Neovisni novinarski portal
29.10.2020.
KOMENTARI / KULTURA / SCENA
Šibenski festivalski mjehur od sapunice: ‘Kultura spektakla’ na urušenim temeljima

Šibenski festivalski mjehur od sapunice:
‘Kultura spektakla’ na urušenim temeljima

Dokad će Šibenik financijski i kulturološki uspijevati braniti titulu ‘grada festivala’?

Super-uho-3.-kolovoza-2014.-Foto-H.-Pavić-26

Festivalom putnika proteklog tjedna započeo je niz ljetnih manifestacija u Šibeniku, koje će tradicionalno završiti s FALIŠ-em početkom rujna. Osamnaest festivala, a do kraja ljeta bi se moglo doći i do dvadeset, brojka je kojom se voli mahati u svrhu dokazivanja „probuđenosti Šibenika“ i njegove odjednom iznova otkrivene turističke atraktivnosti.
Festivalski fenomen Šibenika nerealna je i izuzetno krhka stvarnost, koju prosječni Šibenčanin može u potpunosti konzumirati samo u snovima.  U gradu gdje se gospodarski, proizvodni, industrijski jad gotovo nije pomaknuo s mrtve točke u zadnjih dvadeset godina i gdje je jedini sigurni posao onaj na državnoj sisi, festivalska je groznica neodrživi trend koji će se, nažalost, ispuhati poput balona. Ili dislocirati.
U Šibeniku, naime, ne postoji organizator koji je, nakon finalnog zbroja rashoda i prihoda, od svog festivala završio u plusu. Ako se kojm slučajem dohvati „nula“, festival se smatra financijski uspjelim. I nije samo platežna (ne)moć sugrađana u pitanju. U Šibeniku se, naime, sponzori koji su u mogućnosti dati neke ozbiljnije donacije mogu prebrojati na prste jedne ruke. Sve uvijek i iznova pada na leđa Grada, Županije, TZ-a, Gradskog parkinga i NP Krku, koji svakom daju ponešto, ali objektivo ne mogu pružiti previše.

Staklene noge

Odnosno, u takvoj disperziji novčanih pomoći, nitko ne dobija ni izbliza dovoljno da bi mu egzistencija i nagodinu bila zajamčena. Ne bi ni trebala; vlast bi, u nekim funkcionalnim ekonomskim vremenima, svojim prilozima trebala samo simbolično podržati manifestaciju. No, takva se vremena na ovim prostorima rijetko viđaju. Kad se toj jedva skrpanoj financijskoj konstrukciji pridoda ZAMP i svi ostali naknadni računi koji pristignu, „festivalci“ mogu slaviti ako se izvuku bez bankrota i dugova.
Stoga i ne čudi što se na plakatu gradskog TZ-a od prije tri godine kočoperilo gotovo trideset pobrojanih šibenskih festivala, dok se ovogodišnje prebrojavanje zaustavilo na „samo“ osamnaest. Umjetno proizveden fenomen, koji preživljava isključivo zahvaljujući ludosti entuzijasta/mazohista, ne može trajati predugo.
„Buđenje“ Šibenika i njegova novopronađena „kulturno-turistička aktraktivnost“ u ovom su kontekstu samo prodavanje iluzija i hvalisanje kratkotrajnim scenskim zamahom koji već pokazuje znakove umora. „Festivalska kultura“ i „kultura spektakla“ od svog su početka u Šibeniku – ako početak brojimo od prvog Terranea 2011. – na staklenim nogama, što ne moramo „zahvaliti“ isključivo ekonomskoj krizi, već i nebrizi za kulturu, koja traje i puno duže.

Preskakanje stepenica

U građenju imidža „festivalske meke“ u Šibeniku se preskočilo nekoliko stepenica u „razvoju“, pa se zadovoljilo time da se urbana kultura u gradu broji od lipnja do početka rujna. Zdravi temelji za ljetnu festivalsku špicu uzdrmani su višegodišnjim nepostojanjem multifunkcionalnog centra za mlade, zatvaranjem kinodvorana u središtu grada, konstantnim smanjivanjem sredstava MDF-u, kadroviranjem podobnih u kulturnim institucijama i još nebrojenim „detaljima“ kojima se kultura u Šibeniku sustavno srozavala.
Ako je „mala“ kultura uništena, ni „visoka“ ne može potrajati. O prostoru bivšeg kina Odeon svake godine samo slušamo kako mu je Ministarstvo kulture odobrilo nekakva sredstva, no projekt nije ni blizu realizacije. Azimut se lani nasukao na negostoljubive hridi Biskupske palače, a danas, očito, financijski više ne može pratiti programski ritam koji je po otvaranju sam sebi optimistično nametnuo. Tiho je, nakon petnaest godina, umro najstariji šibenski glazbeni festival, Martinska fest. Šibenski autorski rock bendovi su na izdisaju; Cult of Reborn se raspao, Ti ritu piri pip prolazi kadrovsku krizu i pitanje je imaju li budućnost, a L’kok se polako izvlači iz vlastitih dvogodišnjih dubioza. Prije dvadesetak i nešto više godina, kada je u predratno i ratno doba šibenska scena brojila gotovo trideset autorskih bendova, ovakve se stvari ne bi skoro niti primijetile. Danas, možda preko noći ostanemo bez scene, osuđeni na nebrojene cover bendove i tzv. klape.
U gradu u kojem „obična“, „mala“, svakodnevna, gradska kultura polako nestaje, festivalsko ludilo je, nažalost, mjehur od sapunice. Da se urbana kultura zadnjih desetljeća u Šibeniku tretirala kako je trebala, tada se možda ne bi dogodilo da čelni kulturnjak demonstrativno napusti otvorenje MDF-a zbog maćehe-muškarca, zbog čega smo se, nakon prošlotjednih „Pola ure kulture“, iznova crvenili.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI