Neovisni novinarski portal
29.1.2020.
OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA! / REPORTAŽE
Strmica: Povratnički “dom” za plakanje…

Strmica:
Povratnički “dom” za plakanje…

Napuštena škola u Strmici, na granici Hrvatske i BiH, godinama je povratnički "dom" za plakanje. I čekanje nade da će jednog dana ponovo imati svoj krov nad glavom umjesto prihvatnog centra u kojem žive , eto, gotovo dvadeset godina nakon rata...

Strmica - Osnovna škola još uvijek je izbjegličko naselje (Foto H. Pavić) (10) Vjerovali ili ne, gotovo dva desetljeća od rata, u Hrvatskoj još ima izbjeglica, nezbrinutih ljudi koji po nekakvim kolektivnim, prihvatnim centrima čekaju svoje pravo na dom i stvarni povratak. U život. Jer, onih desetak ljudi kojima je nekadašnja (predimenzionirana) škola u Strmici, na granici Hrvatske i BiH, godinama adresa jedinog doma kojega imaju, život takvim nikada nisu zamišljali. Pa ni nakon rata… Uglavnom su to manjinski povratnici srpske nacionalnosti. Većina ih je u ovom mirnodopskom „zatvoru“ izgubila svaku nadu i nagomilala bijes. Zbog osjećaja da su na njih svi zaboravili, da za njih nitko ne mari, da su sami na svijetu sa svojom nevoljom i beskućništvom. Skupina je to nesretnih ljudi koji nemaju ništa, pa ni dostojanstvo, a ostao im je samo prkos i gorčina. Nije im nimalo do medijske pažnje, bježe od fotoaparata, svoju sudbinu ne žele javno oglašavati, a u pomoć zajednice više ne vjeruju.

S toliko kondenziranih negativnih emocija, teško je s tim ljudima ostvariti bilo kakav razgovor. A mi smo htjeli saznati tko su, odakle su došli, zbog čega su još uvijek u prihvatilištu za povratnike i dokad će tamo biti. Ali, tko smo uostalom mi da ih o tome i pitamo…

Nije ovo za ljude…

– Ne, ne, ne želim s nikakvim novinarima razgovarati. Skloni aparat, neću da me snimate. Tko vas je zvao, pustite nas na miru… – britko nas je „skinula“ ljutita žena srednjih godina, odbijajući makar i zakratko s nama razmijeniti nekoliko kurtoaznih rečenica. Žao nam je što ovi prisilni čuvari škole u postratnom periodu u nama vide tek uljeze, što im je naš profesionalni zadatak više nalik bizarnom voajerizmu, pa pred nama zatvaraju vrata svojih kabinet-spavaonica. Ali, kako ih ne razumjeti?! Žive u zapuštenoj, prljavoj školskoj zgradi gdje se godinama nije čulo ni školsko zvono ni dječja graja, ali se uselio memljivi zrak s mirisom vlage i prašine, pustoš, hladnoća, nehumanost. Nije ovo za ljude. Ta misao pratila nas je od ulaska u školsku zgradu u Strmici, i nije nas napuštala ni po odlasku. Zašto im institucije nisu pomogle da izađu iz ovog neželjenog „azila“? Kako je moguće da toliko godina poslije rata još ima ljudi bez vlastitog kućnog broja?

– Ama šta da ti pričam? Moju krvavu muku? Dovelo me tu s Kosova, obećali da će me brzo smjestit, ali evo, prošle godine, a ja sam još tu, i po svemu sudeći mogla bi vječno biti. Sve su mi oteli, obratite se njima, njih pitajte – nevoljko i pomalo nejasno, govori starica, pognutih leđa, beznadnog pogleda, i odgega se dugim ledenim hodnikom škole prema svojoj sobi. Krenemo za njom, računajući da iza nekih vrata mora biti tkogod voljan olakšati dušu neočekivanim razgovorom, jer, doista, što drugo tim ljudima možemo dati, osim malo pažnje i sućuti. Pokušamo na jedna vrata, pa za kvaku druge bivše učionice, pa treće, četvrte, sve je zaključano. Pokušamo još jednom, i začudo, vrata se otvore. Soba okupana zimskim suncem, po podu osobne stvari, garderoba, posuđe, hrana, u kutu ležaj, a pred nama mladić, ne stariji od 30. U ratu je bio dijete. Njega je neka druga nevolja ovamo dovela, zaključujemo. Pokušavamo uspostaviti kontakt, pitamo odakle je, zašto je u strmičkoj školi s povratnicima.

Strmica - Osnovna škola još uvijek je izbjegličko naselje (Foto H. Pavić) (5)

“Prostrana” pjesma Gojka Prostrana

– A tko ste vi? Novinari? Tko vas je zvao? Tko vas je pustio ovamo. Prestanite se igrati. Dosta je tih vaših igrarija. Ajde, izlazi, ajte kod otimača koji su vas poslali. Ne želim razgovarati, nemam ja vama šta pričati- žestoko , gnjevno, gotovo agresivno reče mladi čovjek u trenirci i umalo nas izgura iz svoje sobe. Okrećemo se po hodniku, tražimo pogledom još kakvo lice susretljivijeg stranca, ali kad ste neželjeni u tuđoj kući, pristojno bi bilo napustiti je. I taman pomislimo da nam je ići dok situacija ne postane još neugodnija i napetija, kad s kata iznad čusmo pjesmu. Gotovo nadrealno. Pjesma u takvom opskurnom, žalosnom ambijentu. Je li moguće ?

Popnemo se na drugi kat škole, navodno projektirane prije rata za čak 800 đaka, mada ih se u cijelom ovom kraju i prije rata teško moglo toliko skupiti … Dakle, eto nas gore, na drugom katu škole, a tamo, čovjek u 60-ima s metlom u ruci, čisti hodnik i pjevuši. Napokon i netko vedrijeg duha. Gojko Prostran. U Strmicu je došao iz Banja Luke prije sedam godina ( 2007.). Ima kuću u Smokoviću kod Zadra, ali tamo više nema mjesta za njega…

– Rekli su mi, nije jedan kroz jedan, ne može u obnovu. Bio sam u Vladinom uredu za obnovu tko zna koliko puta, i uvijek kažu čekajte, strpite se, riješit ćemo vaš problem“. A kada, pitam vas, pa meni je 67. Još bi htio koju godinu poživit dok sam u snazi, a ne se ovako potucati ko’ pas. Bio bi red da se to već riješi, i da napokon dobijem neki stančić i da mogu opet reći da sam čovjek, da me nije sram- iskreno će Gojko, bez mržnje, bez bijesa. Njegova kuća u Smokoviću „zauzeta“ je, i tamo mu povratka nema. Dok je bio u Banja Luci, priča nam, dobio je rješenje o korištenju kuće čija je vlasnica pobjegla pred ratom u Sloveniju. Rekli su mu „budi tu dok ne dobiješ svoju kuću natrag“. Ali, jednog dana u Banja Luku došla kći vlasnice i kaže mu: Vi ste u kući moje majke. A i ja sam, kao i vi, izbjeglica iz Zadra. Odlučila sam ovu kuću prodati. Velim joj: „Nema problema. To moje nikad nije ni bilo.“ I tako me deložiralo, a sve stvari izbacilo na ulicu. Sve sam dobro pokrio i zaštitio, ali jednog dana , dođem tamo, i nigdje mojih stvari. Sve ukradeno. Prijavio sam policiji, ali nikad nisu lopova otkrili. U Banja Luci su se mnogi obogatili pljačkajući izbjeglice- priča samozvani domar strmičkog prihvatnog centra.

Strmica - Osnovna škola još uvijek je izbjegličko naselje (Foto H. Pavić) (18)

Multietničko društvo nezbrinutih  povratnika

– Šta da radim? Zar da plačem sam nad sobom? Što mi vridi sekirati se. Ja uvik virujem da će se nekako već riješiti, da i mi imamo pravo na dostojanstven život- kaže.

Gojko ima mirovinu, mala ali nekako se krpa s njom, veli, a hranu dobijaju iz kninske pučke kuhinje. Muči ga prljavština u kojoj žive. Ogroman prostor, ljudi stari, ogorčeni, ljuti na cijeli svijet i neće mesti. Od Gojka saznajemo da je gnjevni mladić s donjeg kata došao iz Dubrovnika, iz Župe Dubrovačke. Srpske je nacionalnosti, u Dubrovniku se nije mogao nakon rata snaći, ali je ovdje došao vjerujući da će odatle u neku „treću zemlju“.

– Kako mogu ljude držat deset godina ovdje? Vidite u kakvom je to stanju. S druge strane, da nema nas ovdje, škola bi već platila svoga boga, sve bi bilo počupano, uništeno. Ako ništa drugo, spasili smo zgradu- zaključuje Gojko. Vodi nas na prvi kat, želi nam pokazati kuhinju, da vidimo koliko je naslaga prljavštine tu, koliko potencijalne opasnosti od zaraze i bolesti.

– E moja djeco draga, ništa to ne valja- više će za sebe naš susretljivi domaćin pokazujući nam štednjake u kutu na kojima se nataložilo dugogodišnje, tvrdokorne prljavštine i smrada. – Pa vi sad kuhajte i jedite ovdje- dobaci, onako, više usput.

– Znate, dolazili su nam ovdje i neki dužnosnici, velike face. Oni dođu, malo s nama popričaju, obiđu sobe, pogledaju, ništa i ne kažu, odu, ali dnevnice uredno naplate- požali se Prostran. – Ja još kako- tako, ali ovi nesretnici, nepismeni, stari, bolesni, oni više nemaju ni nade, a ni volje za životom. Iz njih su sve emocije nestale, ostala samo praznina i tupost- reći će Gojko.

U strmičkom povratničkom centru multietničko je „društvo“. Većina je srpskih povratnika, kaže Gojko, ali među njima jedna Hrvatica i jedna Muslimanka. Pod ovim krovom nesreće, to nikome ništa ne znači…

Strmica - Osnovna škola još uvijek je izbjegličko naselje (Foto H. Pavić) (17)

U Smokoviću ostao bez kuće, u Banja Luci bez sve imovine…

Prije rata Prostran je radio u Zadru, u „Otočanki“, ima tamo 18 godina staža. Kad je počeo rat, otišao u Banja Luku, a prije sedam godina vratio se nadajući se svome krovu i svome domu.

– Ovo je moja zemlja. Tu sam rođen, tu sam odrastao, školovao se i radio. Kuda ću ja? Ali, teško mi je kad nas lažu. Kad govore da za obnovu nema novaca. Pa obnovu su financirali i stranci, ne samo hrvatska država. Pitaju me kako ja to znam.  A kako ne bi znao. Čitam.  Pratim šta se događa. Teško mi je kad sve vidim. Pogotovo ove mlade ljude izbjegle iz Bosne, koji su došli nadajući se da će riješiti sve svoje probleme, a zapravo nemaju nikakve perspektive. Znate, radio sam ja i u Švicarskoj. Vidio sam što znači red i zakon. Samo tako ova zemlja može naprijed. A ne da jedni kradu i pljačkaju, a drugi gladuju- veli Gojko iz Smokovića, s privremenim boravištem u Strmici.

UNHCR: Do Nove godine svi će useliti u stanove !

Gojko tvrdi: UNHCR je odgovoran za nas. Mi smo njihova briga, obećali su zbrinuti nas sve do Nove godine. Ali, nije to prvo obećanje, a hoće li biti zadnje, vidjet ćemo!

I je li zadnje, pitali smo Zlatka Frankovića iz kninskog ureda UNHCR-a.

– Sve su to manjinski povratnici. Ova škola je obnovljena sredstvima međunarodne zajednice za potrebe njihovog zbrinjavanja. Kroz  taj je centar prošlo 80 – 100 povratničkih obitelji. Neće biti lako riješiti sve slučajeve, ali uvjeravam vas da će svi oni do Nove godine ili najkasnije u siječnju iduće godine, biti stambeno zbrinuti – tvrdi Franković. Ima nekih štićenika u Strmici koji bi u Dom starih, ali nemaju financijske mogućnosti za to jer im je 800 kuna skrbi sav prihod. Gordana koja je izbjegla iz Mostara u ratu, i Šerhezada imaju dodijeljene stanove, ali se čeka od Državne uprave da im izda rješenje o pravu na stambeno zbrinjavanje. Objema su bili dodijeljeni stanovi u Erveniku, ali su taj smještaj, kaže Franković, odbile, zbog toga su još uvijek u Strmici. Mladi Dubrovčanin, Dražen, poseban je slučaj. Vrlo agresivno odbija sve što mu se ponudi. De jure je stranac sa stalnim boravkom, a de facto to nije jer je odbio potpisati dokumente, pa se našao u zrakopraznom prostoru. Hrvatska država ga je mogla odavno deportirati, jer je bio stranac s nezakonitim boravkom u RH. Ali mu se želi pomoći, maksimalno ga se tolerira i izlazi mu se u susret. Problem je što on smatra da je apatrid, iako ima državljanstvo Srbije, i jedino želi rješenje za odlazak u „treće zemlje“- objašnjava predstavnik UNHCR-a. – Nadležne institucije su apsolutno upućene u probleme ovih ljudi, a to što javnost više nije zainteresirana za povratničke probleme to je druga stvar. Većina ljudi i ne zna- konstatira Franković- da još uopće postoje povratnici. Svi ti ljudi imaju rješenja za stanove, imaju svoje adrese i sad je sve stvar adminsitracije. Četiri stana mogla bi biti do Nove godine useljena, a kroz siječanj riješit ćemo i ostale- ustrajat će na obećanju datom stanarima strmičke škole, Zoran Franković iz UNHCR-a.

aem_baner

Strmica - Osnovna škola još uvijek je izbjegličko naselje (Foto H. Pavić) (7)

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI