Neovisni novinarski portal
12.7.2020.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna / Ljubo Jurčić, sveučilišni profesor, predsjednik Novog vala: Ekonomski strateg Tuđmana i Račana…

Portret tjedna / Ljubo Jurčić, sveučilišni profesor, predsjednik Novog vala:
Ekonomski strateg Tuđmana i Račana…

portret_tjedna_ljubo_jurcic

Što veća ekonomska kriza u Hrvatskoj, to Ljubo Jurčić (60) postaje medijima zanimljiviji i relevantniji sugovornik. Ljubo sve zna, sve razumije, na sve bolesti društva ima odgovore, taj znade koji nam medikamenti trebaju i ima recept kako ćemo ih pripraviti. Je li Jurčić naš „prof. Baltazar“, naš spasitelj i izbavitelj?  Ili samo lijepo zbori dok teoriju govori ? Dosad njegova “mesijanska” uloga nije prepoznata. Zašto? Jesu li Jurčićevi objektivni dometi oni sveučilišnog profesora koji svoje znanje nikad neće morati dokazivati u praksi što ga u kritici čini samopouzdanijim i čvršćim? Ili je problem u tome da je Ljubo već u poziciji vlasti bio, ali priliku nije iskoristio? Kako bilo, činjenicom ostaje da je ovaj nerealizirani političar čije ambicije s godinama i porazima ne kopne, pisao ekonomske strategije i Tuđmanu i Račanu, a ma koliko opovrgavao komplotiranje s Karamarkom, tko zna, možda će je pisati i njemu. A tada, zna se, smjer ostaje isti, sve ostalo su nijanse…

Elokventan,  s tipičnim profesorskim gardom, zbog tečnog i slikovitog stila izražavanja doima se uvjerljivije od svojih suhoparnih kolega ekonomista. No, mora biti da baš u tome leži zamka. Taj dojam ne traje, nije postojan, kao da je tek stvar trenutnog efekta koji se brzo raspline… Jurčić je već dugo prisutan na domaćoj političkoj sceni, godinama je stručnjak kojega se pita za mišljenje, koji sudjeluje u stručnim raspravama o stanju domaće ekonomije, uzrocima dugogodišnje krize i mogućim rješenjima za gospodarski oporavak. Naposlijetku, predsejdnik je Društva hrvatskih ekonomista a bio je i ministar gospodarstva u koalicijskoj Vladi Ivice Račana, pa , dakle, i u prilici da djelatno pokaže što i kako činiti da revitaliziramo potpuno devastiranu privredu  koja godinama ide u krivom smjeru. No, reklo bi se da je Jurčić motiviraniji kad govori nego kad operativno ekonomske ideje provodi. Je li problem u njegovoj političkoj neartikuliranosti i slabosti, jer kod nas nema struke bez upliva politike?  Radi li se, naime, o tome da ga zbog manjka političke potentnosti, nomenklature nedovoljno uvažavaju i tek fragmentrano prihvaćaju, pa i njegov ekonomski koncept zbog toga ostaje u zrakopraznom prostoru? Ili je naprosto prof. Jurčić puno bolji teoretičar negoli praktičar?

LNG? Šta nam to donosi? Ništa!

Hrvatska se teško nosi s krizom, ne nalazi na nju adekvatne odgovore i sve dublje tone, pa je i službeno proglašena drugom najgorom ekonomijom u Europskoj uniji, odmah iza Cipra. A Milanovićevi ministri svim neuspjesima unatoč, i dalje šire optimizam kojim zapravo više umiruju sami sebe negoli građane koji vlasti više ništa ne vjeruju. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić i ministar financija Boris Lalovac popili su obilatu „jezikovu juhu“ od zamjenika direktora opće uprave za financijske poslove EK  Servasa Deroosea koji nije štedio na kritikama i Vladu proglasio apsolutno nesposobmnom za privlačenje investicija i korištenje novca iz EU fondova, konstatirajući bez pardona kako nam je apsorpcija nikakva. Što je , doduše,  prije činjenica negoli kritika.

I što čini Vlada? Ukrcava u Junckerov europski investicijski paket  77 projekata, vrijednih 22 milijarde eura,  nadajući  se da će gradnjom infrastrukturnih i energetskih objekata kao što su LNG, Pelješki most, Plomin C, spojna cesta s dalmatinskim jugom… izvući glavu iz živog blata sedmogodišnje recesije . Dakako, pod uvjetom da bar dio domaće investicijske ponude bude prihvaćen …

A šta na to kaže prof. Jurčić?  Recimo, LNG terminal zvuči lijepo , sjajno izgleda, veli Jurčić, ali kad pogledate  što Hrvatskoj rješava ta investicija, koja će dok se bude gradila, eventualno zaposliti stotinjak ljudi, a nakon toga od LNG-a nemamo ništa! Niti imamo plina pa da ga prodajemo, niti nam plin treba, a niti će ijedan vijak na tom terminalu biti iz Hrvatske. Imat ćemo tek nešto građevinskih i zemljanih radova za domaću operativu i to je sve- razara vladinu investicijsku košaru nade neumoljivi oponent  Jurčić, sve u jednom dahu i istom tonu.

Infrastruktura je poluproizvod, neće potaknuti gospodarstvo

Infrastruktura kojoj ova Vlada sustavno inklinira ( slično kao i Račanova) je poluproizvod,  veli  Jurčić. U desetak godina, od 2002. do 2012., 2013. u Hrvatskoj je uloženo gotovo sto milijardi eura u investicije i moglo se očekivati da će to rezultirati s 200 tisuća radnih mjesta više, a mi ih imamo 200 tisuća manje nego na početku toga investicijskog ciklusa. To upućuje na pogrešnu strukturu hrvatskih investicija, jer su uglavnom neproduktivne i infrastrukturne, a Hrvatskoj trebaju investicije u proizvodne kapacitete- zaključuje profesor. Dakle, radi se krivo,  uzalud nam trud i nada da ćemo u Junckerov paket ući, kad nijedna od tih investicija i da prođe sito EK-a, ne bi donijela rješenje  za hrvatsku posrnulu ekonomiju. O.k., priznaje naš profesor,  europski novac je dobar i treba ga uzeti, ali on neće domaće gospodarstvo pokrenuti niti njegove „krive drine „ ispraviti… Što nam je, onda, činiti? Možda Jurčića angažirati?  Ako i ne „upali“ , bar je dobro zvučao …

Ljubo Jurčić kaže treba poticati potrošnju. Čime? Kojim sredstvima kad ljudi nemaju posla, ni plaće, ni novca za elementarnu egzistenciju? Zar nije jedina zdrava logika da treba stvarati kako bi se moglo trošiti? Prof. Jurčić zagovara državnu stimulaciju potrošnje  kako bi se  potakla proizvodnja, ali  kod nas će se prije multiplicirati uvoz, negoli se pojačati domaći proizvod. ..

Ne podupire Jurčić ni monetizaciju hrvatskih autocesta jer ona ne rješava problem smanjenja javnog duga, kako se to narodu propovijeda. Dug bi se samo trenutno smanjio, no ubrzo bi nastavio rasti, kao što se dogodilo i 90-ih i 2000-tih kada je država masovno privatizirala najpotentnije tvrtke računajući da će tako smanjiti javni dug. To se nije dogodilo, a dug se, unatoč rasprodaji nacionalnog srebra, višestruko uvećao… Monetizacija , dakle, konstatira  Jurčić nema opravdanja ni financijskog, ni ekonomskog, ni prometnog, ni ekološkog, a bogme ni političkog , to je pogrešan koncept i potpuno neisplativ.

Vlada je trebala otići prije godinu dana, nesposobna je!

Ova zemlja godinama tone zahvaljujući svojim nekompetentnim nomenklaturama koje uporno spas traže u tuđoj pomoći i preslikavanju tuđih ekonomskih modela, umjesto da se, veli Jurčić, okrenu vlastitim resursima i potiču povećanje potrošnje koja će završiti u domaćoj proizvodnji. Aktualna Vlada to ne vidi, ne prepoznaje, ne snalazi se u krizi, nesposobna je i trebala je, smatra, dati ostavku još prije godinu dana, prije negoli nas gurne u bankrot. Kad je tako, uzmimo Jurčića za premijera! Tko zna što bi s Hrvatskom bilo da je kojim slučajem Zoran Milanović, onomad mogao potisnuti svoju narcisoidnost i pripustiti Ljubu u Banske dvore, umjesto što ga je u zadnji trenutak „škartao“ i ukrcao se  na njegovo mjesto… Možda bi danas bili perjanica među EU-dotepencima? Ma, nemojmo se šaliti! Zar Ljubo Jurčić, čovjek široka osmjeha i dugih, „glatkih“ rečenica koje lakoćom recitira i u podne i u ponoć, uvijek istim tonom, dinamikom i sugestivnošću,  nije imao čast i zadovoljstvo svoje profesorsko, ekonomsko znanje i ingenioznu pronicljivost pokazati i dokazati ranih 2000-tih kao „pravi čovjek na pravom mjestu“, kao Račanov ministar gospodarstva? Zašto tada Jurčić nije okrenuo smjer već tada promašene hrvatske ekonomske politike? Zar mu je Račan postavljao limite, zar ga je brenzao, docirao mu u struci, unižavao ga u kompetenciji?

Ljubo Jurčić je osebujan lik. Ekonomija je njegova struka, njegovo zanimanje, ali politika je njegova tiha strast i ambicija. Pokušao je na razne načine  otvoriti ta vrata: kao nezavisni stručnjak, kao član SDP-a, kao nestranački savjetnik i akvizicija nekoliko hrvatskih vlada. Od njega je pomoć tražio i Tuđman, i Račan i Jadranka Kosor, a kažu da bi ga rado među svojim ministrima vidio i Karamarko. No, uza sva Jurčićeva sufliranja ovima i onima, hrvatski se brod uvijek naginjao prema dolje. Možda naš uvaženi profesor misli da će tek na krijesti njegova Novog vala Hrvatska napokon izroniti na površinu?

Uvijek samo nesuđeni kandidat…

Jurčić je rođen u selu nedaleko Gruda u BiH. Djetinjstvo je proveo uglavnom s bakom i djedom jer su mu roditelji bili prezaposleni. U Zagreb je došao već nakon završene osnovne škole. Diplomirao je 1981. na zagrebačkom Fakultetu za vanjsku trgovinu ( koji se kasnije integrirao s Ekonomijom), a doktorirao 1997. Danas radi kao profesor na Ekonomskom fakultetu, na katedri za međunarodnu ekonomiju. Bio je vlasnik nekoliko tvrtki 90-ih godina, bavio se trgovinom elektromaterijalom ( jedina poveznica s tim je njegovo srednjoškolsko elektrotehničko obrazovanje) , poslovao s renomiranim proizvođačima rasvjete u Europi poput OSRAM-a, Ridija, Siemensa…  OSRAM Hrvatska kupuje 1999. od Jurčića sva prava na tržište za 250 tisuća eura, a on s njima, još nekoliko godina, nastavlja suradnju kroz neke druge usluge ( računovodstvo i skladištenje robe).

Godinama je bio izvan stranaka, ali ga je Franjo Tuđman svejedno 1998. angažirao  na izradi nove hrvatske ekonomske strategije, a 2002. za njegovim je uslugama posegnuo i Ivica Račan te ga instalirao u fotelju ministra gospodarstva. Na izborima 2003. ulazi u Hrvatski sabor na listi SDP-a , stranke s kojom je nastavio ozbiljno i ambiciozno surađivati.  Iako nije bio i formalno član,  postavljen je na čelo SDP-ova Savjeta za gospodarstvo i razvoj te je s te pozicije utjecao na definiarnje ekonomske strategije eventualne buduće SDP-ove vlade ( kao svojedobno i HDZ-ove ) .U SDP ulazi 2007. , najviše zbog kandidature za premijera, ali gotovo pred same izbore 2007.,  Zoran Milanović ga zamjenjuje na tom mjestu, i to je po svoj prilici najteži udarac kojega je primio tijekom svoje karijere. Kao utješna nagrada dolazi mu 2009. prijedlog da bude, zajedno s Ivom Josipovićem, SDP-ov kandidat za šefa države, no ta mu stranka zadaje još jedan udarac opredjeljujući se za Josipovića. SDP za njega postupno postaje apsolvirana priča.  Započinje približavanje HDZ-u, pa mu 2010. tadašnja premijerka Jadranka Kosor osigurava poziciju predsjednika Nadzornog odbora Podravke ( bio je i član NO Hrvatske brodogradnje, Jadranbrod, JANAF, Plinacro…) gdje je ostvario zapažene rezultate. Nikad se, međutim, nije uspio odmaknuti dalje od nesuđenog kandidata za visoke državne funkcije…

Socijaldemokratski nacionalist

U travnju 2014. Njegova težnja za političkim profiliranjem artikulira se kroz osnivanje Novog vala- stranke razvoja,  koju je sam okarakterizirao kao stranku čistog centra koja je lijevija kad je u pitanju gospodarska politika, a desnija  kad je riječ o zaštiti nacionalnog identiteta. Teško da će s takvim političkim konstruktom postići svoje visoko postavljene političke ciljeve, jer kod Ljube Jurčića samo jedno je konstanta : postojane su samo njegove ambicije, a sredstva kojima bi ih htio ostvariti zbilja su širokospektrna. Nema karizme, politički je nedefiniran ( znao se hvaliti ujacima ustašama i istodobno predstavljati socijaldemokratom), neka vrst socijaldemokratskog nacionaliste ili čak u ideološkom smislu političar opće prakse. Osobno je nezanimljiv, doima se više karijeristom negoli altruistom, nekako nedovršeno, na pola puta. Ukratko, Jurčić je tipičan hrvatski politički proizvod, samo je prekvalificiran…

 

 

 

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI