Neovisni novinarski portal
20.9.2020.
POLITIKA / Portreti
Katolički čelnik Papa Franjo za posjeta Koreji (izvor Wikipedia)

Portret tjedna/Papa Frane, poglavar katoličke Crkve:
Čovjek istine i vjere

Katolički čelnik Papa Franjo za posjeta Koreji (izvor Wikipedia)

Katolički čelnik Papa Franjo za posjeta Koreji (izvor Wikipedia)

Katolički čelnik Papa Franjo za posjeta Koreji (izvor Wikipedia)

Jorge Mario Bergoglio (78), papa Frane (lat.Franciscus), 266. poglavar katoličke Crkve, doista je „čuđenje u svijetu“. U doslovnom i metaforičkom smislu. Neposredan, iskren, otvoren, britak u kritici, topao i blag u odnosu spram siromašnih, unesrećenih, ugroženih, najpotrebitijih. Riječju, čovjek u najplemenitijem značenju te riječi. Svjestan svoga poslanja u svijetu nepravde, ratova, katastrofa, (sve)moći kapitala i posustajanja duhovnih vrijednosti, papa Frane kroči kroz stvarnost bez poveza na očima i bez predrasuda, suočen s istinom o društvu i o Crkvi, no, spreman širiti je bez ostatka i bez eufemizama. Riječ je o papi koji svakako nije na sliku i priliku svoje Crkve. On joj je na ponos i čast, na slavu i poštovanje. Kakvo katolička Crkva, zbog svojih proskribiranih prelata, već poduže vrijeme ne uživa. Papa Frane vraća vjeru u čovjeka i božjeg službenika, radi čega je njegovo „ukazanje“ dar s neba izgubljenima na zemlji…

I u ovogodišnjem božićnom obraćanju urbi et orbi pozvao je na mir u svijetu i povratak nade onima koje je život stavio na teške kušnje, prognanima, izbjeglima, gladnima i poniženima, djeci i starima čijim se pravima i dostojanstvom poigravaju onečovječeni pojedinci ili kriminalne skupine povezane „svetošću“ materijalnog i egoističnog, požudom i pohlepom. Ovaj jednostavan i duboko sućutan čovjek, sjetit će se o Božiću i onih što pate u Iraku i Siriji, kao i onih u Africi i Ukrajini, svih ratom pogođenih krajeva i naroda, onih koji vape za dijalogom i pomirenjem, poput Izraelaca i Palestinaca. Njegove misli bit će i sa zaraženima ebolom, sa otetima, obespravljenima, sa žrtvovanima, s djecom čijim se životom bezočno trguje ili za vojničke potrebe raspolaže. Nitko u njegovom srcu nije ostao bez utjehe i nade, nitko zaboravljen, nitko ostavljen ni mržnji prepušten. Papa Frane u svakoj prigodi mir i ljubav suprostavlja ratu i mržnji, nadu beznađu , skrb i solidarnost indiferentnosti i sebičnosti. Ovaj nemilosrdni, kvarni svijet više no ikad treba blagost i toplinu toga iskrenog čovjeka. Treba ga i Crkva radi vlastite rehabilitacije i povratka duhovnosti, izvorima vjere koje su mnogi među samodopadnim, nakićenim i u raskoši odore i trpeze ogrezlim crkvenim „namjesnicima“, posve zaboravili, potisnuli, otklonili.

Crkva kao korporacija

Katolička crkva danas je prvorazredna korporacija, osiljena akumuliranim bogatstvom i moćnim društvenim statusom. Nije slučajna sintagma o crkvenoj vlasti, kakva se često kolokvijalno koristi, napose u medijima. Jer Crkva jest poluga vlasti, i to snažna, utjecajna i vrlo agresivna. Ima ambiciju suodlučivati, oblikovati društvo i zajednicu po svojoj mjeri i interesu, ne libeći se manipulirati vjerničkim masama, što je čini političkom strukturom par excellence. Nije ovdje riječ, kako se obično crkveni „velikodostojnici“ žale, o pokušaju izoliranja Crkve od društva, njezinom getoiziranju u hramove i župe, nego prevalentno o potrebi ozbiljnog redefiniranja njezine uloge u društvu. Onaj tko nastupa  s najviših moralnih pozicija  taj moralnost i etičnost mora svjedočiti vlastitim djelom. Sama propovijed je prazna ambalaže dok se u nju ne utisne iskrenost i postojanost djela propovjednika. Oni koji mrze ne mogu biti uvjerljivi u ljubavi. Oni koji gore od pohlepe teško će ikomu biti valjan uzor duhovnosti, baš kao što ni gladnima utjehu i nadu ne mogu dijeliti presiti i proždrljivi.

Jorge Mario Bergoglio, 266. poglavar katoličke Crkve, i moralni je i vjerski i crkveni autoritet bez premca. Njegova vjera su i njegova djela, njegova filozofija njegov život. On zagovara prava gay populacije, stigmatizira pedofiliju u Crkvi kao najveće zlo. Kod njega nema laži i prijetvornosti na koju smo navikli u današnjoj Crkvi. Papa ne zbori odricanje, skromnost i poniznost da bi živio u raskoši, bogatstvu i  bahatosti. Ne poziva na iskrenost lažima, na blagost bešćutnošću i žestinom. On će javno priznati da su u njemu kao 17-godišnjaku ključale mladenačke strasti, da mu je mlada djevojka zavrtjela glavom na tjedan dana. Ili da se u njemu probudio lopov, koji je mrtvom svećeniku ukrao križ s krunice. Papa ima svijest o svojim ljudskim slabostima, ne krije ih i ne negira, s njima se suočava i svoje grijehe dijeli s drugima, riješen svaku svoju „bolest“ liječiti. Mnogi biskupi i nižerangirani crkveni  “akviziteri indulgencija” žive u grijehu, a pastvi redovito propovijedaju o moralnoj čistoći i odricanju na zemlji, čime će „kupiti“ bolji život na nebu. Sami radije uživaju u ovozemaljskom negoli se suzdržavaju za onostrano. Njihove su halje od svile i kadife, urešene zlatnim nitima i kićenim sjajem. Njihov je stol uvijek, a ne samo za blagdana, prepun delicija. Njihova kasa krcata vjerničkih milodara. A riječ s oltara uvjerljiva koliko fraza u kljunu papige…

Sve bolesti Crkve…

Papa Frane sve to nije. On je istina vjere i čovječnosti. Ne vjera sama, kao biblijska recitacija, čitanje evanđelja. Vjera slabog i griješnog, ali odanog, poniznog i skromnog, koji čuva čovjeka u sebi kako bi mogao vjerovati.

Zato njegova predbožićna vatikanska poruka svećenicima i kardinalima u kojoj je minuciozno pobrojao 15 najtežih grijeha crkvenih prelata ima posebnu težinu, i baš stoga nailazi na hladan, odbojan prijem u Kuriji. Papin se govor nije slavio pljeskom ni ustajanjem, ponajmanje klanjanjem moralnom autoritetu Crkve. Prije bi se reklo da je izazvao njihovo neodobravanje i zazor, pojačao otpor protivnika i zabrinutost štovatelja. A kao nitko dosad sistematizirao je grijehe crkvenih struktura matematičkom preciznošću. Nema sumnje, današnja je Crkva, što bi rekao papa Frane, uistinu bolesna.

Neki su zaraženi kompleksom odabranih, besmrtnih, percepcijom vlastite svetosti. Drugi pate od „martizma“, prepoduzetničkog duha koji ih tjera na komercijaliziranje vjere, na materijalističko gomilanje nekretnina i pokretnina, jagmu za novcem i kapitalom, poput korporacijskih biznismena.  Neki su se pretvorili u strojeve, lišene emocija i duhovnosti, ili ih je napala bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma, pa se doimaju više kao računovođe negoli duhovnici. Širi se i epidemija „duhovnog Alzheimera“, bolest umišljenosti i konkurencije koja dovodi do razmetanja titulama i oznakama časti posve protivno biblijskom učenju i ideologiji vjere. A gdje je konkurencije tu je i blasfemije, trača, niskih strasti i surovih nadmetanja tako tipičnih za karijeriste. A ima i bolesti ravnodušnosti, sakralnog egzibicionizma, jurnjave za profitom kao pretpostavkom moći koja je pak, put do vlasti.

Kome smeta papa Frane?

Ergo, Crkva po svojoj konstituciji i hijerarhijskoj zadatosti jest institucija vlasti koja oduvijek žudi nadići crkvene okvire i nametnuti se kao najveća, najmoćnija, neprikosnovena. To je cilj a vjera je samo sredstvo kojim će se u pokornosti držati bogobojažljive mase. S papom kakav je Jorge Mario Bergoglio Crkva neće do tog cilja. Jer papa Frane nije poglavar koji bi vodio takvu Crkvu. Hladnu i odnarođenu poput političke kaste koja živi u paralelnom svijetu, goropadnu i samouzvišenu, u vjeri iznevjerenu…

Mnogi govore o strahu za sigurnost i život pape. Navodno mu prijetnje dolaze od pripadnika ISIS-a (islamističke fronte), a svojedobno je čak i irački veleposlanik u Vatikanu upozorio na opasnost od atentata na papu tijekom njegova boravka u Albaniji. Srećom, nije se dogodilo ništa, no ta se psihoza sustavno podgrijava, vjerojatno ne bez razloga. Sam papa je prije nekog vremena izjavio da na dužnosti poglavara katoličke Crkve neće ostati dugo.  Starost?  Možda, ali riječ je o čovjeku iznimne vitalnosti i energije. Kao da se stvara atmosfera za njegov odlazak, a tek smo ga dobili. Kome smeta papa Frane?

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI