Neovisni novinarski portal
25.10.2020.
SCENA
‘Bog, domovina, nacija – svi na pod, ovo je privatizacija!’

‘Bog, domovina, nacija – svi na pod, ovo je privatizacija!’

Detalj je to izvučen iz novog albuma Hladnog piva ‘Dani zatvorenih vrata’, objavljenog ovoga tjedna, čiju recenziju pročitajte u nastavku…

Hladno pivo - Dani zatvorenih vrata

Jednom nakon apokalipse, za milijun godina, kada možda čak ni šatora u Savskoj više neće bit, istraživači će, potpuno nesvjesni drevne krize diskografije, zastarjele insitucije ZAMP-a i pretpotopne komercijalizacije punka, u iskopanom opusu Hladnog piva procijeniti da je mit o pankerima iz Gajnica nastao isključivo na temelju dva albuma: „Šamar“ i „Knjiga žalbe“. Neki odvažniji muzikolozi tvrdit će i da je B-strana debitantskog „Džinovskog“, objavljenog usred Prvog hrvatskog Domovinskog rata, ključni trenutak nestalog Cro-rocka.
Legenda o Hladnom pivu podgrijavat će se glasinama da su članovi benda, s dva Porina u džepu, i dalje prodavali novine po zagrebačkim raskrižjima, zatim na mitskoj izgubljenoj Dragaševoj knjizi „Trening za umiranje“ te na navodnom citatu iz Evanđelja po Miletu, kako je „bolje da se prodamo mi, nego da nas proda netko drugi“.
Album „Dani zatvorenih vrata“ bit će, u tim dalekim analizama, samo jedan goli fakat iz karijere Hladnog piva, poznat kao prvi album snimljen nakon odlaska trubača Stipe Madžora. Buduća civilizacija koja neće kužit sarkazam u „Na ovim prostorima“, na best of kompilaciju uvrstit će jedino „Firmu“ i „Messija“, i to samo ako se odluče na dvostruki CD, pa bude dovoljno mjesta. „Firma“ će im, iz nekog razloga kojeg neće razumjeti u potpunosti, biti intrigantna zbog stiha „Bog, domovina, nacija – svi na pod, ovo je privatizacija!“, dok će im „Messi“, poput kamena iz Rosette, dešifrirati glazbenu filozofiju punka i pokazati zašto su ga, jedno kratko vrijeme, stari primitivni narodi smatrali uzbudljivim. Nešto slično tome mogli bi prepoznati i u „Udarnoj vijesti“.
Sve ostalo smatrat će se poštenim, ali ipak sasvim prosječnim izgovorom za održavanje diskografskog kontinuiteta grupe, čiji su članovi, uspjehu i škembama unatoč, zadržali dovoljnu razinu samopoštovanja i nagaženih distorzija, pa im se povremeni sunovrati inspiracije lakše opraštaju. Takvo se, primjerice, dogodilo u „Tijani“ (Tijana, opet me zoveš kad si pijana) i „Barbi“, koja će se u opusu HP-a ocijeniti istom ocjenom kao i „Čokolada“ u opusu Idola. Na tom rubu balansira i naivno cinična/autoironična „Mojoj majici“, a bogme i „Stari šajser“.

„Žena“ i „Bivša žena“, dva pola jedne priče, klasični su izdanci hladnopivske brzinske, životno realne poetike, u kojoj su odigrali svoju omiljenu kartu „mi smo jedni od vas“. Ista se filozofija plastičnog ocrtavanja nespokojne stvarnosti odvija i u lepršavom „Dibidusu“ te u mračnjaku „Zombi party“, zbog kojeg Hladno pivo nikad neće dobit pozivnicu za nastup u šatoru u Savskoj, tu gažu mogu zaboravit. Žestok i nepatvoren komad rock and rolla, „Zombiji“ su nedvojbeno naslonjeni na moderno buđenje aveti prošlosti, ali su lukavstvom tekstualno ostali dovoljno distancirani, pa će i ih naši arheolozi budućnosti, koji o šatoru neće imati pojma, smatrati „prastarima, ali još uvijek aktualnima“.
Čak petnaest novih pjesama na neki način, u svojoj nimalo svijetloj prognozi za društvo u kojemu su snimane, sa „Šamarom“ i „Knjigom žalbe“ čine trilogiju, no „Dane zatvorenih vrata“ buduća civilizacija ipak neće svrstati među najbolje albume Hladnog piva. Radi se o kudikamo uzbudljivijem i konkretnijem uratku od prethodnog „Svijeta glamura“, koji je pao kao žrtva forsiranja vizualnog koncepta nauštrb sadržaja, ali još uvijek je previše pjesama koje će prebrzo pasti u zaborav.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI