Neovisni novinarski portal
26.10.2020.
KOMENTARI
Komentar: Nije u šoldima sve…

Komentar:
Nije u šoldima sve…

1991-2006_Vukovar2

Hrvatska godišnje iz proračuna izdvaja oko šest milijardi kuna temeljem prava ratnih veterana. A prava su mnogobrojna, mada je upravo s mantrom reduciranih prava branitelja, usred Zagreba mjesecima razapet prosvjedni šator kao simbol veteranskog nezadovoljstva. Od mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, invalidnina, opskrbnina, doplatka na njegu, ortopedskog doplatka, obiteljskih invalidnina, naknada za obiteljske mirovine i invalidnine za obitelji zatočenih i nestalih, stambenog zbrinjavanja, carinskih olakšica, školovanja djece poginulih branitelja, itd., itd., a uskoro će biti uvedeno i još jedno pravo na redovnu mjesečnu naknadu – žrtvama silovanja u Domovinskom ratu. Istraživanja kažu da je takvih žrtava između dvije i tri tisuće. Posljedice rata Hrvatska uporno liječi samo novcem, a nezadovoljstvo se i dalje multiplicira. Štoviše, reklo bi se da nikad nije bilo veće…

Žrtve silovanja činom nasilja na njihov integritet i dostojanstvo ostaju doživotno obilježene. Nema toga novca koji pomaže ublažiti njihovu traumu, koji može oprati taj osjećaj prljavštine i oštećenosti koji ih trajno progoni. Psihička nestabilnost i frustriranost, osobito žrtava suočenih s činjenicom da su njihovi silovatelji slobodni, a da nikad za svoj zločin nisu odgovarali, njihova je dijagnoza i sudbina. I povrh svega, ove žrtve su često osuđene gledati se oči u oči sa svojim zločincima. I naravno, imaju pravo na obeštećenje, kao i sve žrtve rata. Dovoljna je nepravda što su zadnje stigle na red, što su bitku za svoja prava vodile dva desetljeća…

Jednokratna reparacija i mjesečni dodatak za žrtve silovanja (?!)

Ali, može li jednokratno obeštećenje od 100 tisuća kuna i, po najnovijem prijedlogu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, redovna mjesečna naknada (čija će visina ovisiti o stanju u proračunu), zaliječiti njihove rane, sanirati traume, vratiti njihovo razoreno samopouzdanje? Teško.

Sve dosadašnje nomenklature trudile su se, uglavnom, novcem „odužiti dug“ prema braniteljima, invalidima, obiteljima poginulih, zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu, a sada i žrtvama silovanja. A gdje god novac drži glavnu riječ, tu pravde i sreće nema. Broj hrvatskih dragovoljaca, a potom i branitelja rastao je proporcionalno pravima i njihovom materijaliziranju. Pravi ratni veterani i dragovoljci tvrde da je iskrenog domoljublja i junaštva nestalo kada su u vojsku stigle plaće. Veterani su se geometrijskom progresijom množili kada su uvedene invalidnine i prerane vojne mirovine. Vojni činovi, kuće i stanovi, povlašteni bescarinski uvoz automobila, školovanje djece, prednost kod zapošljavanja… Sve je to stvorilo više nereda i nezadovoljstva, nepravde i falsifikata, negoli je ublažilo ratne rane.

Plaćanje mira – novcem, uzaludan posao

Svaka vlast čini ono što joj je najlakše: novcem kupuje mir veteranske populacije. Ali mir nije moguće osigurati novcem. Mir se gradi odnosima u društvu, stvaranjem temelja za gospodarski rast i bolji standard svih građana, otvaranjem radnih mjesta i omogućavanjem toga osnovnoga ljudskog prava- prava na rad, a ne jamčeći čak i onima u punoj snazi – pravo na nerad.

Vlast se trebala pobrinuti da se zločinci izvedu pred sud, da se silovatelji sankcioniraju, da svaki zločin stigne zaslužena kazna. To je najbolji, najproduktivniji doprinos miru i zdravom društvu. Žrtvama seksualnog nasilja u ratu trebalo je osigurati psihoterapeute, programe resocijalizacije, uključiti ih u projekte kreativnog stvaralaštva, angažirati ih i uključiti u društvene procese. A ne stigmatizirati nekim novim popisom, nekom novom reparacijom koja će ih svakog mjeseca žalosno podsjećati na zločin koji je nad njima počinjen. I uglavnom – nekažnjen.

Pravo na rad (sposobnima), važnije je od prava na naknade

Novac koji se dijelio svakome tko je makar i jednog lažnog svjedoka doveo da potvrdi njegovo domoljublje i ratni put, dugoročno je proizveo bolest koja destruira i rastače cijelo društvo. Mržnjom, podjelama, konfrontiranjem „snaga rata“ i „snaga mira“, pretvaranjem naroda u kolektivnog zatočenika prošlosti, osuđenog na vječito evociranje rata i domovinskih junaka koji u miru nisu našli (ni tražili) svoj novi životni smisao. Da se establishment bavio uzrocima njihovog postratnog egoizma, i dao im priliku da svoju domovinu vole novim pregalaštvom u miru, umjesto što je novcem liječio njihove psihoze i paranoje rata, bili bismo danas zemlja sretnih ljudi, ponosnih na svoje veterane i svoje istinske junake.

Ovako, imamo više od pola milijuna branitelja za koje godišnje iz proračuna odlazi šest milijardi kuna, a oni protestno žive na ulici, pod šatorom, jer su politički instrumentalizirani ili nezadovoljni razinom prava i odnosom vlasti prema njima i dignitetu Domovinskog rata. Pa prijete destabilizacijom i podrivanjem sustava. Šire strah i mržnju. Stvaraju psihozu nekog novog ratnog stanja. Što je, dakle, novac riješio?

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI