Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
INTERVJUI / LJUDI
mr. sc. Petar Gardijan

P. Gardijan:
Šibenik se treba reklamirati kao “Cvijet srednjeg Jadrana”, a cvijet još može biti- plavi, kameni…

mr. sc. Petar Gardijan

„Kad je riječ o zadovoljstvu kojeg gost doživljava posjećujući neku destinaciju govorimo o dvije dimenzije proizvoda- brenda. Prvi je onaj koji se konzumira u destinaciji, a drugi je onaj virtualni kojeg stvaramo u svojoj glavi-mašti. Najbitnija je, međutim stvarna slika koju doživimo, jer razlika između njih je oduševljenje s jedne ili pak razočaranje s druge strane”. Tako govori umirovljeni predavač sa Veleučilišta Šibenik mr. sc. Petar Gardijan koji je cijeli svoj radni vijek posvetio turizmu, njegovoj promidžbi i brendiranju.

mr. sc. Petar Gardijan

mr. sc. Petar Gardijan

Često govorite kako je aktualna ekonomija 21. stoljeća- ekonomija doživljaja. Možete li pojasniti ovu sintagmu?
– Ekonomija 21 stoljeća je ekonomija doživljaja ili emocionalna ekonomija, ona koja se u svojoj osnovi zasniva na osjetilno-emocinalnom fenomenu i koja se rukovodi načelom izvrsnosti, tj. oduševljenja posjetitelja i snagom zanosa zaposlenika. Naime, smatram da je za gosta vrlo bitno to što je on doživio u destinaciji. Kad po povratku kaže- bilo mi je dobro, to znači da je ukupnost doživljaja bila takva. Poslovanje koje se zasniva na filozofiji ugodnih doživljaja i dojmova, zadovoljnog i oduševljenog gosta predstavlja plemenitu djelatnost, ali ujedno i nužnost koncepta brendiranja i brendova u 21. stoljeću.
Kako kreirati imidž i brend neke destinacije tako da on bude „po mjeri“ posjetitelja, a da istodobno sadrži ideju, priču, doživljaj? Kako stvoriti super brend destinaciju?
– Proizvod je važan jer on stvara doživljaj da bi se uopće ostvario prihod. Ako kupac doživljajno ne prihvati proizvod za posljedicu imamo mali promet i mali profit. Ako gost doživljajno prihvati proizvod, proces je obrnut. Tradicionalna ulaganja više nisu dovoljna već je važno ono što predstavlja vrijednost za goste, kupce, važno je kako ih poslužujemo, kakav smo odnos uspostavili, suosjećamo li i imamo li za gosta empatiju… To je taj novi tip ulaganja. Dakle, ta nova doživljajna ulaganja u proizvod su IN u 21 stoljeću. To je nova filozofija.
Umjesto ekonomije doživljaja mi i danas goste privlačimo obiljem sunca, čistim morem, prirodnim ljepotama… Istina, ima pozitivnih pomaka, posebice na polju agroturizma koji postaje sve popularniji i traženiji dio turističke ponude.
-Točno. Mi i danas smatramo kako imamo najljepše more na svijetu, najbolju kulturnu ponudu, sve naj-naj i uporno živimo u toj „slavi“. Lijepo i čisto more, kao i kvalitetna kulturna ponuda je nužnost, ali to nikako nije dovoljno.Važno je znati kako dočekati gosta jer je taj prvi susret jako bitan, često i presudan za doživljaj.Možemo mi imati najkvalitetniji proizvod, ali ako nemamo dobrog domaćina, zalud nam sve.
Upravo sam zbog toga svojim studentima u nastavi skretao pozornost na važnost samog čina-dočeka gostiju. Bitno je, također kako nas gost doživljava jer o tome ovisi hoće li se vratiti i hoće li nas kao destinaciju preporučiti. Ako neće doći i još o nama priča negativno, e to je loše. Duhovni doživljaj je, također jako bitan kako bi gost destinaciju osjetio i vratio joj se. Ako ljude educiramo kako goste treba dočekati, biti uz njih, izražavati im ljubav, širiti pozitivnu energiju i ako gost to osjeti, on će to zasigurno znati cijeniti i sav će taj trud uroditi plodom, a destinacija će postati ugledna brend destinacija. Brend može biti izvrstan, a može biti i samo dobar. Pogrešno se misli da je sve brend, a to nije točno. Onog vrhunskog je jako, jako malo.
Kad govorimo o brendu u hrvatskom turizmu na što se u pravilu najprije pomisli? Koja nam se slika najprije pojavi u glavi i zašto?
– U Hrvatskoj je Dubrovnik najjači turistički brend jer gostu pruža puno više od bilo koje druge destinacije. Dubrovački brend jači je i od brenda Hrvatske. Dubrovnik i danas njeguje neke regule stečene u vremenu Dubrovačke republike za koje se govorilo o nužnosti stvaranja sve boljeg i boljeg proizvoda, o tome tko može trgovati, pružati usluge, kako biti pravi domaćin… Navodilo se kako oni koji nisu za to sposobni, koji u svojoj prirodi i naravi nisu ljubazni, ne bi se uopće trebali ni baviti trgovinom, drugim uslužnima djelatnostima, a danas se to odnosi i na turizam.To je jednostavna filozofija. Možemo imati slične proizvode ali ako sam ja još bolji domaćin, onda je prednost na mojoj strani.

Ističete primjer brenda Dubrovnik, međutim mnogi će na spomen ovog lijepog, kamenog i poviješću bogatog grada prvo pomisliti na brojne kruzere, gužvu koja se u ljetnim mjesecima stvara u njegovim tijesnim uličicama. Ljepota i vrednote kao da padaju u „drugi plan“.

-Bio sam u Dubrovniku baš u takvo vrijeme. Možemo mi pričati što nas je volja ali ostaje činjenica da je turizam po definiciji masovni pokret, odnosno ljudi idu tamo gdje su mase, a u prazno neće nitko. Gosti se više vole gužvati nego biti u praznom prostoru. Čovjek je društveno biće i sa drugima želi komunicirati i dijeliti doživljaj. To je fenomen ljudske prirode. Zato se ne slažem sa stručnjacima jednog našeg instituta koji su NP „Krka“ već predložili da polako reducira broj gostiju u ljetnim mjesecima. Smatram kako za takvo što još nije vrijeme. Treba samo i dalje širiti ponudu prema drugim destinacijama na Krki, a ne ograničavati broj posjetitelja.
Koliko mi je poznato na tome se već nekoliko godina i radi što potvrđuje i broj posjetitelja na Visovcu i Roškom slapu gdje su gostima ponuđene i atrakcije kao što su nova šetnica i Oziđana pećina.
-Točno, radi se ali je to još uvijek nedovoljno. Kad ste već spomenuli Oziđanu pećinu moram biti iskren i reći da je nazvati nešto- Oziđana pećina, u marketiškom smislu jako, jako loše. Istina, povijesni izvori govore da je nekada pored te pećine postojao nekakav zid, ali pećinu nazvati Oziđanom nikako nije dobro i ona zaslužuje novi naziv. Ja sam, primjerice novu stazu koja ide kroz kanal svetog Ante sve do tvrđave svetog Nikole nazvao-Milenijskaka staza- SANI. S kao staza ili kao sveti, a preostala tri slova odnose se na svetog Antu i Nikolu. Ova je staza tisuću ljeta bila nedostupna građanima i zato sam je nazvao –milenijskom jer je ona predstavljala tisućljetni san koji se, evo danas konačno ostvario. Ime turističkog proizvoda treba biti takvo da privlačiti goste. Još sam jednoj stazi nadjenuo ime i to onoj koja od Visovca vodi sve do Roškog slapa, a nazvao sam je VIRO – Visovac-Roški slap. Riječ je o iznimno atraktivnoj šetnici koja ide pored otvora u litici, spušta se prema lugarevoj kući, prolazi kroz prekrasnu oazu hrastove šume, najveću u Dalmaciji koja u zadnje vrijeme propada pa bi ju hitno trebalo zaštititi.
Smatram kako bi ovu novu šetnicu u markentiškom smislu trebalo kvalitetno obraditi. Kako se na njezinom putu nalazi i utvrda u kojoj je boravio Petar Svačić, mogla bi se zvati i Svačićeva staza ili pak Kraljevska staza, Staza Petra Svačića…Bitno je da ima ime. Svaki proizvod treba imati- ime, znak i slogan. Osim markentiške obrade, proizvod koji se nudi na tržištu treba pričati priču.
Šetnica koja vodi do Oziđane pećine na Roškom slapu

Šetnica koja vodi do Oziđane pećine na Roškom slapu

Zašto u ukupnosti doživljaja važno mjesto zauzima upravo priča o nekom događaju, mjestu, pojedincu…?

-Priča je ono što osvaja, ulazi u dušu.Važno je na prilagodljiv način ispisati priče, primjerice o svim posebnostima koje se nalaze na stazama koje smo spomenuli. Kad govorim o pričama nikako ne mislim na sve ono što je vezano uz činjenice jer je u marketingu važna emocija, a ne činjenica. Čovjek, rekao je jedan Nobelovac, nije racionalno, već intinuitivno biće, biće navika, emocija, a moć navika je strašna i promijeniti ih je gotovo nemoguće.
Govoreći o promidžbi dosad ste izdvojili nekoliko primjera na kojima se loše radilo ili se, a druge strane još nitko nije ozbiljnije pozabavio marketinškom obradom nekog proizvoda. Možete li navesti neke pozitivne primjere promidžbe?
-Moram konstatirati kako se za nove destinacije kod nas uopće nije primjenjivao marketing, odnosno proizvodu nismo pristupali tako da iz njega izvučemo priču, ime i znak. Vremenom, tako promoviran proizvod postane navika, odnosno kroz komunikaciju postaje pristupačan ili nepristupačan proizvod. Tako se stvara brend. Ništa ne dolazi preko noći.
Kad govorimo o uspješnom brendiranju zar ne bi trebalo spomenuti slučaj Zadarskih orgulja i Pozdrav suncu po kojijma je ovaj grad postao nadaleko poznat, a mnogi ga posjećuju upravo zbog ovih atrakcija?
-To su tek karike koje Zadru, nesumljivo daju veći ugled.
Koji je proizvod, po vama, najbolje predstavljen na tržištu i zašto?
– Najbolji brend ima Vegeta, a na turističkom polju to je nesumljivo Dubrovnik kojeg slijede Poreč, Umag…Od prirodnih vrednota i atrakcija najbolje su predstavljeni Nacionalni parkovi Plitvice i Krka. Imamo „dar prirode“, međutim on je tek jedan od „karika u lancu“. Za puni uspjeh to nije dovoljno jer trebamo razmišljati o sinergijskom učinku. Od inozemnih primjera kao uspješne brendove valja izdvojiti Rim i Pariz. Uspješno su brendirane i Francuska i Talijanska rivijera, a u zadnje vrijeme i Turska koja sve snažnije promovira svoju obalu.Na dobrom su putu i Australija i Novi Zelenda, pa SAD sa mrežom svojih NP-a…
Hrvatska, nesumljivo može i mora bolje, ali nam očito ne ide baš najbolje. Kaskamo u vremenu i prostoru. Zašto?
-Imamo i prirordne i kulturne atrakcije vrijedne za turističku utakmicu ali oko njih moramo razviti priče. Ponavljam, turizam više nije samo sunce, more i plaže. Tu je sada i doživljaj koji stvara veliki uspjeh kakav je, primjerice zabilježen u Austriji koji su svoj uspješni zimski alpski turizam pretvorili u ljetni obiteljski turizam. Ovaj ljetni donosi više prihoda nego zimski, a za to je trebalo imati viziju i biti uporan. Mi, na žalost, neznamo iz ljetnog turizma prijeći u zimski. Nije ni u Alpama išlo brzo i lako. Razvijali su se postupno uvažavajući mišljenje gostiju. Rukovodili su se postulatom- radi ono što doprinosi, smanji ono što oduzima. Pozitivan primjer zimskog turizma u Dalmaciji je hotel Sveti Mihovil iz Trilja koji radi cijelu godinu, a gostima nudi obilje proizvoda. Navest ću jedan svježi, ali negativni primjer iz Hrvatske koji govori o onašoj zimskoj ponudi, a tako je u gotovo svim sredinama. Ove zime gosti iz Norveške su došli u Zadar na dva dana. U prvom su danu razgledali Morske orgulje, uživali u zalasku sunca, obišli staru jezgru i, tu priča završava. Bilo im je dosadno i odlučili su već sutradan otići. Što im se ponudilo da ostanu? Ništa! Najgore od svega je kad je gostu dosadno i zato ponavljam koliko je važna ta ekonomija doživljaja. Mi kao da još nismo spoznali što je bilo pije- kokoš ili jaje. Ako nemamo ponudu ne možemo očekivati goste. Mi moramo biti ti koji će nuditi jer ponuda doprinosi ukupnom ugođaju. Što će gost raditi u Vodicama nakon 1. rujna? To pitanje treba postaviti kretorima destinacijskog menagmenta koji treba upravljati ponudom i kreirati je. U tom poslu trebaju sudjelovati sve institucije, pronaći svoj interes, a ne, kako to biva u praksi, nakon 1. rujna zatvoriti restorane, zatvoriti plažnu ponudu… Na Azurnoj obali gost ima svu moguću ponudu kroz cijelu godinu. Njihov menagment zna što hoće i rade cijelu godinu. A kod nas?
Što je to toliko različito u pristupu gostu, destinaciji, turizmu uopće kod nas i u turistički razvijenijim sredinama. Možete li nevesti neki usporedni primjer?
-Navest ću primjer jednog uspješnog kongresnog hotela u Njemačkoj u kojem se godišnje održi čak 720 kongresa ili gotovo dva dnevno. Hotel je izgrađen na neatraktivnom mjestu ali je polučio uspjeh na konceptu empatije prema gostu. Novog zaposlenika bira postojeće osoblje koje je gostu, inače na raspolaganju svih 24 sata. Novi radnik mora proći 2 mjeseca prakse nakon čega se o njegovu radu izjašnjava svo osoblje, a nakon njih i hotelski menager. Istu proceduru prolazi i novi menager koji se zapošljava s tim da direktor hotela na kraju te ispitne faze novog menagera i njegovog bračnog partnera poziva na večeru. Ako direktor nakon večere zaključi da oni i za večerom vode „rat“ takva se osoba ne prima u radni odnos jer takva osoba koja ne može uspostaviti harmonične odnose ni sa bračnim partnerom, ne može voditi hotel i ništa od posla. Dakle, nije uvijek važna lokacija, izgled hotela, injegova oprema već presuđuju neki drugi elementi-empatija, koliko je domaćin susretljiv, ljubazan, raspoložen…Mi uporno pričamo kako smo dobri domaćini. Jesmo, ali prema raspoloženju. Gost je gost i svakog treba primiti sa srcem, a ne preferirati goste ovisno iz koje zemlje dolaze, koliko im je dubok džep…
Ima li u Hrvatskoj, ili pak u Šibeniku pozitivnih primjera razvoja?
Solaris, primjerice radi dobro, prati trendove, educira osoblje, obnavljaju se, obogaćuju ponudu…Uključili su se u utakmicu i dobro im ide, ali može i bolje. I ovakvi kakvi su sada mogu biti uzor drugima. Solaris je postao ugodno mjesto za odmor u kojem ima za svakog ponešto. Dosad se Dalmaciju doživljavalo gotovo isključivo kroz njezinu iskomercijaliziranu “morsku stranu”, ali za potpuni doživljaj to nije dovoljno. Treba zaviriti i u njezinu untrašnjost, gostu pokazati dušu, pružiti mu doživljaj, nešto posebno. Navodim primjer Joška Lokasa koji svoje kameno carstvo uporno razvija, a gost je za njega svetinja, božanstvo. Mjesta za napredak uvijek ima. Lokas upsješno priča svoju priču, a sve je stvorija na „ledini“. Prilagođavao se gostu, pričao mu o tradiciji, običajima, načinu života, hrani. Nakon njega na tržištu su se pojavili i drugi koji su u svojim starim kućama ponudili autentičnost, izvornost.
Solarisova plaža

Solarisova plaža

Ne mogu, a da vas ne upitam za mišljenje o novom turističkom sloganu: Hrvatska- puna života“. Odražava li on stvarno stanje ili obmanjujemo goste?
-Stvarnost treba poštivati. Pružamo li danas gostu puno života? Ako medijski komuniciramo nešto što nemamo gost će doći, neće to doživjeti jer zapravo i nema što doživjeti i tu gubimo. Moja je poruka- o sebi ne smijemo stvarati lažnu sliku jer je jako loše. Moramo se reklamirati onakvi kakvi jesmo. Bolje je kazati manje, a dobiti više. Zadovoljstvo i oduševljenje je imperativ, a ne razočarenje. Upravo iz stavarnosti treba izvući dobar slogan.
Govoreći o promociji zanima me vaše mišljenje o promociji Šibenika, onoj aktualnoj , ali i onoj koju vi predlažete. Kako bi vi gostima prezentirali Šibenik, što bi istaknuli i kako?
-Šibenik je najprepoznatljiviji po katedrali svetog Jakova, povijesnoj jezgri koja je prostorno najveća u Hrvatskoj, te po dva parka-Kornatima i Krki. Kad ih se posloži to su četiri latice jednog cvijeta ili četiri lista jedne djeteline koja simbolizira sreću. U sredini je slika Šibenika. Šibenik se nalazi po sredini Jadrana pa bi se sa ovim znakom mogli promovirati pod sloganom- Šibenik- Cvijet srednjeg Jadrana. Cvijet može biti i plavi ili pak bijeli po kamenu. Može biti i mirisni… Prostora za doradu ima. Imamo i četiri tvrđave, svaka sa svojom pričom. Virtualna priča ne može prodati proizvod pa ni ona virtualna o katedrali. Sjećam se da smo poduzetniku koji je svojedobno startao sa pričom o Tajnama Šibenika rekli kako treba promijeniti koncepciju jer ta virtualna slika koju je on ponudio nije dovoljna. Gost želi vidjeti nešto uživo, želi osjetiti, želi da mu netko uživo priča priču.Turistička priča mora imati oslonac u stvarnosti ponude proizvoda, usluga, atrakcija, događanja, odnosno u stvarnom „lancu ekonomije doživljaja“. Proizvod uz ime, znak i slogan kvalitetno funkcionira i dobija sinergiju. Kod nas se uporno ne radi na doživljajnosti, a to je veliki minus, na kraju će Petar Gardijan.

aem_baner

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI