Neovisni novinarski portal
18.10.2019.
REPORTAŽE
Pot ob žici: Kako smo reprizom Bitke na Neretvi oslobodili Ljubljanu, ali i sebe

Pot ob žici:
Kako smo reprizom Bitke na Neretvi oslobodili Ljubljanu, ali i sebe

Trojka našeg autora Josipa Antića (Foto: Tris)

Trojka našeg autora Josipa Antića (Foto: Tris)

Piše: Josip Antić

Neprijatelja valja poznavati da bi se protiv njega borio, ponajviše ako si taj neprijatelj ti sam! Tako nekako pomislio sam dok mi je duša trčala pred nosom na 8. kilometru utrke trojki Pot ob žici, na kojoj sam 9. svibnja s ekipom Zimsko trčanje u Maksimiru sudjelovao u ljubljanskom obilježavanju Dana pobjede, Europe i 70. obljetnice oslobađanje grada od okupatora.

Naši jedini zapadni slavenski susjedi ne dvoje oko proslave svog oslobođenja, od ranoga jutra (a mi smo iz Zagreba krenuli u 5 sati) grad obilaze šetači za tu prigodu odjeveni u majice s petokrakom, a nađe se tu i čitav partizanski vod za koji kasnije shvatite da su to pjevači Partizanskog zbora koji će koji sat kasnije nastupiti na velikoj državnoj svečanosti uz nazočnost nepodijeljena državnoga vrha.
Pjevači Partizanskog zbora (Foto: Tris)

Pjevači Partizanskog zbora (Foto: Tris)

 Slovenci se ne srame svoga antifašizma

„Poštujem Slovence jer se ne srame svog antifašizma“, kaže mi Ines Trkulja, kolegica s faksa, novinarska, još od dana legendarnog Starta i odnedavna Ljubljančanka, dok prijateljski tračamo Slovence, Hrvate i ostale. Razgovor je, nažalost kratak, jer ja sam tu osim zbog prvog dana mira (jer Dan pobjede, proglašen na nadnevak kad je Njemačka potpisala kapitulaciju, bio je prvi dan projekta mira – što se počesto zaboravlja) i zbog trke. I to trke koja i sama ima poseban mirotvorni značaj.
Ljubljanski Put sjećanja i prijateljstva 33 kilometra je duga uređena staza koja prolazi rutom kojom je tijekom Drugog svjetskog rata talijanska i njemačka okupacijska vojska grad držala u žici. A bit će da im je u tom pomagala i domaća Bela Garda, kasnije i Rupnikovci. Prvi Pot ob žici, kako se zove čitav niz hodačkih i trkačkih pohoda organiziran je 1957 godine. U početku, najveći dio njih bili su hodači koji su obilazili stazu skupljajući na kontrolnim punktovima pečate, a zadnjih desetljeća priključili smo se i mi trkači rekreativci. Ove godine prema podacima organizatora u hodnjama i svim utrkama sudjelovalo je 30.000 građana. Trčali su klinci na 3 kilometra, a na vrlo zahtjevim brdovitima stazama od 12,5 i 29 kilometra trčalo se u trojkama – posebnoj i po meni najljepšoj trkaćoj disciplini, koja kao da uzor ima u znamenitoj Bitci za ranjenike iliti kolokvijalnoj  Petoj ofenzivi ili Neretvi. Nastupa se u timu sastavljenom od tri trkača (muški, ženski sastavi i mješoviti), a kako je opće poznato uvijek ima netko tko je sporiji, tko taj dan nije svoj, tko je ukratko rečeno – najslabija karika.

 “ZtuMovci” s razrednikom Zoranom Obradovićem

Ako vam kažem da sam trčao u timu sa višestrukom maratonkom Terezom Vuković i Moranom Miloš, koja je godište moje kćeri, bit će vam jasno tko je u tom timu bio najslabiji – možda zbog toga jer sam po godinama najstariji i po trkačkom stažu najmlađi. Ukratko, kad sam nakon 8 kilometra, taman kad je prestala uzbrdica na kojoj sam nekritički krenuo brzo (to je taj domaći neprijatelj!), počeo osjećati kako mi ni nizbridica ne može pomoći, drugarice Tereza i Morana hrabrenjem na kakvim bi im pozavidjele i Milena Dravić i Silva Konjščina iz najboljeg Bulajićeva filmskog NOB-e izdanja dovukle su nas do cilja i to kao 328 tim od umalo 700 trojki. To su vam ZtuM-ovke.
Ekipa iz Zimskog trčanja u Maksimiru najneformlaniji je i najsrdačniji klub kojeg u kojem sam ikada bio, ljudi jednostavno vole trčanje i vole one koji vole trčanje. Duša mu je »razrednik« Zoran Obradović, s kojim osim ljubavi prema trčanju dijelim i to da smo obojica nezaposleni.
Slovenija (Foto Tris) (7)
Ukratko ZtuM-ovci trče ne da bi bili bolji od drugih nego da bi sami bili bolji. Trčati se može u znak podrške bolesnima (kao neki dan u Zadru), a može i  u znak podrške miru, zato se 9. svibnja ekipa od 18 ZtuM-ovaca podijeljena u 6 timova i uputila u Ljubljanu. Tri ekipe trčale su 12,5 km, a tri 29 km i sve su uspjele.
Naravno da je u tom međusobnom dočekivanju i čestitanju na cilju bilo i osobnog ponosa što se trka izdržala, ali prije svega i kod trkača i brojnih gledatelja (duž cijele staze pratili su nas građani sa zvučnom podrškom u rasponu od zvona do jodlanja) osjećala se radost što smo živi i što živimo u miru.

Slovenija (Foto Tris) (6)

Inesina čestitka

Za kraj, ako mi je dopuštena jedna indiskrecija, moja najdrža čestitka je ona s kojom me darovala Ines. Njoj su dio očeve obitelji ubili ustaše, jedan moj član obitelji ubijen je na mostu kod Dravograda nakon zarobljavanja bez suđenja, jer je bio pripadnik hrvatskog oružništva. Ako nekom ni nakon te slike nije jasno zašto se slavi Dan pobjede i zašto je to dan održavanja mira – neće mu ni biti.
Za sve ostale neupitno je: odluka da se suprostavi fašizmu najbolja je odluka koju je jedan narod mogao donijeti u 20. stoljeću, odluka da se osobno suoči sa onim što ga priječi da živi u miru sa sobom i drugima najbolja je odluka pojedinca – ovdje, sada i uvijek.
Što sa Slovenaca tiče, koliko sam vidio – mislim da s tim nemaju problema. Kao ni Ines i ja.
Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI