Neovisni novinarski portal
25.10.2020.
POLITIKA
Što se čudimo? Neki Japanci ratovali su i 35 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata

Što se čudimo? Neki Japanci ratovali su i 35 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata

Veterani koji odbijaju prihvatiti činjenicu da je rat završio nije nikakva hrvatska posebnost. Japanski vojnici ipak su bili najzadrtiji. Predajom na brodu USS Missouri u tokijskoj luci 2. rujna 1945. godine Japan je završio strašnu ratnu epizodu svoje povijesti, ali pojedine postrojbe ili sami pojedinci nastavili su 'ratovati' još desetljećima.
 Hiroo Onoda (rođen 1922.)  na otoku Lubang je nakon 29 godina izašao je iz džungle i predao se u svečanoj uniformi. Predao je i svoj mač, još uvijek funkcionalnu pušku Arisaka sa 500 metaka i nekoliko ručnih granata

Hiroo Onoda (rođen 1922.) na otoku Lubang je nakon 29 godina izašao je iz džungle i predao se u svečanoj uniformi. Predao je i svoj mač, još uvijek funkcionalnu pušku Arisaka sa 500 metaka i nekoliko ručnih granata

Veterani koji odbijaju prihvatiti činjenicu da je rat završio nisu nikakva hrvatska posebnost. Japanski vojnici ipak su bili najzadrtiji. Predajom na brodu USS Missouri u tokijskoj luci 2. rujna 1945. godine Japan je završio strašnu ratnu epizodu svoje povijesti, ali pojedine postrojbe, ili sami pojedinci, nastavili su ‘ratovati’ još desetljećima.

Hrvatski povijesni portal donosi priču Miljenka Hajdarovića  Japanci u zasjedi koja je zanimljiva i aktualna i u današnjim hrvatskim prilikama. Naime, japanski vojnici tijekom rata su često iskazivali fanatičnost bez želje za predajom, pa su koristili i samoubilačke napade avionima, s mini podmornicama i neprekidnim jurišima na neprijatelje. Neki od japanskih vojnika su se čak i nakon službene predaje nastavili boriti. Dio njih nisu ni znali da je rat završio dok su drugi jednostavno željeli nastaviti otpor kako ne bi prekršili zakletvu koju su dali caru.
Tek 30. lipnja 1951. predali su se preživjeli Japanci na otoku Anatahan (75 nautičkih milja sjevernije od Saipana). Njihova je priča vrlo zanimljiva. U lipnju 1944. potopljen je japanski brod i oko trideset preživjelih Japanaca dospjelo je na otok. Među njima bila je i jedna žena sa Okinawe. 3. siječnja 1945. na taj je otok pao američki zrakoplov B-29 pri povratku sa misije nad Japanom. Svi članovi posade su poginuli pri padu. Za japansku grupu prvi se put saznalo u veljači 1945. kada su starosjedioci Camorossi poslani na otok da vrate tijela poginulih pilota. Na otok su bačeni letci u kojima je objašnjeno da je rat gotov, ali su se odbili predati. Japanci su na otoku živjeli kao divljaci. Jeli su kokos, taro, divlju šećernu trsku, ribu i guštere. Pušili su sušeno i mrvljeno lišće papaje omotano u lišće banane. Pravili su i žestoko piće zvano “tuba” (kokosovo vino). Od drveća na otoku sagradili su kolibe. Pad američkog zrakopolova poboljšao im je život. Od metalnih dijelova zrakoplova izradili su posude za kuhanje, noževe i pokrove za kuće. Kanistre za kisik koristili su kao spremnike za pitku vodu. od padobrana su pravili odjeću i uzice za ribolov. Grupa je bila i poprilično dobro naoružana automatskim puškama i pištoljima iz zrakoplova. Zbog izoliranosti grupe i prisutnosti samo jedne žene povremeno su izbivali veliki problemi. Šest od jedanaest preminulih tijekom boravka na otoku preminulo je nasilnom smrću. Jedan preživjeli je pokazao ukupno trinaest ubodnih rana nožem. Gospođa Kazuko Higa ispričala je kako su njenu naklonost stekla četvorica mornara, koji su kasnije tajanstveno nestali tj. “progutalo ih je more pri ribolovu”. U srpnju 1950. Higa je izašla na obalu i “predala” se američkom brodu koji ih je pozivao na predaju. Američkim vlastima ispričala je kako Japanci na otoku ne vjeruju da je rat završio.
Japanske su vlasti zajedno s Amerikancima pokrenule akciju spašavanja. Rođaci u Japanu su napisali pisma koja su bačena na otok. U jutro 30. lipnja 1951. na otok su u gumenom čamcu pristali američki poručnik James B. Johnson i prevoditelj Ken Akatani i prihvatili su predaju preostalih Japanaca.

U siječnju 1972. godine kraj rijeke Talofofo pronađen je vojnik Shoichi Yokoi. Predao je svoju pušku i izjavio:

“Žao mi je što nisam zadovoljavajuće služio caru. Nama japanskim vojnicima je preporučeno da je smrt bolja od sramote da budemo uhvaćeni živi!”
Yokoiovo skrovište
Yokoiova nastamba kraj rijeke Talofofo


Yokoi je rođen 1915., a 1941. je unovačen u japansku vojsku i poslan na Guam. Nakon američkog osvajanja sakrio se u džunglu. Nakon što su ga otkrila dvojica lovaca 1972. osjećao je veliku sramotu što je preživio. Najveća mu je počast bila što je 1991. dobio audijenciju kod cara Akihitoa. Umro je 1997. od posljedica srčanog udara. Na Guamu se može posjetiti njegova jama u kojoj se skrivao 28 godina (možete vidjeti samo otvore za ulaz i zrak).

1973. predao se vojnik Teruo Nakamura nakon što se 33 godine skrivao na malom otoku Morotai.

1974. na otoku Lubang se predao poručnik Onoda. On je bio jednini preživjeli od četvorke koja se tu skrivala. Predao se nakon što je već 15 godina bio proglašen mrtvim u Japanu. Hiroo Onoda(rođen 1922.) bio je obavještajac na otoku Lubang. Nakon što su Amerikanci zauzeli otok u veljači 1945. Onoda se sa nekoliko suboraca uspio sakriti u gustoj džungli. Živjeli su vrlo teško i često su se sukobljavali radi zaliha riže. Prehranu su dopunjavali kokosima i bananama, a povremeno su uspjeli ubiti i koju kravu od seljaka. Jedan od njih se predao 1949., a dvojica su poginula u okršajima sa lokalnim filipinskim snagama 1954. i 1972. godine. Nisu vjerovali ni letcima koji su bacani iz zrakoplova ni novinama koje su pronašli. Vrijedno su obavljali zapovijed prema kojoj su morali ostati u neprijateljskoj pozadini i prikupljati informacije. Otkrio ga je japanski student Norio Suzuki i pokušao ga uvjeriti da se preda. U Japanu je pronađen njegov nadređeni major Taniguchi, koji ga je uspio uvjeriti u kraj rata. Nakon 29 godina izašao je iz džungle i predao se u svečanoj uniformi. Predao je i svoj mač, još uvijek funkcionalnu pušku Arisaka sa 500 metaka i nekoliko ručnih granata. Iaoko je u sukobima sa Filipincima ubio oko trideset ljudi dobio je predsjedničko pomilovanje. Odselio je u Brazil i postao stočar. Napisao je autobiografiju “Bez predaje. Moj tridesetogodišnji rat”. U knjizi, koje nažalost nemamo na hrvatskom jeziku, objašnjava kako je kao gerilac preživio u džungli. U Lubang se vratio 1996. godine i lokalnoj školi je donirao 10.000$. Preminuo je 16. siječnja 2014. godine.
U travnju 1980. na filipinskom otoku Mindoro otkriven je japanski kapetan Fumio Nakahira. Skrivao se na planini Halcon. Izgleda da je upravo on posljedni vojnik Drugog svjetskog rata. Nakon njega pojavilo se još nekoliko osoba koje su tvrdile da su zaostali japanski vojnici, ali je dokazano da su samo tražili slavu i lagali. Više o japanskim vojnicima koji su ratovali godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata može se pročitati na stranicama Hrvatskog povijesnog portala (POVEZNICA).
Tags: , ,

VEZANE VIJESTI