Neovisni novinarski portal
9.12.2019.
KULTURA / LJUDI / POLITIKA
Branko Sekulić, teolog “izvan škvare”: Ni danas nismo nadišli etnoreligijanizam, vulgarni i opasni spoj vjere i nacije

Branko Sekulić, teolog “izvan škvare”:
Ni danas nismo nadišli etnoreligijanizam, vulgarni i opasni spoj vjere i nacije

Branko Sekulić (Foto Tris - Hrvoslav Pavić) (10)

Piše: Josip Antić

„Ovo mi je od Biblije, teška je to literatura“, kaže mi Branko Sekulić, pokazujući na zavojima omotani palac lijeve ruke dok ga zatičem kako se u šibenskoj ulici Nikole Tesle pred obiteljskom kućom raspakira nakon napornog dana provedenog u poljoprivredim poslovima na obiteljskoj parceli kod tribunjskog Sovlja. Ozljeda je posljedica nepažnje tijekom oranja, ali doskočica s Biblijom nipošto nije slučajna. Branko je diplomirani teolog, rođen u pravoslavnoj obitelji, odrastao u katoličkoj većini, a doktorirao na protestantskom fakultetu. U rodnom Šibeniku je nakratko i po danu koristi priliku da pomogne roditeljima, a navečer se vraća knjigama i mailovima kojima je u svakodnevnom kontaktu s kolegama i profesorima na minhenskom fakultetu Ludwig Maximillian, na kojem priprema doktorat s temom političke teologije.

„Sve je to lipo“, rekli bi u Šibeniku, „ali što mali radi?“ Zbilja što radi jedan tridesedvogodišnji teolog? Što mladoga čovjeka vodi do takvog fakulteta, koliko je na taj odabir utjecalo odrastanje u Šibeniku (u kojem su Sekulići jedna od najstarijih autohtonih pravoslavnih obitelji, podrijetlom iz Crne Gore)? Nadalje, što teolog radi na FALIŠ-u (Festivalu alternative i ljevice Šibenik), sve popularnijem okupljalištu antikapitalističkih intelektualaca? To su tek neka od pitanja, od kojih gotovo svako pogađa neku od uvriježenih predrasuda i javno cementiranih stavova vezanih uz vjeru i naciju, njihovo mjesto i misiju u društvu, koje Branko svojim izborom i djelovanjima razmiče, pionirski otvarajući kod nas dosad neslućene ili zatrpane prostore.

Munchenski student teologije iz Tesline ulice

Entuzijazam i afiniteti (Sekulić, među ostalim surađuje i u radu Centra za mirovne studije) koji su kod nas ostajali uglavnom nezamijećeni, vani su bili veoma brzo prepoznati. Na ono zbog čega kod nas treba potrošiti sate i dane, za teološke krugove u svijetu bio je dovoljan jedan mail. Na temelju samo jednog maila Branko je upisao specijalizaciju iz ekumenske teologije u Lavovu u Ukrajini, a jedan mail bio je dovoljan da ga na konzultacije, a kasnije i na studiranje, pozove Bertram Stubenrauch, profesor na glasovitom teološkom studiju u Munchenu. Brankovi krugovi tu ne staju, družeći se u Njemačkoj sa brojnim mladim kolegama upućen je u vjerske trendove koji se u kršćanstvu zbivaju od Latinske Amerike , preko Afrike do Moskve. Kad se sve to nabroji, glava zarobljena u sterotipovima pomislila bi kako je Brankovo djetinstvo proteklo u mračnim sobama, pred svijećama i raspelom i naravno – potpuno bi pogriješio.
Sekulići su stara obrtnička obitelj, njegov djed Branko, zanatom limar, bio je čovjek širokog duha i duše vezane sa Šibenikom nebrojenim vezama prijateljstva, pa je Branko još kao dijete u djedovoj radionici mogao svjedočiti svoj raskoši mediteranskog duha i temperamenta. Nije bila rijetkost da se u radionici okupi šaroliko društvo od ginekologa do škovacina i povedu žučne debate od politike do komunalnih pitanja. O Bogu se tu – osim tradicionilnih izmjena čestitki za katoličke i pravoslavne blagdane –  i nije puno razgovaralo, a nebeske teme nisu Branka posebno okupirale niti kad je s osamnaest godina otišao studirati u Zagreb. Upisao je pravo, došao do druge godine i onda je netko u sobu donio brošuru Teološkog fakulteta Matija Vlašić Ilirik.

Branko Sekulić (Foto Tris - Hrvoslav Pavić) (6)

Za sve je kriv ekumenski Matija Vlašić Ilirik…

„Da odmah demistificiramo priču. Nije tu bilo nikakvih vokacija i zanosa. Ne mogu reći došao sam na pravo i jedne noći – spoznao Boga. Upisao sam teologiju čisto radi produženja studentskih prava. Čitanje me još u srednjoj školi zanimalo, filozofija posebno, ali nikad nisam mislio da ću se u tom smislu profesionalno razvijati. Jednostavno, na teologiji su imali prijemni za koji nisam trebao puno učiti. I primili su me, a ja sam tada,  2004. godine,  mislio kako ću tu studirati rekreativno“, priča mi Branko zaključujući kako se entuzijazam probudio zbog ljudi koji su mu postali profesori.
Na fakultetu Matija Vlačić Ilirik protestantska teologija dominatna je struja, koja je opet drugačije postavljena negoli u slučaju katoličke ili pravoslavne, što su dva oblika kršćanstva s kojima se imao prilike susresti u Šibeniku. „Izuzetno sam zahvalan ljudima sa Matije Vlačića Ilirika. Taj fakultet je od samog početka djelovao ekumenski, studenti nisu trebali imati neku posebnu ovjeru biskupije, župe, parohije… Nisu trebali uopće imati neku religijsku pripadnost, mogli su fakultetu pristupiti kao obični građani koje vjera na taj način i zanima. I profesori nisu nužno morali biti vezani za protestantizam ili neku od crkava reformacije“, kaže Branko.
Tek kasnija promišljanja ukazivala su mu na to da je očito kao mladić imao neke, možda više iracionalne,  afinitete ka duhovnosti i  izučavanju religije, ali što je to što ga zanima nije mogao precizno definirati. Sve dok nije došao do kolegija koji se zove teologija oslobođenja.
„Tada sam shvatio – to je to. Naravno, kao student ne možete reći posvetit ću se samo tome. Religijski fenomen morate zahvatiti mnogo šire, tako da, tek kad sam diplomirao 2011. mogao sam se posvetiti onome što me zanima“, prisjeća se.
Prema njegovim riječima suština njegova interesa „ nije ono što Crkve (Katolička ili Pravoslavna, crkve Reformacija ili Islamska zajednica) rade unutar sebe, zanima ga ono što one rade kad iskorače na ulicu.

Bez Crkve i bez stipendije…

„Metaforički rečeno, to je ulica svih nas i onih koji pripadaju ovoj ili onoj vejroispovijesti i onih koji su agnostici i onih koji su ateisti“, kaže, napominjući kako je to bio prvi iskorak  kojim se suočio s društvenim stereotipovima: onim po kojem teolog nužno mora pripadati nekoj crkvenoj zajednici. Zbog toga što se ne deklarira kao sljedbenik niti jedne crkvene institucije nije ni stekao pravo na stipendiju, koja je prije svega bila osigurana za one za koje se znalo kome pripadaju. Njegov put bio je drugačiji, da bi mogao studirati ono što želi učio je po noći, radio po danu. Pet godina proveo je kao suradnik Državne mature u čijem je skladištu uredio pravu malu teološku biblioteku.
„Puno su mi pomogli svojim razumijevanjem nadređeni na Državnoj maturi. A u pogledu stipendiranja, ne vidim razlog za takvo ponašanje kad je riječ o odnosu prema Bogu. Ja nisam dio nikakve zajednice niti imam poriv biti dijelom bilo koje crkve kao institucije. Završio sam protestantski teološki fakultet, ali nisam protestant. Odvajam religiju i vjeru. Religiozan nisam, ali vjernik svako jesam“, priča mi i istodobno s moga lica čitajući pitanje koje traži pojašnjenje.
„Religija je za mene nešto što pokušava ovladati božjim poradi ljudskog, a vjera je nešto što pokušava poboljšati ljudsko u skladu s božjim. To je temeljna razlika, iz čega proizlazi razlikovanje crkve kao institucije i crkve kao duhovno naslijeđe. Te stvari se ne odvajaju i to ne samo kod nas, ali mislim da je nužno da se razumijevaju odvojeno, inače upadamo u zbrku zbog koje nam se među ostalim i događaju stvari koje su nam se događale“ govori mi britkim, kratkim rečenicama koje su očito u osobnim dijalozima više puta promišljenje i propitkivane.

Branko Sekulić (Foto Tris - Hrvoslav Pavić) (11)

Današnje Crkve ne traže učenike, nego slušatelje

Da netko tko svećenika shvaća kao službenika, neku vrst administratora svetog, nema dobar prihvat među njima, Branku je jasno. No,nemam baš veliku potrebu da se s njima objašnjavam“.
„Shvaćam da ne mogu razumijeti moju teološku samodostatnost. Ja svoj posao, koji je postao moj poziv gledam kao jednu humanističku poziciju za koju sam uvjeren da ima kapaciteta da se raširi i da se aktualizira na neke druge načine, a ne isključivo kroz crkvene institucije. Primjerice, kroz civilno društvo. Od mene i meni sličnih brane se određene crkvene strukture, a ja mislim da crkva na način na koji je ja shvaćam obuhvaća i ljude kao što sam ja“, kaže Branko i svoj stav temelji na vlastitom viđenju Novog zavjeta. U ranoj zajednici kršćana koji su se okupljali nakon Isusove smrti nitko nije govorio: idemo u crkvu, tamo nas čeka svećenik, jer ti „prvi kršćani su sami crkva i duhovna zajednica“.
„Današnje crkvene strukture su zamijenile teze. Isus , čije se humanističe postulate trudim slijediti svakog dana, imao je učenika kojima je posredovao svoja saznanja i tražio od njih da ih prihvate i šire. Današnje Crkve, kako ih ja vidim, ne traže učenike nego slušatelje. A ja nemam nikakv poriv biti taj slušatelj. Riječ je o tome da se ljudi zarobe u jednom sistemu mišljenja,, a da to mahom nema nikave veze s Isusovom temeljnom intencijom i Novim zavjetom“.

Teologija je danas uskogrudna apologija

Branko se često susreće s ateističkim skupinama i, kaže, potpuno mu je nebitno vjeruje li netko u Isusovo povijesno postojanje ili njegovu božansku prirodu . „S koje god strane gledate Isusova etičnost nije upitna i to je ono na čemu treba graditi, i u čemu su neupitne humanističke mogućnosti. Nikad nisam želio djelovati u kontekstu zatvorenih religijskih postulata, a da zbog toga zanemarujem druge ljude samo zato jer su pripadnici nekog drugog konteksta. A kao katolik ili pravoslavac ili protestrant, to bi nužno morao. Teologija je danas, kako se manifestira, nažalost, prvenstveno uskogrudna apologija. Ja ne želim biti ničiji apologet“, kaže istodobno odlučno i mirno.. Njegova specijalizacija (koju će dovršiti polovicom iduće godine pokazala je suštinu onoga što ga zanima a to je ono što je nazvao etnoreligijanizam.
„Tako nazivam vulgarni spoj religije i nacije na ovim prostorima. Ono što sam vidio u Hrvatskoj i na prosturu bivše Jugoslavije više manje vidio sam i u zapadnoj Ukrajini. Stvar je tamo još zanimljivija jer su Rusi i Ukrajinci – pravoslavni. Generalno bi se moglo reći da su u religiju ušli loši ljudi sa lošim navadama, ali oni nisu nisu ušetali u prostor uzurpirajući ljudskost, nego su umarširali tamo gdje ljudskosti nije ni bilo. “, kaže ističući kako se može navesti mnoštvo negativnih primjera: od blagoslovljivanja pušaka i ratnih zločinaca do veličanja govora mržnje. No, postoje i primjeri unutar samih Crkava koji pokazuju važnost i značaj pojedinca.

Badurina, briljantni primjer ekumene

„Pokojni šibenski biskup Srećko Badurina endem je koji je isplivao, a u Hrvatskoj ima još takvih ljudi, ali su prilike za isplivavanje danas teške. Nisam sklon bilo koju Crkvu definirati kao nešto negativno, to je kao da negativno definiramo poštu zato jer je jedan poštar pokrao penzije. Ima i dobrih poštara! Badurina svakako spada u sam vrh dobrih“, napominje Branko, dodajući kako se danas puno manje osjećaju posljedice dobrih djela biskupa Badurine, pisanja Luke Vincetića, zalaganja Šagija Bunića, a puno više posljedice devedesetih kad su Crkve stale „ne iza nacija, nego iza nacionalizama“.
To je velika rana na crkvenom tijelu. Rana za koju se bojim da je uhvatila gangrenu. Crkve se bave zagrobnim stvarima i protežiraju mrtve, a teološki ne rade ništa da se svaka u svom dvorištu očiste. Zašto nitko ne spominje Franju Starčevića, čija je uloga u Gorskom Kotaru potpuno zanemarena, pita se.
„On je kao bolesni starac uz dopusnicu lokalnih vlasti obilazio po snijegu srpska i hrvatska sela i spriječio mnoge zločine. To je briljatni primjer ekumene! To je čista teologija oslobođenja na djelu, bavio se konkretnim problemima, u konkretno vrijeme, bez obzira na cijenu. Ili Luka Vincetić koji je paralelno pisao za Glas Koncila i za Feral Tribune, što je danas apsolutno nezamislivo. Hoću reći crkvene strukture su okoštale i toliko su glasne da su potpuno zaglušile javni prostor. U velikom broju crkvenih službenika zbilja ne vidim svećenike, ja mislim da bi se oni ponašali tako i kao službenici Pošte, Elektre ili Banke. Oni su potpuno netaknuti svojim svećeničkim pozivom i potpuno je svjedno što rade“, napominje.
Uočava i one pojedince čije djelovanje i retoriku uvažava, primjerice novoimenovani biskup krčki Ivica Petanjak, ili dubrovački biskup Mato Uzinić, mitropolit Porfirije.

Branko Sekulić (Foto Tris - Hrvoslav Pavić) (4)

Ne mogu biti dio crkve Ante Ivasa i sličnih…

„Drago mi je čuti da mitropolit Porfije donosi neku novu vrst govora od onoga što se moglo čuti iz SPC-a dosad. To više nije govor koji negira Srebrenicu ili koji krsti Republiku Srpsku, to je govor koji kaže da je to nacionalizam. Istodobno, nemam nikave smetnje da budem dio crkve Srećka Badurine, to mi je čast, ali ne mogu biti dio crkve Ante Ivasa i sličnih. Da budem slikovit, i Porfirija i biskupa Petanjaka doživljavam kao transplantaciju organa u pacijenta koji i dalje nastavlja piti. Obje Crkve su dobile nove organe, ali i dalje kao organizam i struktura nastavljaju sa štetnom praksom. Obje Crkve se dakle moraju ponajprije suočiti sa samima sobom i tu počistiti! Inače, između tih dviju Crkava nema stvarnog dijaloga. Ovo što se čuje je dijalog izlike“, napominje.
Veliki dio njegova interesa zauzima i teologija oslobođenja, proces koji je krenuo u katoličkim crkvama Latinske Amerike, ali se kasnije u drugačijim formama pojavio i u Aziji i Africi. Ne ulazeći u detalje tih kompleksnih fenomena moglo bi se reći kako vjernici, teolozi i dio svećenstva žele sebe doživjeti i profilirati kao „stvaraoce vjere, a ne puke slušaoce“. Na zadnjem FALIŠ-u na kojem je nastupala i časna sestra Terese Forcades, Branko je govorio o toj pojavi .
„Teologija oslobođenja je na neki način usporediva s Lutherovim tezama. Reforma starih loših navada, navadama s kojima bi se Katolička crkva mirne duše mogla vratiti u srednji vijek i nitko ništa ne bi primjetio. Teologija oslobođenja u Hrvatskoj nažalost ne postoji iako je Hrvatska zrela za tu poruku. Prije svega teologija oslobođenja je na Zapadu odbačena, kao nešto što ne valja, još 1984.. Od tada medijska pažnja i izučavanje na Zapadu kao da ne postoje. Teresa Forcades u najvećem dijelu javnog mnijenja doživljena je kao časna s malo luckastim razmišljanjem, kao estradna zvijeda, a ne kao osoba koja nosi ozbiljne poruke koje su životno važne i za ljude i vjernike Hrvatske. Pitanje ljudskosti je obraz. A obraz je svet, bio on kršten ili ne to je ono što su razumjeli među nama Badurina, Bono Šagi, Vincetić i svi ostali. Kad to znadete onda vam je jasna nužnost ovladavanja političkim aparatom kako bi se ostvario povratak dostojanstva na pozitivnu nulu“, kaže Branko.
Prema njegovoj ocjeni ozbiljna teološka promišljanja i oslobođenje u Hrvatskoj kao i u cijeloj regijii je u povojima. Jedini način njene afirmacije je kroz društevni angažman, uvjeren je. Jedan od primjera je njegov i angažman  četvoro njegovih kolega u zborniku posvećenom krucijalnom djelu Jurgena Moltmana „Raspeti Bog“, koja je među teolozima u sedmdesetima odjeknula kao atomska bomba.

Sekulićeva šibenska “Zavičajna škola”

„Nismo htjeli pisati o Moltmanu nego o svojim iskustvima na temelju njegovih spoznaja. Pričali smo o vlastitim iskustvima suočavanja s, kako to on kaže, vražjim krugovima smrti, o ekonomskom nasilju, pa o nasilju… Sam Moltman je spomenuo naš zbornik u svojoj knjizi koja u svibnju izlazi u Britaniji. Naš cilj je okupiti ljude za novu teologiju i izvuči na površinu. Primjerice, bosanski franjevci vode u Bosni svoju posebnu bitku. Sve u svemu nema nas mnogo tek dvadesetak koji svatko na svoj način namjerava učiniti iskorak. Primjerice, iskorak kolege protestantskog teologa Zorana Grozdanova je nemjerljiv. Zajedno s Ex Librisom izdao je kultna djela nove teologije koja su nedostajala ovim prostorima i praktički dao alat novim teolozima – usporedio bih to s postupcima Ćirila i Metoda, naravno, primjereno modernom vremenu.”
Imaju li takvi postupci, i, što je važnije, stavovi i promišljanja, prostora za iskazivanje i primjenjivanje u Šibeniku? Branko je uvjeren da imaju i ne veže ih za teologiju. Projekt koji osmišljava i za kojeg su u Njemačkoj pokazali interes zove se Zavičajna škola.
„Zajedno s prijateljima i istomišljenicima zamislili smo projekt Zavičajne škole, vjerujemo da ćemo je u potpunosti u Šibeniku moći oživjeti za najviše dvije godine. Naglasak je na izobrazbi, želimo sugrađane, poglavito one najmlađe, ali ne samo njih, uputiti u povijesni kontekst Šibenika, potom u arhitekturu i urbanizam, a na kraju dati im i temeljne praktične upute za građanski aktivizam. To su temeljni alati za odgovorno građansko ponašanje. Skupili smo dobar broj respektabilnih ljudi, zasad djelujemo na bazi radionica, a prilaze nam ljudi s novim idejama. Moj cilj je pojasniti da ljubav prema Šibeniku generalno nije navijanje niti animozitet prema drugačijem nego identitet koji se bazira na prepoznavanju vrijednosti i uvažavanju različitosti“, kaže Branko, a na opasku kako to i ne zvuči baš kao teologija kaže: „To možda nije teologija, ali je svakako aktualiziranje Isusova humanističkog i etičkog potencijala“.

Branko Sekulić (Foto Tris - Hrvoslav Pavić) (2) aem_baner

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI