Neovisni novinarski portal
29.10.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Izbori – praznik demokracije ili praznik uhljeba ili zašto je u Belgiji, Australiji i Švedskoj izlaznost 90-ak posto

Izbori – praznik demokracije ili praznik uhljeba ili zašto je u Belgiji, Australiji i Švedskoj izlaznost 90-ak posto

Predsjednički izbori 28. prosinca 2014. - glasovanje (Foto H. Pavić) (7)

Izbori  – foto H. Pavić

Nakon niza siječanjskih blagdana i praznika, eto nam još jednoga, izbornog dana kojemu mnogi tepaju nazivajući ga ‘praznikom demokracije’. No, za razliku od nekih drugih praznika, praksa posljednjih godina pokazuje kako većina baš i ne obilježava taj praznik. O tome govori i podatak Državnog izbornog povjerenstva iz prvog kruga aktualnih predsjedničkih izbora, kada je svoj papirić u kartonske glasačke kutije ubacilo ukupno 1.787.928 glasača ili njih 47,12% od ukupnog broja građana s pravom glasa.Ipak, čini se da je danas stanje s izlaznosti na izbore nešto bolje – do 11.30 sati je glasovalo već 21,92 posto  birača – kažu u DIP-u.

Australija i Belgija: glasuj ili plati!

No kako je u nekim drugim zemljama? Prema dostupnim podacima, u Australiji se izlaznost na izbore kreće oko 91 posto, a u Belgiji, primjerice, iznosi oko 90 posto. Što je to s njima? Zašto tako hrle na izbore?  Naime, u njihovom slučaju je izlaznost usko vezana uz novčanik: ukoliko Australac u izbornu nedjelju radije roštilja u svome vrtu nego da ode na glasovanje, mogla bi ga zapasti kazna od 20 do 55 australskih dolara.
Slično je i u Belgiji, njihova visoka svijest o građanskoj dužnosti je zapravo u tijesnoj vezi s visokim sankcijama u iznosu od 27,5 do 55 eura, ukoliko ne proslave praznik demokracije i odu na birališta. Bolje glasovati pa otići na ručak, nego platiti kaznu, zaključe Belgijanci i odu put glasačkih kutija. Ima još: oni koji ne glasaju ne mogu se baš nadati ‘uhljebljivanju’ u nekom javnom poduzeću ili državnoj upravi.
Na neki način to ima veze i s nama: kod nas su izbore neki znali karakterizirati i ‘praznikom uhljeba’, s obzirom da su biralištima bezrezervno pristupali upravo oni koji su posredstvom političkih veza sebi i svojima osigurali po koju isplativu sinekuru.
U Boliviji su prema dostupnim podacima posljedice ne-glasovanja još dramatičnije: Bolivijac koji ne ode zaokružiti nešto na listiću ne dobije potvrdu, a bez koje onda sljedeća tri mjeseca ne može dobiti plaću (ukoliko negdje ne radi na crno ili na sivo).

Dance i Šveđane ne treba opaliti po džepuIzbori 11. siječnja (Foto H. Pavić) (1)


U Luksemburgu je pak izlasnost veća od 90 posto – glasovanje je također obavezno, no njima nisu potrebne sankcije da bi obavili svoju dužnost. Obaveza glasovanja prestaje jedino Luksemburžanima starijima od 70 godina. To je i logično, reklo bi se: koliko su se političara nagledali u sedam desetljeća života, i humano je da u starosti budu pošteđeni aktivnog sudjelovanja u izbornom procesu, analizi sučeljavanja i tome slično.
No u nestvarno društveno uređenim državama poput Danske i Švedske, tamnošnjem discipliniranom življu nije bilo potrebno priprijetiti kako će ih opaliti po džepu ako ne posjete birališta – tamo je izlaznost ‘automatski’ od 80 do 85 posto.
I na koncu, prema dostupnim podacima, Estonija je država koja je po uvođenju glasovanja putem interneta jedna od najnaprednijih na svijetu po provođenju izbornog procesa, ako ćemo pretpostaviti da računala ne mogu biti korumpirana.
Naime, u državi s 1.342.409 stanovnika svake četiri godine biraju 101 parlamentarnog zastupnika, ali to čine na način da dobiju elektroničku osobnu iskaznicu – odnosno svojevrsni osobni birački internetski portal posredstvom kojeg mogu glasovati. Da stvar bude zanimljivija, građani mogu glasati više dana iz bilo kojeg dijela svijeta gdje imaju internetsku vezu. Glasovanje traje nekoliko dana, a birač se može i predomišljati i promjeniti mišljenje, sve dio trenutka kada glasovanje bude okončano – tada se uzuma u obzir glasačeva posljednja volja. No internetsko glasovanje nije obavezno – može se to učiniti i klasičnim putem, ukoliko ne vjerujete kompjuterima.
Inače, u nas je  proteklih desetljeća znalo biti i sumnji u potpunu legalnost demokratskih izbora, posebice u slučajevima zagrobnog glasanja, odnosno kada bi glasovanju na zagonetan način pristupale umrle osobe. Bilo je i neobičnih slučajeva kada bi na adresi neke štale u napuštenom selu bilo prijavljeno sijaset tzv. glasača i tome slično.

Ivo Babaja: Troslojni listić i e-demokracija

Inače, na neke metode poboljašanja izbornog procesa u Hrvatskoj prije više godina je usmjeravao mr.sc. Ivo Babaja iz Šibenika. U intervjuju koji je prije nekoliko godina dao autoru ovog teksta u Slobodnoj Dalmaciji i Šibenskom listu, stručnjak s diplomama filozofije i informatologije, te poslijediplomskog studija na području interdisciplinarnih društvenih znanosti, predlagao je uvođenje elektronskog glasovanja, ali svojevrsnu prijelaznu metodu sistemom troslojnog glasačkog listića.
– Radi se samo o intenciji da se biračima omogući da provjere je li njihov glas na izborima zabilježen onako kako su htjeli. Ako malo razmislite, kada kupite čačkalice u trgovini dobijete račun i s njime priliku da reklamirate robu. Osim toga i poreznici mogu na temelju tog računa kontrolirati zakonitost transakcije, obračun poreza i sl. Međutim, kada glasate, nikakvi potvrdni informacijski mehanizmi ne rade neposredno za vas. Kupovina čačkalica je očigledno informacijski mnogo kvalitetnije organizirana nego glasanje na izborima. S obzirom na apsurdnost te situacije, demonstrirao sam sustav koji može neposredno biračima osigurati jednostavnu provjerljivost rezultata glasanja, zadržavajući anonimnost glasačke odluke. Kratko rečeno, glasački listići u tom sustavu imaju jedinstveni serijski broj i indigo kopiju koju po glasanju birači nose kući, kao potvrdu kako su glasali. Po završetku prebrojavanja glasova, javno se objavljuje lista serijskih brojeva i odabira koji su na njima izvršeni. Svatko se može osobno uvjeriti da je njegov listić ispravno zabilježen i uračunat u ukupni zbroj. Oni koji smatraju da je pogrešno zabilježen njihov odabir mogu na temelju svoje potvrde tražiti izmjenu upisa – predlagao je tada Babaja.
On je tada upozorio na nešto što se često zaboravlja – činjenicu kako bi građani trebali biti svjesni da su upravo oni vlasnici i vladari države.
– U ustrojstvu jedne demokratske republike temeljnu ulogu imaju građani, državljani s pravom glasa. Oni su pravi vlasnici, suvereni te državne zajednice. Stoga je nužno osigurati primjereno dostojanstvo toj prigodi kada građani nastupaju u svojoj ulozi suverena, a to je praktički jedino u izbornom, ili referendumskom procesu. Svijest o tome moramo njegovati – mi svi, građani ove zemlje njeni smo vlasnici i suvereni. Državna vlast je samo namjesnik, upravljač, kojeg se uvijek može zamijeniti. Izborni proces mora odražavati taj položaj građanina, a ne glasače tretirati kao sporednu anketnu publiku za koju je i grubo, površno mjerenje dovoljno dobro – kazao je tada Ivo Babaja.
Neki modeli slični njegovome su se nastojali promjeniti u SAD-u su, nakon fijaska s prebrojavanjem glasova na predsjedničkim izborima 2000. godine (G.W. Bush protiv A. Gorea na Floridi) kada je razvijen čitav niz sustava srodnih onome kojeg je on izložio. Cilj je bio povećati provjerljivost izbornog procesa od strane birača, no od tada je prošlo više od deset godina, sustavi su testirani na studentskim izborima, matematički verificirani (jer mnogi od njih koriste kompleksne kriptografske metode) no još ih nema u upotrebi u pravim, političkim izborima.
Mr.sc. Babaja je tada govorio i o tzv. e-demokraciji, sustavu koji bi umnogome unaprijedio društvene prilike.

Javne stvari moraju biti dostupne – javnosti

– Prednost kriznih vremena je što se spontano otvaraju dublja pitanja o političkoj i općedruštvenoj problematici. U pogledu e-demokracije, bitno je određenje onoga što se time želi postići. Cjelovito shvaćeno, uvođenje e-demokracije jest organiziranje javne uprave kao informacijskog sustava. Moja ključna teza jest ta da taj sustav mora biti namijenjen građanima, koji jesu stvarni suvereni države, a ne javnoj upravi, koja je samo uslužni servis građana. Kada se stvari tako postave, onda se otkriva široki spektar odnosa i obrazaca u ponašanju javne uprave koji su postavljeni potpuno pogrešno, bez ikakvog opravdanja i obrazloženja, a čija bi logična reforma bitno unaprijedila društveni život i otklonila mnoge probleme u koje se uvijek iznova zaplićemo. Jedan od temeljnih odnosa koje ovdje treba promatrati jest odnos javnog i privatnog – smatra Babaja.
Govorio je tada i o načinima rješavanja i dalje aktualnim problemima naše države, a to je (ne)transparentnost rada javne uprave.
– Možemo li se usuditi reći da bi javne stvari trebale biti javne, a privatne – privatne? Da? Ali onda provedimo dosljedno to načelo: sva dokumentacija o radu javne uprave mora biti javna, odmah dostupna javnosti. Publicitet dokumenta i procesa mora biti uvjet njegove službenosti – pravo na pristup podacima treba podići na razinu obaveze objave! Konkretno, to znači da bi npr. izvode bankovnih računa svih tijela javne i lokalne uprave trebalo kontinuirano javno objavljivati, transakcija koja ne bi bila objavljena tretirala bi se kao nezakonita. To bi tek pružalo realan uvid u stanje stvari i mogućnost da se argumentirano diskutira o tekućim problemima, a nepravilnosti i pogodovanja bi bilo znatno teže sakriti pod tepih. Danas se objavljuju samo sumarne rekapitulacije ili predviđanja u vidu proračuna, koji bez poznavanja detalja ne znače gotovo ništa. Pogledajte kako mi danas uopće razmišljamo o javnosti i privatnosti: ugovori o prodaji zajedničke (društvene) imovine, poput onih o HT-u i INI su tajni, dakle tretirani kao privatni. S kojim pravom? Zamislite da imate kuću i date je nekome na upravljanje. A on se jednog dana pojavi i kaže vam: «Evo, prodao sam ti kuću.» Pa vi pitate: «Po kojoj cijeni, po kojim uvjetima?» A on vam odgovori: «E, to je tajna…» Teško da biste tolerirali takovo ponašanje. S druge strane otvoreno se priča o vojnim nabavkama, licitira se ponudama, analiziraju servisni intervali… A upravo ti podaci bi i u informacijski potpuno otvorenom društvu trebali biti tajni, tj. objavljivani sa znatnom odgodom. Zahtjev za potpunom transparentnošću rada javne uprave je zakonski utemeljen, racionalan i, korištenjem suvremenih tehnologija, relativno lako izvediv. No pokušaj provođenja tog zahtjeva sigurno će naići na žestok otpor. Da ne govorimo o tome da bi u idućem koraku onda bilo moguće izvesti i logičnu optimizaciju i racionalizaciju upravnih procesa, te efektivno izbrisati ono što danas zovemo suvišnom birokracijom – zaključio je tada Ivo Babaja.
Slažete li se s njim?
Birališta su otvorena do 19 sati.Izbori 11. siječnja (Foto H. Pavić) (4)
Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI