kompromis, pa smotra hrvatskih vojnih postrojbi pomakla na 4. kolovoz, uoči same Oluje, ni to predsjednici nije odgovaralo. Naime, kako bi šefica države sudjelovala na Kotromanovićevoj paradi 4. kolovoza u Zagrebu, kada je de facto u istom terminu blagoslov crkve nad crkvama, grandiozne kninske „prvostolnice“ s 1200 sjedećih mjesta i 40 milijuna kuna specifične financijske težine?! A to je ipak prioritetnije od vojne parade, koju, per fin, bojkotiraju i najvažniji hrvatski vojni i politički saveznici čineći prvorazrednu političku uslugu oponentima Milanovićeve vlade . HDZ-u, prije svih. Jer, ma koliko su se kleli u potrebu konsenzusa oko makar nekih ključnih datuma „domovinske povijesti“, činili su sve da do konsenzusa ne dođe. Pa i kad je obilježavanje vojne operacije Oluja, kao završnog čina oslobođenja hrvatske države nakon četverogodišnje okupacije, definirano kao dvodnevno praznovanje, ne bi li „vuk bio sit ali i ovce na broju“, to hrvatsku političku čeljad nije približilo, nego poput „rakove djece“ posve rasulo između Knina i Zagreba. I eto ministru obrane noći bez sna i dana bez spokoja…

Alkarski “stožernik” kojeg je Mesić umirovio

Ante Kotromanović, rođen je u Potravlju kod Sinja 1968., dragovoljac je Domovinskog rata, umirovljen s činom stožernog brigadira. Već 1991. postao je zapovjednik u specijalnim snagama Glavnog stožera HV-a, a od 1993.- 1996. bio je zapovjednik 126. Sinjska brigade i Operativne grupe Sinj. Potom je do 1999. obnašao dužnost zapovjednika 4. Gardijske brigade te upisao Ratnu školu „Ban Josip Jelačić“, a 2001. postao načelnik Zbornog područja Dubrovnik. Kao sinjski alkarski vojvoda 2001. pridružio se skupini hrvatskih generala koji su orkestrirano napali tadašnju lijevu nomenklarutu na čelu s Ivicom Račanom (SDP) optužujući je za kriminalizaciju branitelja i Domovinskog rata. Predsjednik države, Stipe Mesić, zajedno s ostalim indoktriniranim i instrumentaliziranim generalima, koji su pokušali izvršiti vojni puč, otpravio ga je u mirovinu. Kotromanović nakon toga vojnu karijeru pokušava kompenzirati poduzetničkom.. Zastupao je tvrtku „Urbanico“ koja je prodavala keramičke pločice, bio kolumnist u Večernjem listu, vodio tvrtku za razminiranje „Zdrug“, ali sve to nije ispunilo njegova očekivanja, ambicije i apetite.

Već od 2006. Približava se SDP-u, a 2007. svoje simpatije spram vodeće lijeve stranke u državi i formalizira učlanjivanjem u SDP. Zahvaljujući tome, ulazi u Sabor i taj mandat odrađuje dužnost predsjednika Odbora za ratne veterane. U međuvremenu je diplomirao na zagrebačkom fakultetu političkih znanosti novinarstvo, te odmah, da ne gubi vrijeme, upisao poslijediplomski studij Poslovnog upravljanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nosilac je brojnih državnih odličja i priznanja, a javnost ga prevalentno percipira kao prijatelja i „ratnog druga“ generala Ante Gotovine. Tim prijateljstvom uspješno neutralizira i ponešto braniteljskog animoziteta spram same činjenice da je pripadnik SDP-a, odiozne lijeve stranke, koju dio lobotomirane veteranske populacije drži nenarodnom.

Kako je mimohod odsklizao u “samohod”…

Nakon pobjede Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima 2011., postao je dio tima Zorana Milanovića, ministar obrane u njegovoj vladi, vjerojatno jedan od rijetkih kojega čak ni najžešći oponenti iz HDZ-a nikad nisu stigmatizirali kao crvenog, komunističkog „jugofila“. Na poziciju ministra dospio je zahvaljujući svojoj ratnoj biografiji i bliskosti s nekim ključnim ljudima iz SDP-a. Čini se da mu je čak i Mesić oprostio… No, u Ministarstvu ga je dočekalo puno problema:reducirani vojni budžet, rasulo u tehnološkom i kadrovskom pogledu, restrukturiranje u skladu sa zahtjevima NATO-a i EU direktiva, kriza u HRZ-u, preko 300 prekobrojnih u administraciji sustava, modernizacija vojske, odlazak šest pilota i instruktora letenja ( Krila Oluje), per fin i prijepori oko Oluje kojom je, na njezinu okruglu , 20. obljetnicu, želio poentirati. Demonstracijom hrvatske vojne snage, paradom dostojnom Tuđmana, štoviše, superiornijom po svemu, napose po moćnim savezničkim sudionicima i prijateljima. Ali, sve je pošlo krivo…

Osim internih, domaćih razmirica oko proslave 5. kolovoza, jednog od najvećih hrvatskih državnih praznika, očekivano su počeli bujati i eksterni, na koje ni Milanović, a pogotovo Kotromanović, ne mogu utjecati. Netom u Srebrenici izviždani, izvrijeđani i potom kamenovani srbijanski premijer Aleksandar Vučić, svoje „duševne“ i fizičke „srebreničke boli“ pokušava neutralizirati osporavanjem Oluje i hrvatskog državnog prava na oslobađanje i integriranje vlastitog teritorija. Predolujne tenzije na relaciji Hrvatska- Srbija rastu, odnosi se zaoštravaju i svi su izgledi da bi 5.kolovoza mogle doseći planiranu kulminaciju. Za Srbiju i Republiku Srpsku (tko je ta?!) Oluja je, tvrde uglas Vučić i izvjesni Milorad Dodik, najveće etničko čišćenje na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Za Srbiju i srbijanskog premijera, koji ovih dana, dakako nimalo slučajno, postaje zvijezda You Tubea filmićem iz 1991. kada se napaljeno gurao uz četničkog vojvodu Vojislava Šešelja i kao njegov radikalni podmladak dokazivao se govorom mržnje i ratnohuškačkim pozivima na klanje i ubijanje, Oluja je od ove godine pa zauvijek dan žalosti koji je proglašen odlukom vlade Srbije i Republike Srpske.

Dan pobjede i dan žalosti

„Teško je pronaći tužniji dan u srpskoj povijesti“, zaključuje Vučić, najavljujući simbolično obilježavanje na prijelazu Rača toga „ najtužnijeg datuma u srpskoj povijesti“ i dolijevajući sol na Kotromanovićevu već otvorenu ranu.

Vučić je izravno stao i „na put“ hrvatskoj vojnoj paradi, tezom da bi Srbija dolazak stranih dužnosnika na mimohod u povodu Oluje, 4. kolovoza, shvatila kao uvredu , jer za njih većeg etničkog čišćenja na tlu moderne Europe nije bilo od Drugog svjetskog rata. Pohvalio se, pače, i da su ga mnogi strani državnici pitali da li bi Srbiju uvrijedio njihov dolazak na zagrebačku vojnu paradu, a“ ja sam im iskreno odgovorio „DA“ „ , značajno će bivši, euforični Šešeljev radikal i sljedbenik, svjestan da je Srbija veliko tržište s velikim i moćnim ruskim prijateljima i saveznicima kojima se nitko ne želi zamjeriti.

No, tom je retorikom „digao paru“ ministru obrane u Hrvata, toliko da je inkriminirajući filmić naglo počeo dobivati na popularnosti i gledanosti. Pa nek’ se vidi tko je tko.

– Komentari osobe koja je 90-ih s puškom u ruci poticala sve ono najgore i pozivala na ubojstva i mržnju- nisu nimalo vjerodostojni- odmah je uzvratio Kotromanović. – Na ove najnovije pokušaje balansiranja krivnje i izjednačavanja žrtve i agresora želim jasno reći: vrlo dobro znamo tko je bio agresor, a mjesta poput Vukovara i Srebrenice najbolje govore tko je bio žrtva. Operacija Oluja je bila legitimna akcija koja je spriječila, među ostalim, još jedan masakr koji bi bio puno veći od Srebrenice – izjavio je naš ojađeni ministar, uvjeren da bi Vučić trebao više uvažavati Oluju jer bi bez nje danas morao odlaziti na još jedno stratište, na još jednu komemoraciju i ispričavati se za još jedan genocid.

Hm. Mogao je Kotromanović i bez toga, jer Oluju , s aspekta oslobađanja hrvatskog nacionalnog, državnog teritorija, ne treba braniti ni od koga. Ona je legitimna i opravdana i nema te države na svijetu koja je ne bi, u takvim okolnostima, planirala i izvela. Problem su „nuspojave“ Oluje, koje s vojnom akcijom i vojničkom čašću nemaju puno, ali su svojim kozekvencijama zasjenile samu operaciju oslobađanja države . Problem su zločini koji su se mimo Oluje dogodili i zataškali a zločinci amnestirali , i sve to pod egidom vojne operacije koju 5. kolovoza slavimo. Problem je masovni egzodus Srba iz tzv. krajine, koji su otišli iz svoga zavičaja, svoga doma, sa svoga ognjišta, iz svoje zemlje, izmanipulirani i odbačeni, nigdje dobrodošli. A bježali su iz straha, znajući da su snovi srbijanskih političara o Velikoj Srbiji propali, a s njima i budućnost kojoj su se nadali. Bježali su u Srbiju koja ih je dovela u poraz, i od nje pokušali naplatiti svoju zabludu makar prikladnim skloništem i skrbi. Najveći broj ih nije dobio ništa osim prezira domicilnih stanovnika koji su u njima gledali dotepence što im otimaju kruh, „imigrante“ poput ovih što se danas potapaju u moru nade za spas napuštajući pakao vlastite zemlje ne bi li u tuđoj našli utočište i neku nit sreće… Malo je onih „krajišnika“ koje je Srbija s uvažavanjem i humanošću prigrlila i pružila im priliku. Većina je skončala u „tuđini“ maštajući o svome domu u Bukovici, Lici, Baniji, Kordunu, Slavoniji, Baranji…

Što bi izbjegli Srbi trebali slaviti 5.kolovoza?

I jest da je Oluja za te ljude dan sjećanja na jedan strašan poraz kojega su doživjeli i kao pojedinci i kao dio hrvatskog naroda koji se dao zavesti mitovima o vlastitoj nacionalnoj veličini i carstvu nebeskom koje je za njih Svevišnji odredio. Većina ih se danas otrijeznila, probudila i s tim snom više ne odlazi na počinak. Ali, budimo realni, zar hrvatski Srbi mogu slaviti taj dan kada su, veći broj njih, i u hrvatskoj domovini i u „matici Srbiji“ postali nedobrodošli ? Remetilački faktor i tu i tamo, neželjena čeljad. Rat im nije ništa dobro donio, baš kako ratovi čine ljudima svugdje u svijetu. Što bi , dakle, izbjegli Srbi slavili 5. kolovoza?

Ne razumijem zašto hrvatskim građanima to smeta? Za Hrvatsku je Oluja legitimna oslobodilačka akcija i ima razloga da se taj povijesni datum primjereno obilježava. Na čast i slavu nisu zločini koji su se uz nju nalijepili i njome pokušali opravdati. Ali, nitko razuman to i ne pokušava slaviti. Jer, taj kriminalni, zločinački polusvijet koji se prigodno uniformirao da bi iza vojske obilazio pusta sela, pljačkao i ubijao ono malo starčadi što svoje ognjište nije htjela napustiti ni po cijenu života, s Olujom, s pravom na Oluju, ništa nema. Osim vremena događanja. A da su ti „junaci“ procesuirani, da su za svoje zločine odgovarali, danas Hrvatska ne bi imala potrebe braniti svoje državne blagdane ni pred kim. Jer bi čast države obranila kad je trebalo. Spriječavanjem ili makar sankcioniranjem zločina…A to je Hrvatska propustila učiniti. I još je vlastiti narod i cijeli svijet htjela uvjeriti kako u obrambenom, oslobodilačkom ratu zločin i nije mogla počiniti. Jer u takvom ratu, navodno, zločin nije moguć. I kad jest eklatantno zločin…

Statirati, ali ne slaviti…

Stoga, bilo bi dobro da i na Dan domovinske zahvalnosti, u prigodi 20. obljetnice Oluje, sačuvamo svoje i tuđe dostojanstvo. Može se slaviti ponosno, ali bez kiča i ignoriranja žrtve, pače, očekivanja da ona s nama dijeli naš trijumf i pobjedničku euforiju i dva desetljeća poslije. Nije ni politički ni ljudski oportuno nametati hrvatskim građanima srpske nacionalnosti stav o 5. kolovozu 1995. I zato ni Kotromanović, a još manje predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nemaju pravo mjeru poštovanja hrvatske države od strane srpske manjine definirati sudjelovanjem u proslavi Oluje. I kad je ovih dana Grabar Kitarović u Kninu slavodobitno obznanila kako su i Srbi involvirani operativno u pripremu obilježavanja i proslave vojno-redarstvene operacije Oluja, dokazujući time njihovu prvrženost tome hrvatskom državnom prazniku, bio je to klasičan politički ćorak kojemu je svrha (samo)obmana.

Točno je, Željko Džepina, dogradonačelnik Knina iz tzv. srpske manjinske kvote, član je Organizacijskog odbora proslave, i spreman je odraditi svoj dio posla korektno i bez opstrukcije. Jer, kako je sam kazao, ako su Srbi u Hrvatskoj prihvatili od 2006. da temeljem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina participiraju u lokalnoj vlasti, da imaju svoje dogradonačelnike , donačelnike i dožupane, red je da preuzmu i obveze koje iz tih funkcija proizlaze. Pa makar se te obveze odnosile i na pripreme za obilježavanje obljetnice Oluje. Ali, slavlje, oprostite, radije bi se na tu temu suzdržao, reći će Džepina. Sasvim svjestan da mu njegovi sunarodnjaci, njegovi izbjegli krajišnici koji se nikad nisu vratili kućama, to ne bi oprostili. Pa i neki liberalniji od njega, koji žele participirati u hrvatskoj politici, ne bježe od pragmatičnosti. Oluja je dio prošlosti, za nekoga slavne, za nekog porazne. I najbolje je da je kao prošlost i tretiramo. Da 20 godina poslije ne trijumfiramo, da budemo dostojanstveni i veliki u slavlju, a ne u likovanju nad žrtvom jedne promašene, velikosrpske politike. Oni koji su skloni u hrvatskoj politici aktivno sudjelovati, oni su spremni i o Oluji neostrašćeno zboriti. U proslavi statirati. Ali, ne više od toga. Zar i moraju?

 

 

 

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI