Neovisni novinarski portal
15.11.2019.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Josip Joža Manolić (95), bivši šef Ozne i Udbe: Karamarkova lustracija lustratora…

Portret tjedna/Josip Joža Manolić (95), bivši šef Ozne i Udbe:
Karamarkova lustracija lustratora…

JosipManolić (Wikimedia, Vlada RH) (2)

Kakva država! Politički reprezentativci, sve junak do junaka, kolekcioniraju uskočke optužnice zbog osnovane sumnje na kojekakve kriminalne radnje, u rasponu od zloupotrebe položaja i ovlasti do primanja i davanja mita ili pranja novca, a državu trese intervju jednog 95-godišnjaka!? Koji prokazuje navodne agente Udbe. I to baš one koji se busaju u junačka, autentično domoljubna hrvatska prsa i prijete političkom eliminacijom „crvenih vragova“, općom lustracijom onih koji su služili bivšem komunističkom režimu i progonili nacionalno osviještene domovinske Hrvate. Paradoks je u tome što bi, kako se čini, trebalo lustrirati i lustratora… Tvorac „antikomunističkog manifesta“ Tomislav Karamarko, tako je postao prva žrtva svoga lustracijskog projekta za „čistu Hrvatsku“.

Josip Joža Manolić (95), bivši visokorangirani šef Ozne i Udbe, čovjek koji je s Tuđmanom stvarao samostalnu hrvatsku državu i ustrojavao njezine tajne službe, bio jedan od najviše pozicioniranih državnih dužnosnika, jedan od HDZ-ovih“barakaša“ i najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika, danas umirovljenik koji je odavno objesio političke kopačke o klin, uspio je ne samo postati užarena tema nacionalne politike nego je i temeljito uzdrmati. Manolić je otvoren, bistar i unatoč godinama iznimno lucidan političar sa 75-godišnjim aktivnim stažom u tom često proskribiranom zanatu. I još ima što reći makar bi mnogi radije da zašuti zauvijek. Tomislavu Karamarku, vođi HDZ-a, od Manolićeva je ukazanja u medijima (tjednik Nacional, Index.hr, Novi list, T-portal…) doslovce prisjelo. Pa kad nije uspio ušutkati bivšeg šefa, starog Jožu, ušutkao je redom sve domaće mainstream medije. Svi gromko šute, baš kao da Manolić nije nikad progovorio…

Loš obavještajac, više su ga zanimale žene, nego posao…

A jest i ta se činjenica ne da ničim više izmijeniti. Prokazao je svoga nekadašnjeg „štićenika“, bivšeg predstojnika svoga ureda iz vremena kada je obnašao dužnost (drugog) hrvatskog premijera, neposredno nakon Stipe Mesića. Ne može se reći da je nešto spektakularno novo otkrio, ali je javnost podsjetio na staru priču o Karamarkovom svojedobnom angažmanu u Udbi. Lider HDZ-a Tomislav Karamarko, koji ambiciozno galopira prema Banskim Dvorima, navodno je, tvrdi Manolić, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća bio djelatnik zloglasne Udbe. Kamo je dospio po standardnoj špranci, priča njegov bivši šef, jer je uhvaćen u sitnom kriminalu, ucijenjen i za račun zataškavanja njegovih krimena, uvezan u sustav. No, uvijek mu ostaje utješna mogućnost, koju mu je velikodušno ostavio i njegov ostarjeli mentor Joža, vaditi se na to kako je sustav podrivao iznutra. Jer, bio je loš obavještajac, veli Manolić, više su ga zanimale žene nego posao…

Zašto prvi među hrvatskim „zajedničarima“ odbija javnost prosvijetliti glede utemeljenosti toga dijela svoje živopisne biografije? Nitko iz HDZ-a nije se pristao oglasiti o Manolićevim izjavama u Nacionalu. Jedan je kolega, štoviše, pokušao dobiti komentar od HDZ-ova savjetnika za medije Miljenka Manjkasa (ta tko bi bolje znao što činiti u ovoj situaciji od medijskog savjetnika?!), ali je bio „počašćen“ tek jednom drskom, neduhovitom dosjetkom. Na novinarski SMS upit, Manjkas je odgovorio nakon više od dva sata (zbilja je trebalo vremena za tako kreativan „return“!) i poručio: ‘Prolio konobar kavu na mene. Pišite’!

Taj si zbilja previše dopušta, a bogme s takvim savjetima ni Karamarku neće biti od koristi. Što se  i pokazalo. Pa je šef HDZ-a reagirao sam. Ali ne na medijsku ljubopitljivost, nego na Manolićevu „brbljavost“. U razgovoru s novinarima Indexa, Joža Manolić je javnost informirao kako ga je Karamarko nazvao dan nakon što je iz tiska izašao „vrući“ Nacional, izrazio nezadovoljstvo intervjuom i ustvrdio da je laž to što je za njega kazao.

– Odgovorio sam mu da on dobro zna kako to može pobijati. Neka kaže javno, neka ide na sud, neka izabere način da to pobije. No, ja ostajem kod svog – čvrst je i nepokolebljiv Manolić. A taj nema što izgubiti, za njega rizika od ovako eksplicitnog medijskog istupa nema, pa se nekako čini da za konstrukciju kojom bi tek zločesto difamirao lidera oporbe i nije imao motiv. Što ga je nagnalo da tako žestoko javno politički nokautira Karamarka?

 Crveni pucaju na – crveno

Bajanje o lustraciji, o „crvenima“, a sam je najcrveniji, eksplicira Manolić, primjećujući kako bi Franjo Tuđman, da je kojim slučajem odlučio provesti lustraciju, morao najprije riješiti pitanje Tomislava Karamarka koji je potkraj 80-ih pružao usluge Udbi i navodno onima koji su „obrađivali“ Tuđmana. I tako se Karamarku razbio o glavu zapjenjeni antikomunizam protiv kojega je krenuo praktičnim manifestom za generalnu hrvatsku dezinsekciju i dezinfekciju epidemijskih posljedica „crvene kuge“…

Dugovječni Manolić, nesumnjivo svjedok vremena i povijesnih događanja, čovjek koji je doživio četiri države, četiri režima, koji je države i sustave rušio i stvarao, nije mogao otrpjeti Karamarkovo licemjerje, njegove lustracijske floskule kojima zadovoljava apetite radikalnog krila HDZ-a, a istodobno liječi vlastite komplekse zbog inficiranosti odioznim režimom kojemu je, ako je vjerovati Manoliću, služio na najprizemniji, najnedostojanstveniji način. A Joža tvrdi da nema ništa osobno protiv Karamarka, da ga ne napaja nikakva mržnja spram tog novovalnog HDZ-ova pravovjernika, „ali, morao sam reagirati zbog političkih gluposti koje izjavljuje i predlaže. Karamarko dobro zna da sam ga uvijek branio, ali u politici se preko nekih gluposti ne može prelaziti“, objašnjava Manolić, potkrepljujući svoje teze tvrdnjom kako se zna tko je bio Karamarkova veza u Udbi, a još su živi ljudi koji to mogu potvrditi, baš kao i on sam. Zaboga, ta koga više briga tko je s kim bio na vezi, samo neka ne glumi propovjednika, neka uvuče ramena i tiho svijetom kroči…

Za mržnju prema svome nekadašnjem pulenu Manolić, koliko se znade, nema razloga. Dio političkog puta prošli su zajedno, s povjerenjem i respektom. Joža je bio autoritet za Karamarka, njegov mentor i učitelj. Stari komunist, koji je u politiku ušao daleke 1937., s 18 godina postao SKOJ-evac, a s 19 član Partije. Već 1946. postaje načelnik odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove NR Hrvatske, zatim visoki dužnosnik Udbe. Ipak, 1960., uza sve obveze, završava Pravni fakultet u Zagrebu, postaje šef SUP-a u SFRJ, da bi 1965. bio izabran u Sabor SRH gdje će odraditi čak dva mandata. Poslušnost režimu otkazuje tek nakon Hrvatskog proljeća kada se kao politički disident upoznaje i s Tuđmanom.

Drugi čovjek nove hrvatske države

Sudjelovao je na 20. kongresu CK SKH na kojem je donesena i odluka o raspisivanju prvih višestranačkih izbora. Dio je tzv. jarunske skupine koja je osnivala HDZ, a 1990. je postao potpredsjednik Predsjedništva RH. Smatralo se da je Joža Manolić drugi čovjek nove hrvatske države, kako neki kažu, neformalni Tuđmanov zamjenik. Bio je predsjednik Vlade (1990.-1991.), šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka (koordinirao svim tajnim službama), prvi predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora (1993.- 1994.). Međutim, navodno zbog neslaganja oko hrvatske politike u BiH, razilazi se s Tuđmanom, te zajedno sa Stipom Mesićem, Slavkom Degoricijom i drugima, napušta HDZ i osniva Hrvatske nezavisne demokrate čiji je predsjednik postao 1996., a danas ima status počasnog predsjednika stranke koja de facto figurira tek na papiru.

Manolić je odlučio javno diskreditirati Karamarka, iako mu je bio na dispoziciji godinama, pa i u trenutku razlaza s HDZ-om kojemu se vratio tek 2011., i zbog pokušaja vođe oporbe da radikalizira hrvatsku političku scenu u ime i navodno za račun poštovanja lika i djela Franje Tuđmana. To Joža Manolić nije mogao otrpjeti, jer, kako je kazao za Nacional, s Tuđmanom se razišao oko mnogih pitanja, ali nikad oko dva temeljna: antifašizma i pomirbe.

Prema tome, antikomunistički manifest Tomislava Karamarka je antituđmanovski program, jer Karamarko najavljuje obračun s „crvenima“ o kojemu Tuđman nije nikada govorio, i lustraciju, nasuprot Tuđmanove pomirbe. Ideja prvog hrvatskog predsjednika je bila pomiriti čak i zaklete neprijatelje u hrvatskom nacionalnom korpusu, što je rezultiralo apsurdnim pokušajem „miješanja kostiju“ partizana i ustaša, za razliku od Karamarka čija je fiksacija duboka demarkacijska linija lustracijske podjele između lijevih i desnih političkih snaga. Jedan bivši konfident (doušnik), tvrdi Manolić, licemjerno zaziva lustraciju i govori kako Tuđman nije bio dovoljno odlučan u obračunu s komunistima i pritom tvrdi da je njegov politički program program retuđmanizacije. A zapravo je program antituđmanizacije…

“Pucanj” u Karamarka, osveta za Perkovića (?)

Neki vjeruju da je Manolićev istup tempiran upravo sada zbog suđenja Perkoviću i Mustaču pred njemačkim sudom, a gdje i sam ima određenu ulogu i očekuje se da se pojavi kao svjedok obrane. Navodno, ovim potezom koji ozbiljno kompromitira šefa HDZ-a, osvećuje se toj stranci zbog njezinog upornog „drukanja“ za izručenje Perkovića Njemačkoj i poticanja sudskog postupka.

Manolić, međutim, tu temu ne izbjegava, pače, tvrdi kako je oduvijek to smatrao pravosudnim, a ne političkim, pitanjem koje se imalo rješavati na relaciji pravosuđa Hrvatske i Njemačke. Za njega je Đureković bio kriminalac, pa je i slučaj zapravo kriminalni, a ne politički. No, kako bilo, koji god motivi inspirirali 95-godišnjeg Manolića da javno diskreditira HDZ-ova prvaka „grijehom“ koji spada u kategoriju najcrnjih „antihrvatskih krimena“, žalosna je činjenica da 2015. godine domaći publicum neusporedivo više „rajcaju“ parapovijesne teme o komunistima, ustašama, Udbi i udbašima negoli one dnevne koje sudbinski definiraju našu sadašnjost i budućnost. Hrvatska je, navodno, izašla iz recesije, ali koga to uopće zanima?

Optužnice protiv političkih perjanica ofucanog perja, Božidara Kalmete, bivšeg HDZ-ova ministra mora, prometa i infrastrukture, danas zadarskog gradonačelnika, protiv Milana Bandića, vječitog zagrebačkog poteštata, bivše SDP-ove sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Merzel, sutra moguće i protiv kninske gradonačelnice i HDZ-ove direktorice kampanje Josipe Rimac (protiv koje se provodi istraga),  u ovoj državi tek rijetke zabrinjavaju. Što su njihovi grijesi veći, to se njima više politički posreći. Karamarku nimalo nije smetalo što su Rimac i Kalmeta pod istragom, e da bi ih držao na distanci u kampanji za parlamentrane izbore. Naprotiv, promovirao ih je u svoje glavne izborne uzdanice. Kalmeta je HDZ-ov koordinator u 9. izbornoj jedinici, Josipa Rimac stranačka je direktorica kampanje. Bandić ponosno upravlja glavnim gradom hrvatske države, unatoč ili usprkos optužnicama koje se protiv njega množe. Zar to ne kazuje koliko se u ovoj zemlji drži do poštovanja zakona i reda, kakav autoritet ima tzv. neovisno pravosuđe i koliko je duboka i prljava politička kaljuža u kojoj se razmnožavaju najpotentniji i najprosperitetniji politički kadrovi?!

Joža Manolić je rekao svoje. Možda zadnji put. Ali nema straha da bi njegove riječi, ma i da izvjesno imaju snagu živog dokumenta vremena, mogle nešto promijeniti na hrvatskoj političkoj sceni. Kod političara se ne cijeni ni moralni kredibilitet ni integritet, ni vjerodostojnost ni poštenje, tek moć makar osvojena silom i nepravdom…

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI