Neovisni novinarski portal
12.8.2020.
IZDVOJENO
Josip i Margareta Prebeg, snimila: J. Klisović

Josip P.:
“Golubovi, galebovi, labudovi…, bolji su prijatelji od ljudi. Oni nas spašavaju!”

Josip i Margareta Prebeg, snimila: J. Klisović

Prohladani zimski dan okupan zubatim suncem privukao je na šibensku rivu Josipa i Margaretu Prebeg, postariji bračni par neobičan po svom humanom odnosu prema životinjama. Inače, žive u Stublju, a u Šibenik dolaze zbog lječnika kojeg u njihovim godinama trebaju sve češće.snimila: J. K.

Upoznali smo se na rivi, ispred Autobusnog kolodvora gdje sam ih zatekla kako hrane golubove, galebove i labudove. Iz krpene torbe vade suhi kruh kojim su najprije nahranili golubove koji su im, govore mi- miljenici. Uskoro su uz krikove doletjeli i galebovi koji su se za čas uhvatili u koštac s golubovima u borbi za komadić suhog kruha. Krikovi su se čuli i sa mora pa je gužva i buka oko postarijih supružnika bivala sve veća, a oni sve veseliji, pokretniji…

– Dođi Šaponjo, evo donija sam ti dobar komad. Hvataj – govori Josip dozivajući prijatelja – prekrasnog bijelog labuda koji je gotovo iskočio iz mora pri hvatanju obećanog komada.
Potom josip doziva  „Grgu“, pa „Franka“… Svim je labudovima nadjenuo imena i svakog prepoznaje, nepogrešivo, kaže. S labudovima se druži i u Stublju. Redovito ih hrani, razgovara s njima, doziva ih… “Čuda izvode kad me ugledaju. Skaču, glasaju se, vesele mi se. To su moji pravi prijatelji. Bolji su od ljudi“ – kaže tugaljivo Josip uz odobravanje supruge koja se u tom trenutku vjerovatno sjetila svojih tegobnih životnih trenutaka, razočarenja, neostvarenih nadanja…

snimila: J. K.

Dok vade suhi kruh iz torbe, najprije ga lome na manje komade, a potom kvase vodom da omekša. Pričaju mi svoju tegobnu životnu priču. Na početku rata doselili su se iz okolice Banja Luke u Stubalj. Život ih nije mazio ni u novoj sredini u kojoj se osjećaju neprihvaćeno kao što su bili i u onoj iz koje su morali bježati. Žive sami, ali jedno u drugome imaju „rame za plakanje“. Sa jednom minimalnom civilnom mirovinom teško se živi.
– Jedva preživljavamo – žale mi se ali odmah dodaju kako „otkidaju sebi od usta“ kako bi nahranili životinje. Kući imaju mačke i ptice, a na obali Stublja labudove, galebove, golubove. Za sve se nađe kruha, ali kao da im to nije dosta pa su odlučili hraniti životinje i u Šibeniku. Kad stari kruh ne pronađu u kantama za otpad ili pokraj njih, odu u trgovinu i za 10 kuna kupe vreću starog kruha.„ Eto, taka smo ti mi, gospođo, sirotinja. Ne možemo gledati kako su životinje gladne, a bolji su prijatelji od ljudi“.
Jeste li čuli da je u Šibeniku zabranjeno hranjenje životinja na javnim gradskim površinama, pitam ih. Ma kakvi! Koj zato čuja?! A, zašto? Za nama nikada ne ostaje otpad. Do mrvice se pokupi. Da i više donesemo sve bi pojele naše ptice, reći će Josip ne mareći previše za regule onih koji ne razumiju njegovu potrebu da pomogne gladnim pticama.

snimila : J. K.

Dok čekaju autobus koji će ih vratiti u Stubalj čine nešto dobro-hrane golubove, galebove i labudove i u tome uživaju. Žale se na manjkave autobusne linije do Stublja i skupu autobusnu kartu, a njih u Šibenik dovodi potreba. – E, to bi trebalo rješavati, a ne ganjati nas jadne siromašne ljude. I sirotinju treba pustiti da živi. I voditi računa da svi imaju što jesti, pa i životinje. Kad ljudi imaju malo, ni životinje nisu site. U našem slučaju, gospođo, životinje su naši spasitelji. Osjećam se tako dobro dok ih gledam kako nam dolijeću, slijeću na ramena, grakću, vesele nam se… Od drugih bježe, a nama su prijatelji. A, ljudi? Kako se oni ponašaju? Svašta smo mi doživjeli u životu, ne da mi se ni pričat“.
Josip kao da je jedva dočekao da se nekomu, barem i na nekoliko minuta, izjada pa mi priča kako je četiri godine proveo u ratu, na Baniji. „.Razbolija sam se, sad sam i ostarija, a živimo ja i moja „stara“ od jedne sirotinjske mirovine. Tražija sam invalidsku još prije 12 godina, al ništa. Da mi nije ptica, ne znam što bi bilo od mene i žene. One su naši spasitelji, opetovano će Josip dok njegova ženica na sve klima glavom s odobravanjem.

snimila: J. K.

Što o hranjenju životinja na otvorenim gradskim površinama kažu u Gradskoj upravi? Miro Lucić, pročelnik za komunalne poslove pojašnjava nam kako je reguliranje prepušteno svakoj jedinici lokalne samouprave na volju. U Šibeniku su to regulirali Odlukom o komunalnom redu. Konunalni redari ureduju jer se javne površine, naglašava, moraju održavati čistima i urednima.
– Imali smo više pritužbi građana koji se žale na pojedince koji na ulici u ostavljaju hranu za mačke jer na ulici ostaju tamne masne mrlje o koje se prolaznici nerijetko pokliznu. I to nije sve. Masnoće koje ostaju na ulicama privlače i štakore i, eto novih problema za komunalne redare koji počiniteljima mogu izreći opomenu, ali i novčanu kaznu. Odlukom o komunalnom redu predviđena je kazna u rasponu od 300 kuna do 2 tisuće kuna za fizičke osobe.
Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI