Neovisni novinarski portal
15.11.2019.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna / Mihael Zmajlović, ministar od kojeg treba zaštititi “prirodu i društvo”

Portret tjedna / Mihael Zmajlović, ministar od kojeg treba zaštititi “prirodu i društvo”

portret_tjedna_zmajlović

Ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović (37), SDP-ov skandalmaker, postao je naporno drzak i indolentan prema “prirodi i društvu”. Taj kilometarske tragove ostavlja za sobom, kontaminira okoliš svojom besprizornom arogancijom koju hrani egotripovskim luksuzom na trošak poreznih obveznika. Aferu s preseljenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetske učinkovitosti, s pridruženim “srodnim okolišnim dušama” ( Agencija za zaštitu okoliša, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Državni zavod za zaštitu prirode… ), vuče od listopada prošle godine, i nevjerojatno,  unatoč razmjerima skandala i nemorala, još taj na ministarskom položaju traje!?

Samodopadni okolišni ministar zaradio je i kaznenu prijavu od ORaH-a zbog prijevare, prijevare u gospodarskom poslovanju i zloupotrebe položaja i ovlasti ( zajedno s direktorom Fonda za zaštitu okoliša Svenom  Mullerom i predstojnikom Državnog ureda za gospodarenje državnom imovinom Mladenom Pejnovićem ), ali to premijera Zorana Milanovića, izgleda, ne brine. Za njega to, očigledno spada u politički folklor koji “ne zarezuje”…

Luksuz zagrebačkog nebodera za bildanje ministrova ega…

Ali to Zmajlovićevo “tancanje” po rubu građanskog strpljenja negledljiva je i preskupa predstava. Ministar je mimo svakog racionalnog opravdanja naumio preseliti svoj resor u prestižni poslovni ambijent Zagreb Towera što bi godišnje stajalo proračun 14,8 milijuna kuna, a dosad je ukupan trošak najma stajao 9,6 milijuna kuna.  Ministrov hir, na kojega premijer gleda blagonaklono, državni će proračun stajati u pet (ugovornih) godina 74 milijuna, ili čak 20 milijuna kuna više nego što bi Ministarstvo, zavod, agencija i fond trošili na najam prostora da ostanu gdje jesu. I još k tome, protivno zdravoj logici i neoborivoj matematici, Zmajlović pokušava lobotomirati cijeli narod uvjeravajući ga kako je to kvalitetnije i “kumulativno jeftinije” rješenje?!

U tom iracionalnom obrazloženju slijedi ga sve manje suradnika, koji jedan za drugim odlaze, ne želeći participirati u evidentnom “grijehu” okolišnih “struktura”. Zbog neslaganja s preseljenjem u elitni, ostakljeni toranj privatnog vlasnika, tvrtke Europolis d.o.o., koje, reklo bi se, ponajviše služi bildanju ministrova ega, otišli su najprije Zmajlovićev pomoćnik Goran Heffer, a potom i ravnatelj, sad već bivši, Agencije za zaštitu okoliša, Neven Voća. Tko razuman može prihvatiti preseljenje državnih ureda u skupi privatni prostor pored  2.920 raspoloživih državnih poslovnih prostora? I nevjerojatno, baš nijedan nije po volji  jaskanskog japija?!

Ministar Zmajlović izgubio je svaku vjerodostojnost, kredibilitet i elementarno poštovanje građana svojom razmetljivošću, ignoriranjem glasa javnosti, manjkom uravnoteženosti i senzibiliteta spram ekonomskog i socijalnog stanja u zemlji. Uporno, egoistično tjera svoje i ne osvrće se. Kao da troši očevo nasljeđe, a ne državni novac. I još ima smjelosti ustvrditi kako ORaH vodi političku kampanju protiv njega očajnički se boreći za medijsku pažnju. Ako je ovdje išta očajnički to su Zmajlovićevi pokušaji infantilne samoamnestije jefinim prebacivanjem odgovornosti na pronositelja “loše vijesti” koja ga inkriminira.

Tajnost zajamčena !

Mihael Zmajlović je učinio sve da suspektni ugovor o preseljenju u Zagreb Tower, potpisan s Europolisom,  nikad ne dođe u javnost. Obvezao se, pod prijetnjom kaznenih odredbi naplativih s 1,5 milijun kuna, da će poslovni aranžman sa zakupodavcem ostati tajan. I kad je prokazan, pokušao je to lakonski osporiti činovničkim blefiranjem kako je ugovor dostupan za javni uvid u Ministarstvu,  ali bez mogućnosti kopiranja i fotografiranja. A kad je ORaH podnio žalbu Uredu povjerenice za informiranje  Anamarije Muse, koja je potom naredila Ministarstvu da ORaH-u dostavi kopiju ugovora,  Zmajlović brzopotezno pokreće tužbu pred Visokim upravnim sudom ne bi li spriječio uvid u ugovor. Uza sve javnost obmanjuje tezom kako štiti know how zakupodavca,  šprancu po kojoj je sačinjen sporni ugvoor, a ne iznose najma koji golicaju javnost. Zar još ima tako lakovjernih da se na tu udicu osionog ministra ulove?

Zmajlović je utabao put svome političkom stilu doista slikovitim, osebujnim životopisom objavljenim na službenim stranicama Vlade, kao neka vrst humorističnog štiva, čime mu nije napravljena usluga. Bilo je to pravo otkriće za medije, taj koncentrat ambicije, prepotencije i političke samohvale,  “širokopojasnog” mladca koji iz Jaske kreće na put svoje političke slave, riješen da ga u tome nitko i ništa neće zaustaviti. Zasad grabi dobro, od člana Gradskog poglavarstva Jastrebarskog ( kao nezavisni član), preko saborskog mandata do ministra. Brzo, vlastohlepno i nezajažljivo. Doima se potpuno nezainteresirano i hladno za sve oko sebe, osim onoga što mu izravno donosi neku korist i probitak. Paradokslano je da ministar,  čiji je resor zaštita okoliša i prirode,  o krucijalnim ekološkim temama razgovara samo na teorijskoj i tehnološkoj razini. Konkretni problemi, konkretni akcidenti kod njega ne pobuđuju ni najmanjeg zanimanja, što bi ga u jednoj kompetentnoj, ozbiljnoj vladi trenutno diskvalificiralo, ali u Milanovićevoj i takav ima prolaz. Svim aferama i neučinkovitosti , pače, štetenosti, usprkos…

Okolišnog ministra nafta u Jadranu nimalo ne provocira…

Da ne bi bilo kako čovjeka neargumentirano i olako diskreditiramo, spomenimo samo istraživanje ugljikovodika u Jadranu. Može li biti primarnije teme za okolišnog ministra od te, pogotovo kad se znade da su naftne platform planirane i u nepsorednoj blizini nacionalnih parkova kao prvorazrednih,  zaštićenih prirodnih fenomena ( Kornati…) ?

Hrvatski građani pojma nemaju što misli njihov eko-ministar o tome, jer taj, otkako je krenula kampanja s ugljikovodicima u Jadranu šuti “ko’ zaliven”. Njemu je važnije ne zamjeriti se velikim korporacijama i potencijalnim koncesionarima na jadranskim bušotinama, negoli zaštititi najvrijedniji resurs kojega Hrvatska ima – Jadran sa svim njegvoim stvarnim i potencijalnim prirodnim resursima.

Kad je prošle jeseni gotovo sto tisuća žitelja na području šibensko-kninske županije, zajedno s turistima koji su u to rujansko doba još boravili na njezinom teritoriju, ostalo bez vode, zbog zagađenja glavnog vodocrpilišta ( Jaruga)  naftnom mrljom, što je vodu činilo možebitno opasnom čak i za tuširanje nekmoli za piće,  Zmajlović nijednog trenutka nije držao potrebnim obratiit se javnosti, čak ni priopćenjem,  umiriti zbunjene i zastrašene građane, obići onečišćeno područje, narediti sanaciju i zahtijevati utvrđivanje odgovornosti za incident zbog kojega tjedan dana cijela županija nije imala pitku vodu.  Što je ministar okoliša učinio za sanaciju kninske Orašnice kojom svako malo plivaju mrlje od mazuta i svi hine kako to nije njihova stvar? Čime se taj, zapravo, bavi? Kad ne seli…

Zmajlović je svoje rekao, ali zašto Milanović šuti?

Svojedobno je od nekih građanskih inicijativa bio optužen za pogodovanje nekim stranim tvrtkama koje je,  navodno,  podupirao na račun  zdravlja hrvatskih građana,  pa se tvrdilo da pod krinkom uvođenja novih sustava gospodarenja otpadom ugrožava i okoliš i ljude, radi  profita stranih kompanija koje uz njegovu pomoć Hrvatsku pretvaraju u europski deponij.  Ako je to bila tek insinuacija,  jer koliko je poznato institucije se time nisu pozabavile, izvjesno je da odsustvo njegova interesa za zaštitu okoliša i zdravlje građana nije tek zlonamjerna konstrukcija.

Koga još, osim premijera Milanovića, treba uvjeravati u Zmajlovićevu ministarsku nepodobnost mišljenu u etičkom smislu, a ne u smislu stranačko-političkog kvalifikativa, kako smo navikli? Jaskanski “zmaj od papira”, dvojbenog sustava vrijednosti, sve je rekao što je imao. Demonstrirao je sav svoj raskošni, politički talent samoodrživosti kojim razorno djeluje na ostatke socijaldemokratskih atribucija SDP-a, na (ne)uvjerljivost “lijeve” Vlade i rejting njezinih političkih dionica. Samo, zašto Milanović šuti? Vlada sa Zmajlovićem nema što dobiti, s njim pouzdano gubi i ako joj je to prikriveni cilj ( da se čim prije riješi muke i odgovornosti za vođenje države, jer tome nije dorasla), uspješno k njemu ( cilju ) grabi. Iako, nije ministar (ne)zaštićene prirode jedini kojemu za to pripadaju zasluge… Ali je jedan od najiritantnijih. Jer je toliko opčinjen sobom da druge i ne primjećuje, pa u toj fascinaciji vlastitim likom, zaboravlja da ga drugi puno bolje, od njega samog, vide… Slika nije nimalo ohrabrujuća. Takvi prizori vode konačnoj prezrenosti  politike od “sužnja koje mori glad”…

 

 

 

 

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI