Neovisni novinarski portal
26.1.2020.
POLITIKA
Predsjednički izbori : Josipović i Grabar Kitarović pod Sinčićevim “šatorom”

Predsjednički izbori :
Josipović i Grabar Kitarović pod Sinčićevim “šatorom”

10750069_602138003224569_5632139337916646715_oIvo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, akvizicije najvećih političkih stranaka, idu u drugi krug predsjedničkih izbora, neku vrst popravnog ispita kod birača. Tko će od njih dvoje bolje savladati lekciju, naučenu u prvom krugu, i osigurati pobjedu u izbornoj završnici, manje je izvjesno od vremenske prognoze. Pitanje svih pitanja je tko će se brže i uspješnije ugurati pod “šator” Ivana Sinčića, mladog aktiviste “Živog zida”, koji još nije ni svjestan kapitala s kojim izlazi iz ove utakmice. Naravski, investirat će ga u parlamentarne izbore za godinu dana, i napokon će u Hrvatskom saboru sjediti i autohtoni predstavnici nove generacije, a ne samo stranačkih “mladeži”. Milivoj Kujundžić, svoju pobjedničku zoru nije dočekao, a svi su izgledi, da tako skoro (ako ikad) i neće. Njegov agresivni, prijeteći ton i arhaična retorika, malo koga je impresionirala. Hvala bogu, to su ipak tempi passati…

Nije neka posebna enigma, iako će svi reći da iznenađenje jest, zašto su reprezentativci HDZ-a i SDP-a dospjeli u mrtvu trku uoči finala, mada je kandidat ljevice tijekom kampanje figurirao kao apsolutni favorit. Koliko su u uspjeh uložili, toliko su i dobili. Josipović je malo dao, pa je relativno slabije, od očekivanog, i prošao. Kolinda je dala sve od sebe, i popela se visoko iznad svojih i stranačkih očekivanja. Može li i više, i dalje?

Pristojni političar bez rezultata

Zašto se potpora Ivi Josipoviću tako nezgodno otopila baš kada mu je najviše trebala? Tijekom svoga prvog, petogodišnjeg mandata, redovito je bio najpopularniji hrvatski političar, s rejtingom koji gotovo nije padao ispod 65 posto. A na izborima, smjestio se s 38,48 posto, na tek jedan postotak do svoje glavne suparnice, HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović.Možda je ipak krucijalni problem Ive Josipovića što ga javnost, na kraju prvog mandata, percipira prevalentno kao pristojnog čovjeka koji iza sebe nije ostavio nikakvog traga. Vulgarno rečeno, niš’koristi…

Iako kandidat SDP-a, ali i još 17 stranaka (uglavnom) lijevog političkog spektra, Josipović zapravo nije imao osjetniju podršku i pomoć SDP-ova čelnika Zorana Milanovića, a konzekventno tome ni njegove stranke. S jedne strane, ta distanciranost mogla bi se tumačiti i kao Milanovićeva želja da ne opterećuje dodatno Josipovića hipotekom neuspješne i nepopularne SDP-ove vlade. Ali, taj bi argument izdržao tek neznatnu količinu vode… Jer, nije nepoznato da je aktualni predsjednik Republike kandidat SDP-a, pa je korisnije da mu stranka snažno stoji na dispoziciji i infrastrukturom i financijskom, ali i čisto ljudskom, moralnom potporom. Umjesto toga, mjesecima se stvara dojam kako je SDP, na čelu sa svojim predsjednikom Zoranom Milanovićem, posve indiferentan u odnosu na predsjendičke izbore i izborne šanse svoga kandidata. A to ne može biti dobro, jer, ako kandidat nema pravog, moćnog, osjetnog oslonca u svojoj stranci, ta kako može na ikog drugog računati?!

Vladi “ne pakirati”…

S druge strane, koliko god je Josipoviću Vlada bila uteg oko vrata, zbog katastrofalnog stanja u zemlji, njezine neučinkovitosti i nesposobnosti provedbe obećanih reformi, toliko je još većim dijelom “sam svoj majstor” koji je naposlijetku sebi i presudio iznenađujuće tijesnom prednošću pred Grabar Kitarović.

Nikad, baš nikad, Ivo Josipović nije se usudio kritizirati Milanovićev tim, pa ni simbolično, na razini retoričke figure. Od toga je bježao kao od kuge, iako je sasvim svjestan vladine neučinkovitosti ali i nevjerodostojnosti. Nitko od Josipovića nije očekivao bespoštedno šamaranje Vlade, jer bi se ono doimalo licemjernim i nekorektnim. Ali, konstruktivne, objektivne kritičke opservacije itekako su poželjne i predsjednik države od njih nema pravo bježati. Bio bi korisniji i Vladi i sebi da je otpustio kočnice i jasno artikulirao stav o vladinim greškama, propustima, nesnalaženjima, nedosljednostima.

Aktualni predsjednik RH propustio je “sići među narod”, primijetiti njihove egzistencijalne muke, pokazati empatiju i solidarnost, obećati da će se i osobno zauzeti za obespravljene, nezaposlene, deložirane, blokirane, ovršene, ukratko sve one najugroženije u društvu. Nekako, kao da mu nisu u vidokrugu, što podgrijava tezu o elitizmu političkih oligarhija fokusiranih isključivo na sebe i svoje interese. I taj dio biračkog tijela kompletno je prepustio najmlađem među takmacima, aktivistu civilnog društva, studentu Ivanu Sinčiću koji će na fonu njihovih glasova sasvim izvjesno nastaviti graditi svoju buduću političku karijeru.

Lustracijska nelagoda

Ivo Josipović u ovoj je rundi izborne kampanje bio tek fini gospodin, koji pristojno izgleda i pristojno se ponaša, ali što uistinu narodu nudi to je ostalo izvan dosega prosječnog birača. I još k tome, u sučeljavanjima se činio nekako nesiguran, suzdržan, nedovoljno samopouzdan za šefa države,a napose kad bi ga Milan Kujundžić bombardirao lustracijskim prijetnjama, što mu je, evidentno stvaralo nelagodu. Zašto? Ta, zar Josipović ima osobnih razloga pribojavati se lustracije? Nije se valjda uplašio anakronog “zoraša” kojemu je lustracija i program i sredstvo za političku akciju?! Pa njega su se čak i egzaltirane HDZ-ove Hrvatine odrekle, osjećajući nekako intuitivno da je vrijeme agresivne, huškačke politike prošlo.

Josipović-i-Grabar-Kitarović

Kolinda u preuranjenoj trijumfalističkoj euforiji

Kolinda Grabar Kitarović ima razloga slaviti, ali ne i izgubiti u tome glavu. Preuranjeno. Nije umjesno održati pobjednički govor već nakon predigre. Malo mjere Kolindi bi dobrodošlo. Ali, o.k., to se može pripisati i euforiji izazvanoj iznenađujuće izjednačenim rezultatom s favoriziranim Josipovićem. Ipak, prerano, pretrijumfalističko obraćanje u kojemu osim populističkih fraza i praznog političkog govora zapravo ničeg sadržajnog nije bilo. No, ima još dva tjedna za savladati lekciju. Grabar Kitarović je već pokazala da brzo uči. Počelo je s “teškim pitanjem”, i baš svako je tada bilo teško. Nastavilo se sa sve žustrijim odgovorima, sa sve više samopouzdanja i vjere u sebe. Doduše, in continuo je manjkalo pravog sadržaja, ali… Rezultiralo je naposljetku s najboljim rezultatom HDZ-a na predsjedničkim izborima od 2000. i Franje Tuđmana. U zadnjih 14 godina HDZ na izborima za šefa države nije uspio izboriti više od 22 posto. Dakle, Kolinda Grabar Kitarović je već uspjela. Najviše zahvaljujući discipliniranosti članova HDZ-a koji su, neovisno o osobnom uvjerenju ili stavu, podržali svoju kandidatkinju bez fige u džepu. Za razliku od članova SDP-a koji su, manje ili više imali ulogu izbornih promatrača. No, bilo bi svakako zanimljivo vidjeti kako bi Grabar Kitarović za godinu dana, u slučaju eventualne pobjede HDZ-a i dolaska Karamarka za premijera, lupila šakom o stol predsjedniku vlade i pozvala ga na red…

  U drugom krugu, Kolindi će trebati i nešto više od pouzdanog, discipliniranog stranačkog mehanizma. Trebat će i glasove izvan toga korpusa, dakle, ne samo Kujundžićeve, koji se nekako podrazumijevaju, nego i mladog Sinčića. A teško je vjerovati da bi ih mogla i dobiti. Jer, mladi, radikalni aktivisti koji preziru političke elite i ustajalu sistemsku močvaru, po vokaciji ne pripadaju desnom spektru. Ali, njihov otklon i od etablirane, ali profanirane, ljevice je snažan i iskren. Oni će vjerojatnije apstinirati, negoli svoje glasove “jeftino prodati”. Ili će ipak od dva zla, kako neki od njih već najavljuju, birati ono manje…

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI