Neovisni novinarski portal
20.11.2018.

LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Đuro Glogoški, lider prosvjeda u Savskoj 66: Kad veterani rata diktiraju uvjete mira…

Portret tjedna/Đuro Glogoški, lider prosvjeda u Savskoj 66:
Kad veterani rata diktiraju uvjete mira…

Đuro Glogoški (1)Đuro Glogoški (51) vođa prosvjeda u Savskoj 66, predsjednik Udruge stopostotnih invalida Domovinskog rata, tragična je figura postratne, dosljedno „domovinski opljačkane“, nacionalno-politički unazađene i isfrustrirane Hrvatske koja se i dva desetljeća poslije još ratnim podvizima i legendama hrani, a s mirom, naprosto, ne miri. Glogoški je metafora Hrvatske kakvu nismo htjeli, države s kolektivnim posttraumatskim poremećajem, u kojoj izmanipulirani veterani rata diktiraju uvjete mira.

Usred Zagreba, ispred zgrade Ministarstva branitelja, u Savskoj 66 već stotinjak dana Glogoški i sljedba „nabrijanih“ predstavnika braniteljskih udruga, prkosi zakonima ove „tankoćutne“ države i radi joj o glavi. A tek rijetki glasovi razuma, koji se još broje prstima jedne ruke, upozoravaju da su Glogoški i društvo dotjerali „cara do duvara“, da njihove vehementne antivladine, permanentne šator-demonstracije nemaju baš nikakve veze ni s domoljubljem, ni sa zaštitom digniteta branitelja i Domovinskog rata. Kampiranje u Savskoj egzemplarno je ugrožavanje mira, ustavnog suvereniteta i integriteta države.

HDZ “pere ruke” od Prgometa

Oni pretendiraju mijenjati vlast na ulici, bez izbora i izbornih pravila. Smjenjivati ministre, rušiti ustavno-pravni poredak, ljuljati stabilnost sustava i diktirati itinerar promjena. Jer, oni su, kažu, stvorili i oslobodili Hrvatsku, pa je , valjda, imaju pravo i razoriti (!?).  I nitko u ovoj nedovršenoj državi, papirnatog pravnog sustava i folklornog poimanja institucija, nema petlje tomu stati na kraj. Jer, nije ovo država u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom. Neki su su izvan i iznad zakona…
A „neki“ takvom scenariju permanentne pobune sad već i otvoreno „drže ljestve“. HDZ se ovih dana eksplicite ogradio od svoga drugog čovjeka stranke, zamjenika predsjednika, Drage Prgometa, kad je na svom blogu pozvao veterane ispred Ministarstva branitelja da prekinu prosvjed, da poštuju zakone i institucije države za koju su se borili. Da prestanu antagonizirati društvo sustavnim forsiranjem podjela i sijanjem mržnje, isključivošću i jednoumljem.
– To je osobni stav Drage Prgometa, a ne stav stranke- brzo je, ne krijući ljutnju zbog zamjenikova „incidentnog soliranja“, pojasnio član Predsjedništva HDZ-a Gordan Jandroković. Štoviše, i sam je šef Partije , Tomislav Karamarko,  izrijekom potvrdio kako HDZ i dalje u cjelosti podupire prosvjed u Savskoj i nada se da će njihovi zahtjevi biti ispunjeni. Dakle, stranka koja ambiciozno juriša na vlast nadajući se izbornoj pobjedi potkraj godine, otvoreno zagovara nepoštivanje zakona ove države i ignoriranje njezinih institucija. Zagovara kaos, nered, govor mržnje i sijanje straha, u kojemu njezin kukolj najbolje uspijeva. Hrvatski građani, koji, čini se, genetski, boluju od sindroma lakog zaborava i primitivne nacional-populističke „ovisnosti“, imat će vlast kakvu zaslužuju, kakvu biraju i kakva im ( većinski ) odgovara. Makar bio i HDZ koji će znati kako i kad Glogoškom & com „kraj odsvirati“…

Pobuna kao (novi) životni smisao

Kad mlad čovjek postane stopostotni invalid i vojni umirovljenik u 27-oj godini života, kao što se dogodilo ovom osječkom branitelju, laka je meta političkih lešinara spremnih licitirati s njegovim invaliditetom, na njemu parazitirati i profitirati. Bivši parketar i stolar, obiteljski čovjek, tada s dvoje male djece , sinovima od dvije i četiri godine, postao je dragovoljac Domovinskog rata 1991., ali, nakon samo sedam mjeseci na bojištu, pogođen je gelerom u vratnu kralježnicu i ostao trajno oduzet. Prikovan za invalidska kolica i osuđen na doživotno premotavanje ratnih filmskih kadrova koji svjedoče o trenutku kada je njegov život sudbinski promijenjen. Iako materijalno osiguran mirovinom i invalidninom, s primanjima od , navodno, 25-30 tisuća kuna, mada sa svojom invalidnošću, kako tvrdi, pomiren,  teško da je našao svoj mir i zadovoljstvo.
Pobuna veterana njegovom je životu dala ponovo smisao. I osigurala mu svu pažnju ovog svijeta, empatiju običnih, malih ljudi, glorificiranje suboraca, svjetla pozornice i osjećaj povijesne važnosti. Netko se silno potrudio jednog tronutog ratnog vojnog invalida podići na razinu bitnog društvenog i političkog čimbenika , pri punoj svijesti o tome da takav veteran može, na vojničkoj solidarnosti a u gospodarskom beznađu, lako mobilizirati braniteljsku populaciju i njome, po potrebi, prijetiti kao opasnim eksplozivnim punjenjem. Taj „netko“, stoga, prosvjed održava mjesecima, osiguravajući mu svu potrebnu infrastrukturu. Za Glogoškog i prijatelje, najstrašnija vijest bi bila da „šator mora pasti“. Jer, demontiranjem njihova ilegalnog tabora na ulici, usred grada, vraćaju se u anonimnost i nevažnost…

Čišćenje dvorišta…

Prosvjed se, zato, nastavlja „drugim sredstvima“, dopunskim aktivnostima, putujućim tribinama i svehrvatskim turnejama lidera „pokreta otpora“ „nenarodnoj“ vlasti. U društvu Josipa Klemma, poduzetnika i predsjednika Udruge specijalaca DR-a, Glogoški putuje Hrvatskom i drži predavanja o pravima hrvatskih branitelja, novom zakonu i ustavnoj definiciji njihova položaja. Kao da je u punoj snazi i perfektna zdravlja. Atmosferu se podgrijava kontinuiranim uvjeravanjem branitelja da su poniženi, ugroženi, obespravljeni. Nije važno što to nije istina nego manipulativna, perfidna podvala, važno je da se vatra ne ugasi…
A plamen joj više nije tako visok, niti tako vruć. Dosta je, sve se češće čuje i od onih kojima se Glogoški samoproglasio glasnogovornikom. Počelo je sa splitskim braniteljem, 80-postotnim invalidom Domovinskog rata, fotografom, aktivistom i humanitarcem  Zoranom Ercegom koji je prvi javno digao glas protiv „ilegalaca“ u Savskoj i mobilizirao facebook grupu „Ja se vas ne bojim“ koja mu je pružila masovnu podršku. No, nije to tek prošlo „riječ na riječ“, „mišljenje na mišljenje“. Zaredale su prijetnje Ercegu, na automobilu su mu izbušene sve četiri gume a stigmatiziran je i kao „anarho-liberalni komunist“. To Ercega ne plaši i ne tjera na odustajanje. Ali motivira Glogoškog na „čišćenje“. S gostovanja u Imotskom poručio je kako je njihov jedini cilj zaštititi hrvatski narod i državu ( od koga? op.a.)  jer, nakon 20 godina, je „došlo vrijeme da počiste pred svojim dvorištem“. Tko će i koga počistiti? Možda  Glogoški Ercega i druge neistomišljenike koji su branili Hrvatsku da bi u njoj gradili demokraciju i vladavinu prava? Ili aludira na „nenarodnu vlast“ koju će, ako treba i silom, svrgnuti? Ta, nisu li već prijetili da mogu ponovo, ako zatreba, uzeti oružje u ruke?  Zar nije Glogoški u Osijeku s Glavašem pod ruku slavio slom prava i pravde i radosno pljeskao prijetnji  da će šator podići i ispred DORH-a, bude li potrebno?Nije li iz Knina poručio da je mali korak od Trga bana Jelačića do Markova trga i da je taj korak sve kraći.- I zato kad vas pozovemo, vjerujte nam i odazovite se- rekao je sasvim jasno Glogoški napominjući da vlast mora znati da joj mandat ne traje četiri godine nego koliko to hrvatski narod želi. Što to znači?  Prevrat, vojni puč?!

Zovi, samo zovi…

Je li u pravu Zoran Erceg kad strahuje da bi,  ako se ta opasna priča uskoro ne završi, ukoliko institucije konačno ne obave svoj posao kako valja, moglo  biti i fizički stradalih?  Zar to ovoj istraumatiziranoj zemlji treba? Tko je taj tko može preuzeti odgovornost za takav crni scenario? I sve pod egidom braniteljskih udruga, navodno njihova zgažena dostojanstva, njihovih navodno reduciranih prava. Tko ima pravo tvrditi da branitelji, hej, pa njih je preko 500 tisuća u ovoj zemlji, stoje iza pobunjeničkog šatora u Savskoj? Tko je ovlastio Glogoškog i ostale da zastupaju cijelu veteransku populaciju? Zar je nevažno što misle oni anonimni junaci Domovinskog rata koji nisu dobili ni mirovine ni invalidnine, koji su imali sreće da nisu ranjeni u ratu ( pa im to, valjda, krnji herojstvo), koji su danas nezaposleni ili rade a ne primaju plaću i dijele sudbinu većine hrvatskih građana u ovim dugim godinama krize?
Zar je manje važno što misli Poljak Trzezbor Piekutowski koji je branio Hrvatsku u Domovinskom ratu i u slobodnoj Hrvatskoj ostao živjeti kao svojoj domovini, samo zato što je javno podržao Zorana Ercega, ili možda zato što je Poljak po rođenju? A Piekutowski se danas, priznaje, sve više srami priznati da je bio u ratu i da prima vojnu mirovinu, gledajući što se događa i svjedočeći nemoći vlasti da djelotvorno odgovori na plemenski primitivizam drugih, na sijanje mržnje,monopolizaciju domoljublja, etiketiranje neistomišljenika jugonostalgičarima i komunjarama, samo zato što nisu spremni stati pod stijeg ultradesničara i podobnih križeva. Zar se domoljublje najbolje ne iskazuje poštenim radom i doprinosom obitelji i zajednici?

Đuro, rat je odavno završio!

Razumijem frustraciju Đure Glogoškog, čovjeka kojemu je, u najboljim godinama, rat i invaliditet oduzeo priliku da se afirmira radom. I da pridonosi obitelji i državi svojim rukama. Razumijem i da mu imponira pažnja javnosti, da mu godi taj, gotovo zaboravljeni osjećaj da nešto znači, i da je prigodu zgrabio čvrsto i ne pušta je iz ruku. Ali, mora znati da se igra vatrom, da je zaigrao opasan  rulet  i da ta igra ne može proći bez posljedica. A to će teško podnijeti. Teže nego mi, koji mislimo drugačije , i koji danas podnosimo njegov ulični teror, instrumentaliziran političkim interesima primitivno i egoistično umotanim u domoljubni veteranski celofan. Đuri bi „netko“ trebao reći da je rat odavno završio. Možda oni koji su ga „potrošili“ u Savskoj?aem_baner

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI