Neovisni novinarski portal
6.7.2020.
LJUDI / POLITIKA
Bukovica i smilje: Ljudi moji ne bojte se gladi, tvornica se u Macura gradi!

Bukovica i smilje:
Ljudi moji ne bojte se gladi, tvornica se u Macura gradi!

Milivoj Macura - Foto H. Pavić (7)Milivoj Macura napoznatiji bukovički smiljar, ovih je dana top-tema u svom kraju, a što bi se kod nas reklo, i šire. Otvorio je u svom selu, Macurama kod Kistanja, pogon za preradu smilja, prvu bukovičku destileriju. Nedadašnji „saobraćajac“, kako za sebe kaže,  bio je prijeratni direktor zadarskog Autotransporta u Benkovcu, a nakon toga otišao u privatnike. Bavio se otkupom kože, a potom se dao u smilje. I ako pitate njega, uspio…

Iz Srbije, iz izbjeglištva, u Hrvatsku se vratio 2002. U Macure. –Došli smo – kaže- u potpuno neživotne uvjete i morali  krenuti u obnovu. Naravno, bili smo obuhvaćeni državnom obnovom, i da se ne žalim, mogu vam samo reći – onoliko koliko smo imali pravo, toliko smo i dobili. Bilo je sve o.k.

I što sad? Vratio se čovjek na svoje ognjište, država mu sanirala u ratu uništenu kuću, dobio je krov nad glavom, ali od čega će živjeti?

Od direktora Autotransporta, preko kožara do smiljara…

– Da, to je bilo pravo pitanje. Što sad? Prije odlaska gore, hoću reći u Srbiju, bavio sam se otkupom kože. Bio sam jedan od najvećih otkupljivača sirove kože i vune u bivšoj Jugoslaviji. Kako taj posao više nije bio profitabilan, a stočni fond je drastično opao, i cijena kože na svjetskom tržištu pala jer su je počeli sve više zamjenjivati umjetni , sintetički materijali, vidio sam da tu nema kruha- priča nam Milivoj Macura.

Trebalo mu se prestrojiti na novu djelatnost. Otkud baš smilje?

–  Vidio sam da smilja ima, al’ vidim da se skuplja. Da vam budem iskren, razmišljao sam jednu godinu dana kako ćemo. Istraživao sam tržište i došao do toga da ponudimo par firmi , starijih od nas, da radimo za njih. Prve dvije godine smo radili sirovo smilje. Samo smo sirovo smilje skupljali. A onda smo vidjeli kad sirovinu daš, kao da si dao svoje novce još jedanput. I onda smo krenuli u proizvodnju…

Sada tvtrka Smilje j.d.o.o. ima svoga sadnog materijala preko 600 tisuća komada. To će biti dobra berba već ove godine, pun optimizma govori Milivoj, jer njihovi su nasadi stari već tri godine. A treće godine smilje rađa sto posto!

Milivoj danas radi s kooperantima po principu pola- pola. Pedeset posto ulažu oni, 50 posto on.

– Sadnica košta 1,5 kunu, 0,75 lipa ja, 0,75 kooperant, i mi otkupimo njihovo smilje po tržišnim cijenama, samo ga moraju prodavati nama.

A kooperanata je kod Macure toliko da mu je već milijun sadnica na raspolaganju…

Milivoj Macura - Foto H. Pavić (3)

Destilerija u Macurama

– Našli smo kooperante, posadili smo smilje, idemo u otkup, a istovremeno smo izvan hrvatskih granica našli i kupce ulja- govori Macura.  A kad se sve tako dobro posložilo, odlučio Milivoj sagraditi i vlastiti pogon za proizvodnju ulja.

– Krenuli smo u kredite, uzeli avanse kod naših kupaca ulja i uz njihovu podršku došli smo do ovoga što imamo danas, ponosno će prvi bukovički smiljar.

Cijeli pogon „težak“ je dva milijuna kuna,  “od prve lopate do zadnje kašike”. U samo dva mjeseca nikla je mala tvornica skupocjenog ulja proizvedenog iz smilja, autohtonog, aromatičnog bilja. Dnevni kapacitet pogona, koji će raditi u dvije smjene, je 25 tona, a zaposlit će se devet radnika u pogonu, uz još 22 koji će raditi u otkupu. Sve u svemu  tvrtka Smilje imat će 30-ak zaposlenih. To još nije stalni radni odnos, ali od 1. lipnja svi će biti prijavljeni i počet će raditi za stalno.

– Prošle godine smilje su brali ljudi svih struka i svih razina obrazovanja, vjerujte. To se pokazalo izazovno. Kriza je , ljudi nemaju posla, nemaju novaca i računali su mudro i praktično, idemo nešto zaraditi, a što je najlakše nego ubrati sto kila smilja i dobiti tisuću kuna. To nisu masline, to nije grožđe da moraš otići u vinograd pedeset puta u godini, pa dođe krupa i sve stuče. Ovako, Bog dao prirodu i ajmo iskoristiti to…

A smilje je otporna, tvrdokorna, žilava biljka. Ne da se lako. Ne smeta mu ni kiša ni snijeg, ni bura ni jugo ni suša ni poplava…

Srećom da u Kini i Indiji smilje ne raste…

Lani je cijena bila 10 kuna u prosjeku za kilo, a ove godine to još ne znaju, a Milivoj ne bi htio da izaziva, „da povrijedim nekoga, i tako..“, veli zagonetno.

Gdje to kistanjsko smilje odlazi, tko ga kupuje, čemu služi?

– Imamo odličan odnos s Ireks aromom sa sjedištem u Jastrebartskom, a to je jedna njemačka kuća, i s  jednom belgijskom tvrtkom. To su naši glavni kupci.

Kažu da je ulje od smilja vrlo skupocjeno. Koliko stvarno košta, pitali smo Macuru.

– Bit ću iskren. Košta 1300 eura za kilu!

A najviše se upotrebljava, objasnit će nam ovaj snalažljivi, spretni poduzetnik, u ženskoj kozmetici, ali i plastičnoj kirurgiji jer ima takvo djelovanje da vrlo brzo regenerira oštećenu kožu. No, koristi se i u prehrani, kroz čajeve….

Nasada smilja u Bukovici je svakog dana sve više. I ne samo u Bukovici. Gdje god je smilje samoniklo, gdje mu vrijeme pogoduje, ono nezaustavljivo raste i prkosi svakom vremenu. A ljudi zadovoljno trljaju ruke zadovoljni poslom u koji su se upustili. No, što ih je više, što je konkurencija jača, to bi i cijena smilja mogla biti niža a posao sve manje isplativ…

– Ne može to povrijediti potražnju nikako, ne može spustiti cijenu novi nasad. Puno je veća potražnja nego što je nasada…Ma da se sva zemlja zasadi smiljem, ne bi pokrilo potražnju-  zadovoljno će Milivoj.

Hrvatska je mala država, veli, i s obzirom na potrebe za smiljem, nema straha da bi nas moglo danas – sutra biti previše u tom poslu.

A da kojim slučajem smilje raste u Kini, Indiji, ili možda Americi, e tada bi moglo biti probema, posao bi mogao biti ugrožen . Ali, hvala bogu, kod njih smilje ne uspijeva…

Milivoj Macura - Foto H. Pavić (6)

Ljudi, razmislite o budućnosti, u smilju je šansa…

-To je mediteranska biljka koja hoće krečnjak ( vapnenac, op.a.), nju hrane ti kamenčići krečnjaka i to je naša prednost i pogodnost.

U tvrtki Smilje u Macurama radi cijela Milivojeva obitelj: supruga je direktorica tvrtke,  ona je šefica svega, veli široka osmijeha naš smiljar. Sin je trenutno na usavršavanju u Beogradu, ali Milivoj, koji je spiritus movens firme, s njim računa kao glavnim nositeljem posla. A i kći bi uskoro mogla biti dragocjena karika u ovom produktivnom obiteljskom lancu. Trenutno živi u Njemačkoj, i s obitelji se uskoro namjerava pridružiti očevom biznisu u Bukovici.

– U Macurama je prije rata živjelo oko tristo stanovnika, a sada cijelo selo pod kišobran stane. Nema ih više od pet-šest. Radno sposobnih –nas četvero-  požalit će se Milivoj. A otkud onda radna snaga za njegov novootvoreni pogon?

– Pa iz susjednih sela- brzo će.

Ako se po Milivoju Macuri šansa poznaje, onda je ovdje ima.

-Poručio bi ljudima neka dobro razmisle gdje je njihova budućnost, a ja ću pokušati da im pomognem u poslu- kaže Macura. Ali, ako ga pitate može li se u ovim polupraznim bukovičkim selima živjeti, jesu li stvoreni uvjeti za normalan život , reći će sasvim iskreno i otvoreno: Ne! Nedostaje osnovna infrastruktura. Nema vode, struje. Ovdje ljudi žive kao pračovjeci. Nemaju struju,nemaju vodu, a to su dva osnovna uvjeta za normalan život. Nemaju ni put do svoje kuće.Put je zarastao u draču. A sve su to prije imali…

Iz tih sela stanovništvo se iselilo. – Neki su se vratili, ništa im nije obnovljeno, i kako ljude uvjeriti da povratak ima smisla. Ljudi su došli i žive već godinama tu, a ništa nemaju. Ma interveniralo se, tražilo i od županije i od općine da pomogne, ali znate kako je, nitko ne može u svakom trenutku biti na svakom mjestu. Ako to nešto može značiti, dat ću prvi podršku povratku, pa i materijalno pomoći. Mnogi bi se vratili da im se osiguraju osnovni uvjeti. Neki bi sadili smilje, kao ja, neki trešnje, bajame, bavili se stočarstvom…

I što na kraju ove dobre povratničke priče iz „pasivne“ Bukovice? Koja je poruka Milivoja Macure njegovim sumještanima koji se premišljaju oko povratka u zavičaj?

– Ljudi moji ne bojte se gladi, tvornica se u Macura gradi!

 

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI