Neovisni novinarski portal
24.10.2020.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Charlie Hebdo, pariški satirički tjednik: Masakriranje slobode

Portret tjedna/Charlie Hebdo, pariški satirički tjednik:
Masakriranje slobode

Masakr pariške redakcije satiričkog tjednika Charlie Hebdoa, pogubljenje 12 ljudi, čin je bezumlja islamskih terorista. Zbog satire. Karikature. Stava i mišljanja. A zlo proizvodi novo zlo, antimuslimansku histeriju kao odgovor na fanatični, militantni islamizam. Taj perpetum mobile ne vodi ničem dobrom...

charlie-hebdo-cartoon-responses-designboom-10„Ja sam Charlie Hebdo“. Zar?  Charlie Hebdo je jedan. Pariški satirični ljevičarski tjednik koji je doslovce  desetkovan u dosad nezabilježenom masakru usred dana, usred  francuske metropole. Zbog karikatura. Satire. U spomen na njihovu kolektivnu žrtvu odmah se posegnulo za već profaniranim sloganom kolektivne solidarnosti: “ Je suis Charie Hebdo“. Neki su mučki atentat na novinsku redakciju, u kojem je pobijeno 12 ljudi, već proglasili francuskim “11. rujna”. Zbog “autorskog potpisa ” ubojica. Fanatičnih islamističkih fundamentalista. Čiji je život tek ritualna žrtva koja dokazuje odanost i posvećenost proroku Muhamedu. Tuđi život za njih nema čak ni tu cijenu. Njime se plaća nepoštivanje islama. Nešto poput drakonske, srednjovjekovne kazne za prekršeni zakon. Bez suda, bez porote, bez izvođenja dokaza i obrane. A kazna je samo jedna. Smrt! Nemilosrdno, po kratkom postupku, opominjuće. Tu nema pouke. Strast i nemilosrdnost u osudi, generira strast u osveti. Zlo potencira zlo. Mržnja se hrani mržnjom. Taj perpetum mobile razara i društvo i pojedinca, poništava sve civilizacijske stečevine multikulturalnosti, tolerancije, respekta drugih i drugačijih. Ima li izlaza? Želimo li ga uistinu?

Ubojstvo novinara pariške redakcije rezultiralo je raspomamljenom antiislamskom histerijom koja ima ambicije mobilizirati mase na osvetničkom pokliču: oko za oko, zub za zub. Već se najavljuje dolazak desnice (Marine Le Pen) na vlast u Francuskoj. A to sigurno nije ni poruka ni poanta charlievske satire. Pa i kada je karikirana, ponešto neukusna, potencijalno uvredljiva. Zemlje razvijene demokratske tradicije koje su tutorski podučavale ljudskim pravima i slobodama svoje nezrele pridružene članice i uvjetovale im izdavanje „klupske iskaznice“ svojom mjerom poželjne demokracije, danas demonstriraju takvu razinu (refleksne) ksenofobije da bi je se posramila i najzatvorenija totalitarna društva. Preko noći cijeli je muslimanski svijet postao opskurna zločinačka organizacija, baš kao i svojedobno kad su u naletu otetih aviona, pod komandom Bin Ladenovih samoubojica, sravnjeni sa zemljom njujorški „tweensi“. I kao da su trenutno učitelji zaboravili čemu su podučavali nezrelu djecu, pa su se oteli kontroli i krenuli u kolektivnu diskvalifikaciju.

A nobelovka  Malali Yousufzai…?

Zar i Malali Yousufzai, 17-godišnje pakistanske djevojčice, najmlađe dobitnice Nobelove nagrade za mir koja je i sama bila žrtva terorističkog, talibanskog metka?! Malali, simbol međunarodnog otpora talibanskim ekstremistima koji ženama zabranjuju obrazovanje, školovanje i druga prava? Djevojčici kojoj su pucali u glavu jer se drznula ustati protiv islamističkog fanatizma i talibanskog režima?!

Koliko je “charliea hebdoa” kapituliralo? Mnogi su pali davno prije, i stvarno i metaforički, ali srećom nisu i fizički  pogubljeni. Pogubljene su njihove novine. Recimo, splitski Feral Tribune. Njih je pomela manje fanatična totalitarna metla gomilom tužbi, financijskom presijom i sustavnom antidržavnom stigmatizacijom. Pod egidom čuvanja nacionalnog digniteta i integriteta. U ime ugroženog domoljublja. Poruka je poslana. Gruba istina se ne isplati. Od nje nema života, nema posla, nema spasa… Koliki su samo zaplivali u rukavce komformizma, skrivajući se od vlastite savijesti i odgovornosti za kvarnost i duboku nepravednost društva skrojenog po mjeri bogatih i moćnih. Kojima ni islamski ekstremisti , ni talibanski teroristi neće nauditi…

No, globalnom oportunizmu unatoč, svi su pohitali stati uz desetkovanu redakciju. S dubokom solidarnošću i empatijom. Svi smo mi Charlie Hebdo, klicali su. Znajući da oni to nisu, ali prestravljeni mogućnošću da u nekoj novoj prilici, budu kolateralna žrtva kakvog novog pogubljenog Hebdoa. Svijet je danas mogao biti drugačiji da ljudi nisu tako skloni pognuti glave, da nisu tako egoistični i neosjetljivi na tuđe ratove i tuđe nevolje. Da nisu zatvarali oči pred nasiljem nad drugima, danas se ne bi bojali da će i sami postati njegove žrtve.

Zašto ljudi vole nasilje?

U hrvatskim kinima upravo se prikazuje sjajan britanski film The Imitation Game (Igra oponašanja), Mortena Tylduma. Glavni junak, matematički genij Alan Turing koji je uspio dekodirati šifrirani nacistički komunikacijski sustav, čuvenu Enigmu, i osigurati pobjedu saveznicima u Drugom svjetskom ratu te spasiti milijune ljudskih života, u jednoj sceni filma kaže: Znate li zašto ljudi vole nasilje? Jer im pruža osjećaj zadovoljstva.

Ta me misao opsjedala svojom nepodnošljivom težinom i surovošću istine. O čovjeku. Kao najokrutnijoj životinji. Frustrirajuće je saznanje da je čovjek strasniji u nasilju negoli u ljubavi…

Krvava drama s pariških ulica nije samo čin islamskog terorizma. Ona je tragična epizoda iz  serijala tzv. sukoba civilizacija, koje stoje jedna nasuprot drugoj kao dvije nepomirljive dogme, obje s ambicijom da zavladaju svijetom. Jedna je neoliberalna, navodno demokratska, razvijena i progresivna, druga totalitarna, fanatična i regresivna, ali obje su na svoj način agresivne. Jedna se kune u profit, druga u vjeru i Alaha. Jedna čovjeka ponižava cijenom rada ispod ljudskog dostojanstva, druga čovjeka zloupotrebljava kao oružje, kao streljivo u krvavim terorističkim akcijama. Međusobno se hrane. A što smo mi na ovome svijetu? Ponizni promatrači ili (su)kreatori vlastite sudbine? Gladijatori u areni zakrvljenih imperatora?

Provokacija satirom kao okidač

Charlie Hebdo je svojom opakom satirom, ponekad i degutantno  provocirao muslimanske vjerske osjećaje, rugajući se s njihovim prorokom, reći će danas mnogi Francuzi, pokušavajući kazati da su „čačkali mečku“ i izazvali nesreću. No, u svijetu slobode i tolerancije kakvom bi svaki racionalan čovjek trebao težiti, nema te riječi koja bi ikoga smjela stajati života, nema tog verbalnog grijeha koji bi smio biti sankcioniran pogubljenjem čovjeka.  Nema toga straha za vlastiti život koji može opravdati pokolj i anulirati slobodu govora i mišljenja. Jer, ona determinira našu ukupnu slobodu. Našu ljudskost, naše različitosti, naš progres. Zato je tragedija Charlie Hebdoa mrlja na savijesti svih onih koji pristaju pognuti glavu pred svakom prijetnjom, koji su spremni zašutjeti zauvijek e da bi trajali kao statisti u ovom svijetu nepravdi, kao promatrači zla, neslobodni, okovani strahom za vlastiti  život. Kakvog to ima smisla?

– Satira je izraz slobode protiv tiranije i gluposti – napisao je na Tweetteru nakon pariškog masakra, Salman Rushdie, britanski pisac indijskog porijekla koji od 1989. živi u izolaciji jer je iranski ajatolah Homeini izdao protiv njega fetvu zbog “Sotonskih stihova“ kojima, navodno, vrijeđa proroka Muhameda. Za Rushdia „vjerski totalitarizam izazvao je smrtonosnu mutaciju u srcu islama„ čije tragične posljedice su i Charlie Hebdo.  – Poštivanje vjere, postalo je šifra za strah od vjere – drži Rushdie, cijeneći da vjera, kao i svaki drugi segment u društvu mora biti podložna kritici bez straha kritičara po vlastiti život. A to bi bilo moguće kad politika ne bi paktirala s vjerom jačajući svoju svemoć i manipulativnu snagu u podjarmljivanju masa za svoje interese. Dio islamskog svijeta postao je krajnje militantan i fanatičan u svojim ciljevima. Za njih ne postoje kategorije slobode govora, ljudskih prava, nekmoli prava na satiričku percepciju svijeta, napose islama. A kad se sloboda govora zatire sijanjem straha od odmazde, čovječanstvo tone u ponor totalitarizma i isključivosti. Oduvijek se silom ušutkivalo glasnike “loših vijesti”, prijetnjama zauzdavao slobodnomisleće ljude otvorena uma, kako bi se svijet držao u pokornosti i neznanju. U korist moćnih elita i vlasnika profita koji svoje bogatstvo najbrže gomilaju manipulacijom…

Povijest svijeta povijest je ljudske mržnje generirane različitostima. Čovjek iskonski ima otpor prema drugačijem od sebe. Druge vrste je podčinio, pretvorio u  sredstvo samoodržanja (životinje), a u vlastitoj prezire drugačiji genetski kod. Svoj uzdiže do božanstva. Muhamed je Bog.  S kojim se Charlie Hebdo narugao i platio visoku cijenu. Kod nas je državni poglavar glasno svome Bogu zahvaljivao što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, i ušao u nacionalnu legendu. Za vijeke vjekova. A kritičari su zamukli. Šutnjom su kupili „slobodu“.

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI