Neovisni novinarski portal
23.2.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Prijepori oko 20. obljetnice Oluje: Para/o/diranje (vojne)  veličine

Prijepori oko 20. obljetnice Oluje:
Para/o/diranje (vojne) veličine

Proslava Oluje - Knin 2013. (Foto H. Pavić) (3)Nema toga pitanja oko kojega se hrvatske političke elite neće posvađati, podijeliti i antagonizirati društvo. Trenutno “para(o)diraju” vojnom paradom u Zagrebu za 20. obljetnicu Oluje, međusobno se nadmećući tko je jači, tko moćniji i čija mora biti zadnja. Plitko, arogantno i egocentrično. Da je pameti, mudrosti i socijalne inteligencije u domaće političke reprezentacije, ne bi ni pomislila u ovoj situaciji, posvemašnjeg siromaštva izazvanog dugogodišnjom krizom, otvarati frontove oko pitanja treba li Oluju na dvedesetu obljenticu slaviti vojnim mimohodom u Zagrebu ili tradicionalno, isključivo u Kninu. Ne bi im palo na pamet trošiti na dvije, umjesto na jednu proslavu. Nema to veze s respektom spram značajnog datuma iz recentne hrvatske povijesti. To je tek u vezi s manjkom političkog senzibiliteta prema realnosti, i tjeranjem inata s neistomišljenicima.

Uostalom, to anakrono, folklorno obilježavanje, kičastim masovkama, svega i svačega, relevantnih i minornih, umjetno ustanovljenih i lažno interpretiranih datuma iz povijesti, karakteristika je nesigurnih, inferiornih malih naroda sa sindromom lažne veličine. Ima načina da se bitni događaji, presudni za opstojnost i etabliranje jednog naroda, pamte i perpetuiraju u svijesti naroda kao dio kolektivnog pamćenja i bez dramskih recitala, domoljubnih budnica i poskočica. Bez milijunskih troškova, a s neusporedivo većim učinkom. Ali, za nas su “sletovi” dio nacionalnog mentaliteta, i ako njih nema, kao da pobjedu nismo ni obilježili, kao da je i ne priznajemo…

“Paradno” korištenje vojske u miru

Čemu prijepori oko proslave Oluje, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, per fin i Dana hrvatskih branitelja? Čemu politiziranje oslobođenja zemlje i njezine reintegracije? Pa zar se oko toga nismo suglasili, zar nismo Oluju definirali kao najveću oslobodilačku ratnu operaciju Hrvatske vojske? I što sada treba dokazivati dva desetljeća poslije? Vojnu snagu u miru? Zar nismo vojsku sveli na minimum ulaskom u NATO, ukidanjem obveznog služenja vojnog roka? Koga i u što želimo uvjeravati postrojavanjem i mimohodom vojske i tehnike ulicama metropole 20 godina poslije? Kako retrogradno, militantno, pretenciozno!
I još se pozivamo na velike, moćne svjetske sile koje redovito vojnim paradama slave svoje velike povijesne jubileje. Kao da to apsolutno podrazumijeva da je i nama tako, ili nikako, činiti!?
Dakle, što se mene tiče, deplasirane su “nabrijane” rasprave o ovlastima u korištenju vojske u miru, o tome tko je u pravu – predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, po ustavnoj definciiji vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, ili ministar obrane Ante Kotromanović, po zakonu iz 2013. ovlašten za korištenje vojske u miru. Ta polemika može završiti samo pred Ustavnim sudom, nikako kompromisom ili suglasjem konfrontiranih. Ona je isforsirana, destruktivna, nepotrebna. Riječju: štetna. Ne vodi razjašnjavanju nedoumica, nego podizanju demarkacijskog zida između šefa države i šefa vlade. Podijeli (o)vlasti, a ne suradnji.

Ustavne ovlasti – kost u grlu predsjednice i premijera

Savjetnik predsjednice Vladimir Šeks, nedvojbenim drži da Oružanim snagama upravlja šef države, a Milanovićevo inzistiranje na zagrebačkom mimohodu mimo suglasnosti s predsjednicom, ne bez razloga, karakterizira kao želju premijera da svojim “mišićima nadjača autoritet predsjednice Republike”. I tomu jest tako, mada, i sa zaslugom Kolinde Grabar Kitarović. Jer, u cijelu priču “uvalila” se sama, kada je u prigodi prvog razgovora s Milanovićem sugerirala vojnu paradu u Zagrebu za okruglu obljetnicu Oluje. Poslije je , očigledno, pod pritiskom vrha matičnog HDZ-a, reterirala. Ali,Milanović je odlučio ne dopustiti joj da se predomisli bez posljedica…
Iz Ministarstva obrane (zamjenica ministra Višnja Tafra) educiraju hrvatski publikum kako se ovlasti predsjednice i resornog ministra razlikuju u dva izraza – korištenje oružanih snaga i uporaba oružanih snaga. Kao da je riječ o jezičnim, a ne prijeporima oko ustavnih ovlasti. Pa bi predsjednica donosila odluku o uporabi, a ministar o korištenju vojske, dakako, u miru. Rat je već ovlast šefa države.

Podignimo zastavu na kninskoj tvrđavi, i nek’se narod veseli…

No, da se ne bi i mi dali uvući u taj politikantsko – verbalni vrtlog čije bi “pijavice” mogle proizvesti u kratko vrijeme veliku štetu, vratimo se meritumu. Svađa oko proslave Oluje žalosna je, iracionalna i iritantna. Ona ilustrira naš mentalitet koji se hrani podjelama i nacionalnim prijeporima. Koji nemaju baš nikakve veze s interesima i dobrobiti građana. Pače, na štetu su im. Ali, narod nitko ništa ne pita. Sve do izbora. A i nakon toga, njihovu volju se drsko ignorira i potporu bagatelizira.
Dakle, podignimo zastavu na kninskoj tvrđavi i za ovogodišnju obljetnicu Oluje, pozovimo sudionike akcije i građane da se druže u Kninu, okrenuti budućnosti u miru više negoli prošlosti i ratu. Organizirajmo koncert i darujmo ga mladima. Učinimo da Oluja bude doista dan kada će svi slaviti. Nije li to dovoljno?

Narod sa sviješću o sebi i vremenu u kojemu živi učinio bi taj veliki potez. Ali, problem je kad mali narod velike poteze mjeri samo velikim novcem, velikim crkvama, velikim spomenicima, velikim vojnim paradama, masovkama svih vrsta, uvjeren da tako i sam postaje veliki…

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI