Neovisni novinarski portal
18.10.2019.
REPORTAŽE
Syntagma, glavni atenski trg, crvena fontana i parlament u pozadini

Vrijeme je sad… a nego kad:
Skica iz Atene – kolijevke demokracije, grčke krize i Syrize

Syntagma, glavni atenski trg, crvena fontana i parlament u pozadini
Syntagma, glavni atenski trg, crvena fontana i parlament u pozadini

Syntagma, glavni atenski trg, crvena fontana i parlament u pozadini

 – Kako to da danas nema prosvjeda? – zapitali smo, neobavezno, bradatog konobara predvečer u bistrou na Syntagmi, središnjem trgu u Ateni, glavnom gradu Grčke.

– Nema… – zamislio se on nakratko, pa slavodobitno odgonetnuo:

– Pa, danas je nedjelja…

Pa da, glupo pitanje. Ali… eto ti nasred trga odjednom grupe od četrdesetak mlađahnih Grka, uhvatili se u kolo i plešu, grleno i glasno pjevaju, uzvikuju neke parole, ciče i skaču, a posred njih dvojica energično, kao da im je zadnji put, udaraju u buzuki i flautu, grčke tradicionalne instrumente…

Jedvadnevni boravak

– Je li ovo neki prosvjed? – ishitreno opet pitamo.
– Ma ne… to je sigurno ekskurzija – čudi nam se bradonja.
Takva nas je, srećom, za kratkotrajnog jedva-dnevnog boravka u Ateni zatekla grčka revolucija, drukčija od one poznate s ekrana: nije bilo maskiranih bacača molotovljevih koktela s drvenim palicama, niti spaljenih bankomata i automobila, krvavih glava, suzavaca, plinskih maski, ni zlokobnih kordona u crno oklopljenih policajaca s glomaznim štitovima, ni dima, ni buke ni vatre, ni ničega te tragične naravi.
Nasuprot tome, središnji grčki trg, omeđen nekim hotelima, središnjom postajom metroa, i zgradom parlamenta iznad njega, podsjeća na  bilo koji mirnodopski mitteleuropski trg u nekoj članici EU-e sa znatno debljim BDP-om.
Mladi Grci po ciele dane piju kavu, kao i u nekim drugim državama

Učinilo se kako mladi Grci po cijele dane piju kavu, kao i u nekim drugim državama

Relaksirano mlado i staro piju čaše kave sa šlagom, hihoću se, čavrljaju kao u Beču u proljetno privečerje. S razlikom da skupina mladića velevažno komentira i po rukama vrti tikete neke grčke sportske kladionice.

Tresla se brda, rodilo se – niš

Grčka je, kako su nas učili, kolijevka demokracije, štogod to značilo. Par tisuća godina kasnije isti prostor je, na neki način, bolnički krevet demokracije. Tako tvrde mnogi aktualni Grci, ali i bijelosvjetski lijevo-desno orijentirani politički analitičari, poslovično razočarani posljednjim političkim kretanjima u Grčkoj.
Pobjeda koalicije ljevice pod imenom Syriza (Koalicija radikalne ljevice, grč.: Συνασπισμός Ριζοσπαστικής Αριστεράς, Synaspismós Rizospastikís Aristerás)  i njezina lidera Alexisa Zsiprasa za neke je bila nagovještaj nekih novih vremena, takoreći promplasaj nove pravednije i zbiljske demokracije, a koja je evolucijski produkt višegodišnjih neveselih zbivanja na atenskim ulicama i trgovima.
No ubrzo nakon proslave rođenja novog demokratskog novorođenčeta u grčkoj kolijevci, mnogi u Grčkoj su zaključili kako je zapravo veselje bilo preuranjeno. Tresla se brda – rodilo se: niš, rekli bi Zagorci. Zamišljena Syriza – ni izbliza.
Starogrčke starine

Starogrčke starine

Umjesto zdrave političke fronte izabrane izbornom većinom grčkog naroda, a koja je navodno prva kanila pokazati zube imperijalističko-kolonijalističkoj vladavini svjetskih moćnika, čije su najveće oružje beskrupulozne banke i notorno osiromašivanje svekolikog grčkog i inog življa, uz pomoć svekorumpiranih domaćih izdajnika…itd.
– Ništa! Sve je to isto! Svi su isti… Ma, slušaj, ne zanima mene politika… – ‘iz puške’ odgovara na pitanje ‘kako vam je sad, otkad je nova vlast..’ razgovorljivi vlasnik suvenirnice, inače likovni umjetnik i u duši hippy, kako kaže, a kod kojega smo za jedan euro kupili magnet za frižider u obliku tzv. grčkog oka.
– Svi su isti…- zvuči poznato, nije trebalo prevaliti prekomorske milje za za to, reklo bi se. Za neko vrijeme smo odustali od radoznalosti i pipanja političkog bila grčkog stanovništva, prepustili se mozak-na-pašu turističkom tumaranju po slikovitom središtu Atene. Eno i Akropola, Panthenon i sve to…
Disciplinirani foto-Japanci, vrlo opušteni mladi Amerikanci s konzervama piva, ekskurzije teenagera s ruksacima, vješti ulični glazbenici, džepari, lutalice… živopisna južnjačka turistička idila. Svi se kao skladni turistički organizam  vrzmaju oko impozantne znamenite uzvisine s drevno poslaganim kamenjem, omeđene željeznom ogradom.
Akropola iza željezne ograde

Akropola iza željezne ograde

 Dvanaest eura

– Ulaznica je dvanaest eura. Ali nemojte sad ići….- kaže djevojka na ulazu u povijesno-turistički kompleks.
– Zašto? – pitamo u čudu.
– Nemate vremena za ništa, zatvaramo za dvadeset minuta. Nećete daleko. Bolje popijte nešto dolje u Plaki, potrošit će te ovdje novce bezveze… – savjetovala nas je susretljiva službenica.
Evharisto… Thank You – zahvaljujemo se zbunjeno i skrušeno na grčko-engleskom.
Istodobno postade jasno zašto je Grčka ‘propala’, kako se to nepravedno zna reći. Nije Grčka nigdje propala, dok je ovakvih ljudi. I lihvarskih zajmova financijskih institucija.
Ipak, popeli smo se na, recimo to tako, utješno besplatno stjenovito brdašce, tik uz centralnu grčku znamenitost, sazdano od glatkog kamenja izlizanog od potplata i đonova sandala, čizama i tenisica, uslijed milenijskog pentranja. Kako i ne bi bilo, kad s njega puca veličanstveni gratis pogled na Akropolu, i dobar dio atenskog polisa, prostrani horizont s desecima tisuća  kuća rasutih po okolnim udolinama.
Uglačano brdo s besplatnim pogledom na Akropolu

Uglačano brdo s besplatnim pogledom na Akropolu

Plaka, podnožje Akropole, uistinu je živopisna četvrt. Neki debeljuškasti Grk poput vilenjaka svira flautu, a oko njega sedam-osam mačaka, jedna mu sjedi na ramenu, druga u krilu, treća na cipeli… a čuvaju ih dva, tri psa. Turisti snimaju pametnim telefonima, bacaju eure u kofer kao na traci, flautist-vilenjak naoko ne mari za ovozemaljska materijalna dobra…
Kako je već rečeno, bila je nedjelja, pa iz brojnih krčmi glasno svira neki grčki bend. Grčka Mediteran kakav je nekad bio, padne na pamet slogan. Ili pak: Grčka – puna života.
Što im je? Zašto se tako vesele? Zar nije štednja, kriza, Syriza i sve to ostalo? Je li to vjenčanje, pitamo veselog starca u bijeloj košulji s kravatom, koji se skladno njiše na ulazu…
– Ne. Ne. Ne vjenčanje… Uđi.. Uđi… No problem – povlači nas za ruku unutra.
A unutra: veselje, sirtaki u uzlaznoj putanji. Sedam ili osam glazbenika svira sve u sedamnaest, sa širokim osmijesima na licu. Uglavnom vremešnije, nedjeljno-svečano odjeveni gospođe i gospoda plešu, pjevaju, grle se s mjerom, smiju se… Zabavljaju se. Nevjerojatno.
Što južnije to tužnije? Kako da ne…
Ipak, u pitoresknom povijesno-ugostiteljskom kvartu na nekim zapuštenim slikovitom kućicama natpisi: PRODAJE SE. Čekaju neke bogate, Grčkom omađijane kupce.
Jedan od uličnih svirača i manji dio uličnih pasa i mačaka

Jedan od uličnih svirača i manji dio uličnih pasa i mačaka

 ‘Ne puno, to malo…’

 – Koliko košta ova kuća? – pitamo tek tako da nešto pitamo Kostasa, vrlo dobro raspoloženog konobara s otoka Krete, crvenog u licu, koji kao da je izašao s one zabave od maločas.
– Brat prodaje. Ne znam. Jeste li za raki s Krete. Odličan raki… – nudi on dok se smještamo na strmoj uličici, na ukrivo-ukoso postavljenom stolu.
– Može, ali mala… – znajući da raki znači rakija.
Eto ti njega s bokalićem tzv. male rakije od 2,5 decilitra.
– Ne, ne… puno je to… – branimo se.
– Ne puno, to malo… – objašnjava on odrješito i umalo uvrijeđeno.
Bitka izgubljena, pa odmah naručujemo predjelo koje se zove Zorba mix, s obzirom da se ugostiteljski objekt originalno zove Zorba, po poznatom filmu Zorba iz 1964. godine čija se radnja vrti oko istoimenog Zorbe s otoka Krete.
Syntagma - danas nema revolucije....

Syntagma – danas nema revolucije….

Susretljivost i ljubaznost Grka je pravilo za, recimo tako, cijelog puta, ako se izuzme poludnevno uvjeravanje carinskih vlasti na jednom grčkom otoku kako  jedrilica ispod njihova prozora nije teretni brod koji prevozi 27.000 tona nepoznatog tereta.
Dobro, ima još ponešto. Članstvo hrvatskih udruga prijatelja životinja bi ubrzo završilo na psihijatrijskom odjelu suočeno s nekim prevladavajućim trendovima vezanim uz atenske životinje. Već na prvom susretu s kopnom, dočekala nas je simptomatična potresna scena koja uvelike objašnjava neka nevesela kretanja u grčkom društvu.
Ovi simpatični psi nisu nikoga pojeli, izuzev kruha

Ovi simpatični psi nisu nikoga pojeli, izuzev kruha

 Pojeli je psi

Ispred luksuznog restorana uz atensku obalu, iz nekog glomaznog blindiranog vrlo skupog mercedesova terenca, uz budnu pratnju mrkih tjelohranitelja, izlazi gospođa u prevelikoj bundi od neke polarne životinje, a uz nju pod ruku ide klasičan crnomanjasti mafioso. Par metara dalje, čopor krupnih gladnih divljih pasa, strateški, iz prehrambenih razloga, napada mačku. Jezivi lavež, potresni bolni mijauk. Mačka završava loše. Izdaleka dotrči neki prolaznik. Prekasno za mačku. Pojeli je psi.
Psi lutalice obilježavaju Atenu. Ima ih posvuda, osim u nestvarno uređenom metrou na kojem se može jesti sa tračnica. Na plažama s ponešto otpada. Na trgovima. Tramvajskim postajama. Tužni i poludivlji mješanci, labradori, haskiji… uglavnom s ogrlicama.
– Kako to da imaju ogrlice? – pitamo Aleksa, susretljivog pedesetogodišnjaka, koji nas susrteljivo upućuje put središta Atene, premda je krenuo u suprotnom smjeru.
– Moda. Znate šta je moda? Kupe psa. Pa nije više u modi. Onda na ulicu. Ah… – pojašnjava.
A ulice: ima tu usamljenih lijepih kuća, ali vrve mahom luksuznim i kičastim građevinama, očitom posljedicom korumpiranog političkog sustava i  prostornoplanske ne-regulativeNama je još dobro, pada na pamet utješna misao.
Zgrade su često načičkane... gradilo se... zidalo...

Zgrade su često načičkane… gradilo se… zidalo…

No zato nije dobro brigadama nezaposlenih Grka, koji se sada ljute i na njemačku vladu, te na domaće političke zmije u njedrima, koji su ih i dovele do aktualne zbilje. Vratimo se opet na Syntagmu.
Možda je u našem jednodnevnom posjetu Ateni simbolični podsjetnik na grčka prosvjedna zbivanja bio tek štropot i huk središnje gradske fontane, čiji su raskošni mlazovi vode obojeni jarkom crvenom svjetlošću. Je li vodu u crveno svježe obojila nedavno ustoličena tzv. lijeva koalicija Syriza, promptnim nalogom iz obližnjeg parlamenta, ne znamo.  No, kako to obično biva, uvijek se nabasa na nekoga tko zna više. U ovom slučaju na aktivnog sudionika grčkih uličnih previranja, koji je neko vrijeme završio u bolnici zbog oštećenja pluća od posljedica udisanja dima policijskih antiprosvjednih plinskih bombi. Dijelio sudbinu Loukanikosa, čuvenog i pokojnog grčkog psa revolucije, koji je golim očnjacima grabio suzavac.
– Na početku je to bilo prekrasno. Negdje prije, tu negdje… tri godine počeli smo se spontano okupljati ovdje na trgu. Ljudi su se družili, razgovarali, razmjenjivali ideje. Bili smo kao jedna velika obitelj u kojoj su svi povezani, razumiju se, vole se i poštuju. Osjećala se ljubav i sklad. I snaga zajedništva. Nekolicina nas se uhvatila kreiranja neformalnog umjetničkog programa: svaku večer su nastupali umjetnici svakojakih profila, čitala se poezija, pjevalo se, sviralo, plesalo, crtalo se i slikalo. Bio je to divan period. Činilo se sve nestvarnim, kao da dolazi neko uistinu ljepše vrijeme. To je potrajalo, bilo nas je sve više i više. Tako je to trajalo sve do trenutaka kada jednoga dana… uh. Među nas su došli neki s noževima… Pravili gužvu, nered. A onda, za koji dan: sa svih strana su se pojavile stotine policajaca sa kacigama, pendrecima i štitovima… To je bilo strašno. Šok za sve nas… – živo nam prepričava Dimitros Glaros Kostagiolas, pjesnik i glazbenik, koji se nakon atenskih turbulentnih zbivanja odlučio na drukčiji aktivizam za boljitak Grčke – samo će pjevati i svirati na atenskim ulicama i trgovima.
Koncert: Dimitris i Tvrtko

Koncert: Dimitris i Tvrtko

S malim pojačalom, električnom gitarom i mikrofonom, najčešće ga se može vidjeti u pješačkoj zoni dvjestotinjak metara niže od Syntagme.
– Time is now! Τώρα είναι η ώρα…Vrijeme je sad! The best time is now! – učestalo je ponavljao refren svoje pjesme na više jezika, za ovu priliku uključivši i refren na hrvatskom jeziku.
Pozdraviti  prolaznike osmijesima i uglazbljenom filozofskom porukom, kojom  je svatko pozvan da promijeni svijet (tj. sebe) odmah i sada, a ne da čeka tko zna što… to je aktualna plemenita Dimitrosova misija.
Onda je nastupio i Tvrtko, melodiozni poliglota, koji je navedeni refren pred širokom publikom otpjevao na više raspoloživih jezika, uz pratnju oduševljenog Dimitrisa. Euri u šeširu su zveckali i zveckali…
Širokog osmijeha, Dimitris, kojega najbolje poznaju po nadimku Glaros (γλάρος), što znači morski galeb, poznat je gotovo svakome u Ateni, kako nam se namah učinilo. Naime, nije bilo prolaznika, ni mlađeg ni starijeg koji mu se nije javio, rukovao se s njim, pozdravio ga ili mu barem mahnuo u prolazu.
– Dimitros, pa tebe znaju svi u Ateni! – konstatirali smo u čudu.
– Time iz now. Vrijeme je sad… – pojašnjava on zagonetno.
Ostavili smo Dimitrisa da se bavi svojim poslom, i krenuli dalje.
Dimitrisu se spontano pridružuju i drugi glazbenici

Dimitrisu se spontano pridružuju i drugi glazbenici

‘Branka, dobra ženska’

 – Gdje možemo pojesti nešto grčko, dobro? – pitamo trafikanta.
– Pa tu je mekdonalds… iza vas – odgovara on.
Nastavljamo potragu…
– A odakle vi? – pita on naglo zainteresiran iz kioska.
– Hrvatska, Croazia, Kroatien, Kroejša… – velimo.
– Aaa… Branka, dobra ženska! – ispali on spremno na savršenom hrvatskom.
Eto, zahvaljujući stanovitoj Branki, a ne nekom nogometašu, za Hrvatsku znaju i u srcu Atene.

No, znaju i za nas…

– Hej Tvrtko, Goran, Hey, my friends… – netko poviče.
Dakako – Dimitris. Vraća se kući nakon odrađene večeri na ulici. Spakirao instrumente, na ramena, pa put podzemne željeznice.
– Jeste li za pivo? – pita on.
Sjedimo pored one iste crvene fontane, prešla je na noćni mod. Možda zbog mjera štednje, a možda zbog kvara upravljačkog sustava, sve rijeđe i nekim manje jasnim ritmom zapršti, oboji se u crveno, pa naglo splasne. Pretvori se u mirnu vodu.
I vodi treba odmora.
Na vrh brda Akropola ne mrda...

Na vrh brda Akropola ne mrda…

– Problem je Grčke… ali ne samo Grčke… Generalno cijelog čovječanstva: previše se vodi računa o povijesti, o prošlosti. Žive od prošlosti. Eto.. baš Grčka. Da se razumijemo, ja obožavam Akropolu,. Toliko sam vremena proveo na njoj… Ali ja bih je sutra srušio… Uh,  znam da zvuči grozno. Ako treba, samo da se Grci okrenu budućnosti…- pripovjeda nam Dimitris.
– Kakvoj sad… budućnosti? A sadašnjost? – šalim se.
– Da, da… sadašnjost. Ha-ha… – nasmije se Dimitris.
Jednom u sadašnjosti treba završiti i ovu reportažu, jer – ‘vrijeme je sad’.
A nego kad?
Dvije grčke palme

Dvije grčke palme

 

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI