Neovisni novinarski portal
16.7.2019.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna / Josip Leko, predsjednik Sabora:  Valja njemu preko Savske…

Portret tjedna / Josip Leko, predsjednik Sabora:
Valja njemu preko Savske…

Josip Leko (Foto Sabor) (1)

Josip Leko ( 67 ), dobri duh Hrvatskog sabora, tolerantan, smiren, odmjeren, nekonfliktan SDP-ov prvoborac oko čijeg imena čak ni najzadrtiji HDZ-ovci odveć ne „talasaju“ jer taj ne proizvodi afere, netrpeljivost, odium neistomišljenika, ne izaziva prijepore. Riječju, tihi gospodin u grotlu zagađene političke močvare. Utoliko mu je vjerojatno teže pala najnovija braniteljska eskapada u parlamentu, za koju će neki kazati da je de facto samo još jedna predstava za javnost. Leko, kao predsjednik Sabora, ovlašteni dirigent parlamentarnog “orkestra”, nije dopustio vođi „savskih prosvjednika“, stopostotnom invalidu Domovinskog rata Đuri Glogoškom, obraćanje sa saborske govornice. Što su neki doživjeli poput čina veleizdaje. –Nije lako braniteljima reći ne, ali nije lako ni graditi državu, a ja neskromno kažem da je treba graditi na demokratskim principima – iskreno, čuvajući dignitet veterana i parlamenta, pa i osobni, zaključio je Leko. A nije mu bilo nimalo lako…

„Sramota“, vikali su ojađeni branitelji napuštajući sabornicu, a neki od njih, u invalidskim kolicima, i zaplakali. Bio je to doista neugodan, mučan prizor. Iznad svega žalostan. Kakav čovjek može manipulirati nesrećom tih ljudi i emocijama naroda radi svojih egoističnih, prizemnih, političkih interesa?!

Milanovićev kritičar, ne i konkurent

Josip Leko je rođen 1948. U vojvođanskom selu Plavna, općina Bač, u obitelji hercegovačkih Hrvata koji su rodni kamenjar, „vlakom bez voznog reda“,  zamijenili ravničarskom Vojvodinom, na ravnih godinu i pol dana. Diplomirao je pravo na zagrebačkom Sveučilištu, položio i pravosudni ispit, ali je na sudu (OS u Zagrebu) samo godinu dana volontirao. Radio je kao pravni referent u „Slavonija DI“ u Slavonskom Brodu, bio tajnik Izvršnog vijeća Skupštine općine Novi Zagreb, Društveni pravobranitelj samoupravljanja (1986.- 1989.), zamjenik generalnog direktora „Zagrepčanke“ (1989. – 1991.), a onda se angažirao na stranačkim poslovima. U SDP-u je od osnivanja. Bio je poslovni direktor stranke od 1991. – 2000., kada postaje saborski zastupnik koji ide iz mandata u mandat, da bi u jesen 2012. bio izabran za predsjednika Sabora, nakon smrti kolege Borisa Šprema. Predsjednik je Glavnog odbora SDP-a od 2008. Mnogi su ga držali najrelevantnijim kandidatom za Milanovićeva nasljednika, ali to, kako govore njegovi prijatelji i znanci, nije Lekina ambicija. U SDP-u je uvijek bio faktor stabilnosti, onaj koji je smirivao strasti i pozivao na dijalog. Ali, istodobno i oštar kritičar Zorana Milanovića, bez dlake na jeziku, no, skloniji stranačke probleme rješavati u stranci negoli na javnoj pozornici.
Iako je riječ o političaru koji nikad nije izgubio kontrolu, koji je na sve provokacije znao odgovoriti na pravi način ali bez vrijeđanja i diskreditiranja suparnika, dojam je kako je stigao pred kraj svoga političkog puta. Kao da mu je spletki, podmetanja, mržnje i ideoloških podjela kao načina života, sasvim dosta za jedan ljudski vijek. Kad ga gledate u Saboru teško se oteti dojmu da se, u pozadini zastupničkih rasprava koje se pred njim nižu, suvisle i nesuvisle, mudre i primitivne, stalno pita: Zar meni ovo treba?!

Branitelji su branitelji, ali procedura je – demokracija!

Ali, što je, tu je. Još godina dana mandata, a onda, kako bude. Do tada, valja njemu preko Savske…
Jest da je u dnevnom redu parlamentarnog zasjedanja bilo izvješće o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, ali i poslovanju istoimenog Fonda u 2013. Ali jest da je i Poslovnik o radu Sabora još uvijek na snazi. A po važećem Poslovniku i utvrđenoj proceduri to pravo pripada zastupnicima, predstavnicima predlagatelja (Vlade) i iznimno, stranim državnicima kada su po pozivu predsjednika Sabora gosti nacionalnog parlamenta. Građani mogu pratiti rad Sabora s galerije, ali bez mogućnosti participiranja u raspravi. Za to su, izlaskom na izbore i glasanjem, ovlastili zastupnike. I to svi, a napose zastupnici, dobro znaju. Ali su unatoč tomu producirali dramu, tražili  stanke sjednice, pledirali da se „onima koji su stvorili hrvatsku državu“ dade govoriti u njihovom „časnom Domu“. Uznastojali svojim kritikama Lekine dosljednosti u poštivanju procedure izazvati sablazan javnosti. Jer, kako to da strani državnici mogu u Saboru govoriti, a oni koji su život ugradili u temelje ove države ne mogu, provocirao je nacionalni ponos HDZ-ov Ivan Šuker. Mada, kada se donosio Poslovnik u kojemu, uz ostalo, stoji i ta odredba, nije ni pomislio da bi bila neumjesna…
Tražili su od Leke da učini presedan, znajući da se time spušta rampa i za predstavnike udruge Franak, pa onda Udruge blokiranih, pa onda Društva za zaštitu ptica pjevica… Cilj neimenovanog dramaturga je bio pokazati hrvatskom narodu koliko ova nenarodna vlast drži do onih koji su dali život ili dijelove svoga tijela za Domovinu. A njoj je do njih, kako su svojim vehementnim nastupom sugerirali „hvidraš“ Josip Đakić (HDZ) ili Ivan Šuker (HDZ), koliko do crnog ispod nokta…

Zabrana na zaborav (?!)

– Možda je nekima lakše na Facebooku reći da je to Ku Klux Klan ili Sinn Fein, vojno krilo HDZ-a. Možda je nekom lakše da forsira cijelo vrijeme jedan izraz koji nema nikakvog utemeljenja u lažnim braniteljima. Nema lažnih branitelja, ima branitelja i prevaranata – lamentirao je služeći se ispodpojasnim opaskama „sućutni“ , Karamarkov „autentični hrvatski domoljub“ Šuker, tvrdeći da su samo htjeli omogućiti branitelju Glogoškom da napokon svima objasni zbog čega branitelji već preko sto dana prosvjeduju. Zbog ugroženog dostojanstva i poštovanja prema braniteljima i Domovinskom ratu, a ne zbog novca, veli Šuker. Ali, zar u više od sto dana Glogoški nije imao sto prilika da to učini, precizno, opširno, argumenitrano. Zašto je odbio to učiniti?
– Oni traže zabranu na zaborav – patetično je zborio Šuker, poput prosvjedničkog glasnogovornika – jer zabrana na zaborav je nešto što je hrvatski narod u povijesti koštalo jako skupo.
U pravu je Šuker, zaborav ovu zemlju svakim danom stoji sve više, jer dio političkih elita, na čelu s HDZ-om, čini sve da revidira hrvatsku nacionalnu povijest dezavuiranjem antifašističkih temelja ove države i njezinog doprinosa pobjedi savezničkih snaga protiv nacizma i fašizma, a veličanjem ustaške NDH kao „izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda“. Da, to je zaborav…
Josip Leko imao je doista težak zadatak. Ali je ostao smiren i razborit, iako, besumnje, duboko emotivno isprovociran. Sva sreća da je baš Leko na čelu Sabora…

Sabor nije debatni klub

– Ne mislim licitirati ljubav prema braniteljima, posebno ljubav prema Hrvatskoj i Domovinskom ratu, na način da arbitrarno vodim sjednicu Hrvatskog sabora. Ako bismo išli najšire tumačiti Poslovnik i uvoditi novo pravilo – dodao je – onda ne bismo sada mogli odlučiti ni koje to udruge hrvatskih branitelja mogu, a koje ne mogu govoriti. Ne bismo bili pošteni ni prema njima. Moramo imati unaprijed standard utvrđen, inače ćemo se pretvoriti u debatni klub. Ne bih to htio i u tome neću sudjelovati. Uvijek vam stoji na raspolaganju smjena predsjednika Sabora. Uvijek – poručio je zastupnicima.
Za Leku nema dvojbe da je Domovinski rat jedna od temeljnih vrijednosti ugrađenih u bazu hrvatske države, kao oslobodilački rat protiv velikosrpske agresije. Za njega je doprinos branitelja obrani domovine, nemjerljiv. I zato, kako je kazao, branitelji zaslužuju svako poštovanje svih hrvatskih institucija i građana i to trajno, a to se postiže izgradnjom demokratske države i društva. A da to što govori i misli, dokazao je brojnim pokušajima da pomogne u rješavanju problema već na samom početku prosvjeda. Sastao se s prosvjednicima sedam puta. Razlozi nezadovoljstva neprestano su se mijenjali. Najprije su ultimativno zahtijevali smjenu ministra Predraga Matića i njegovih pomoćnika, pa odgodu primjene zakona o mirovinskom osiguranju i povlačenje iz javne rasprave Zakona o pravima branitelja, da bi naposlijetku kao conditio sine qua non bilo kakvog razgovora postavili ustavni zakon o pravima branitelja i sazivanje izvanredne sjednice Sabora. Čemu, ako nema ni prednacrta zakona?

Fiksirani podizači prosvjedničkog šatora

– Moja je dužnost poštivati zakone, Poslovnik i proceduru – rekao je Leko – jer je to demokracija i vladavina prava. Predložio sam Glogoškom da s njima, o njihovim zahtjevima, raspravi Predsjedništvo Sabora, ali ni to nije prihvaćeno. Nakon svega, mene se označava kao glavnog krivca, a moj dojam je da oni više i ne znaju objasniti koji je pravi razlog produženja prosvjeda pa zato okrivljuju druge, i mene, iako ih od prvog dana pozivam na dijalog.
No braniteljski zahtjevi i navodno ugrožena prava bila su drugorazredna za prosvjednike u odnosu na potrebu i ambiciju da kadroviraju u braniteljskom resoru Vlade. Sve pokušaje institucionalnog rješavanja prijepora oko njihova statusa, zaobišli su, ignorirali i sabotirali, da bi mogli nastaviti kampirati nasred ulice i time danonoćno stigmatizirati vlast kao bešćutnu i nenarodnu. I sad, kad su potrošili sve karte iz špila, lopticu su gurnuli u Lekino krilo. Najnovija, saborska  izvedba braniteljske „epopeje“ bila je prosvjednicima potrebna kao argument za nastavak pobune, koji će čvrsto držati klinove i podizače šatora u Savskoj. Dokle god bude trebalo…aem_baner
Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI