Neovisni novinarski portal
26.1.2020.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna / Branko Vukšić, nezavisni zastupnik, ex-laburist : Cvitane, ostavka! Pusti, to traži Vukšić…

Portret tjedna / Branko Vukšić, nezavisni zastupnik, ex-laburist :
Cvitane, ostavka! Pusti, to traži Vukšić…

vukšić_branko_portret_tjedna

Nezavisni saborski zastupnik Branko Vukšić (58), klupski kolega Slavka Linića i Nedžada Hadžića, zastupnika Bošnjačke demokratske stranke, zbog najnovijeg „gafa“ DORH-a u slučaju Mladineo, zatražio je ostavku glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana. Štoviše, i ispriku i ostavku. Jerbo je tužiteljstvo zaboravilo u zakonskom roku podniieti optužnicu protiv notornog Vinka Mladinea, svojedobno neokrunjenog kralja svih hrvatskih sanacija opasnih i neopasnih otpada koje je, kako se sumnjiči, dodjeljivao tvrtkama kojima je htio i pod uvjetima koje je sam definirao. Bivši direktor Fonda za zaštitu okoliša, ali i njegov „kompanjon“ Miha Zrnić Marinović, tako su prije nekoliko dana dobili neočekivanu priliku za slavlje jer je optužnica protiv njih, teška 125 milijuna kuna, odbačena. Zakasnila je jedan dan. Čisti nemar, zaključio je revoltirani Vukšić. Ili je možda posrijedi kakav manje prozaičan razlog…

Vukšić je jedini koji je na najnoviji pravosudni skandal par excellence tako eksplicitno i vehementno reagirao. I ma koliko točna bila ona stara izreka da je važno tko govori, a ne što govori, ovdje ima puno razloga snažno stati uz proskribiranog bivšeg laburista. Pravosuđe je ionako najslabija karika u ovoj zemlji stigmatiziranoj kriminalom i korupcijom, a kredibilitet mu i dalje pada, pogotovo otkako su milijunska jamčevine optuženika za prvorazredni kriminal, postale jedini uvjet (privremene) slobode. U pravdu i pravednost “po hrvatski” malo tko još vjeruje, a za demokratsku, pravnu državu to je poražavajuće. Omaške tužitelja, poput ove najnovije, vjeri u institucije sustava svakako ne pridonose…

Prvorazredna je blamaža da tužiteljica zaboravi na zakonski rok za podizanje optužnice (30 dana od završetka istrage) i da potom reagira s danom kašnjenja, kao da nitko neće primjetiti njezinu pogrešku. Doima se poprilično infantilno, a uistinu i zbunjujuće da joj je rok izmakao baš za jedan jedini dan… Ili je zamjenica zagrebačkog županijskog državnog odvjetnika doista omanula s datumom, ili Vukšić ima pravo kada sumnja da omaška nije nimalo slučajna.

Slučajnost ili namjera ?

U prilog prvoj tezi, dakle, nesretnom spletu okolnosti koji je doveo do ovako strašnog previda, govori eklatantna prezauzetost domaćih tužitelja koji su doslovce zatrpani poslom jer je Hrvatska tijekom minulih 20-ak godina od izlaska iz „mraka“ na svjetlo demokratske slobode i neovisnosti postala pravi Eldorado za „naše momke“ koji su s desnicom na srcu i ljevicom u državnom džepu temeljito opljačkali voljenu zemlju. I sad se, post festum, a tko se tome nadao, dobar dio tranzicijskog plijena 200-tinjak odabranih za deetatizaciju nacionalnog blaga u osobne budželare, sručio na naše tek stasale tužitelje. S tim se bogme nije lako nositi,a još je teže snaći se u tom labirintu zločinačkih umova koji iz dana u dan demonstriraju nevjerojatnu ingenioznost u kreiranju nacionalne pljačke. Ako imamo u vidu tko je sve, kako i s kim u sprezi krao, koliko je za sobom tragova i svjedoka kriminala ostavio, e tada doista trebamo nes(p)retnoj tužiteljici uvažiti štošta kao olakotnu okolnost.

S druge strane, kad Vukšić kaže da sumnja kako je propust slučajan ( ironizirajući da se to ni Mladenu Bajiću ne bi dogodilo, a bogme i nije) tada ima smisla, u prilog toj tezi, prisjetiti se kako je optužnicu protiv Mladinea, podnesenu još u ljeto 2012.,  sud već jednom vratio tužiteljstvu na doradu. Ne trebate biti ni zluradi ni tendenciozni da bi se zapitali je li to samo koincidencija.  Najprije je optužnica tako traljavo pripremljena, da je sud lakoćom otklonio kao ozbiljno štivo po kojemu bi postupao i vratio autorima na redakturu. E da bi se sada dogodilo da ista optužnica bude odbačena zbog tako banalnog razloga kao što je dan kašnjenja. Zbilja too much!

Protiv aljkave (ili možda prenapregnute i poslom zatrpane zamjenice ŽDO) bit će pokrenut stegovni postupak, a nakon toga mogla bi platiti i obnovu postupka koju će DORH zatražiti. Hoće li njezin slučaj biti za ostale u sustavu dovoljno poučan?

Izostala osuda propusta

Dakle, Vukšić je jedini političar koji je na skandal reagirao, ispravno problem detektirao i zaoštrio ga do Cvitanove ostavke. Zašto je izostala glasnija osuda ovog gotovo perverzno traljavog postupka?  Zbog Vukšića ili zbog Cvitana ?

Branko Vukšić je rođen u Nedelišću 1956.. Završio je Fakultet političkih znanosti i Visoku poslovnu školu Libertas u Zagrebu, pa tako ima dvije diplome, onu profesionalnog novinara, ali i poslovne ekonomije. Radio je godinama u Večernjem listu i pisao kritike u „Večernjakovom „ TV –prilogu. Iz današnje perspektive čini se da je upravo na tim lucidnim kritičkim tekstovima, koje je kasnije pokušao prenijeti i na televizijske ekrane, stekao izvjesnu popularnost i izazvao širu pozornost javnosti. No, što je njegov lik postajao češćim gostom u domovima hrvatskih obitelji, to je bivao iritantniji i činio se sve agresivniji. Vukšić očigledno ima problem pravilnog balansiranja mjere i ambicije. Kod njega je uvijek prevladavala ambicija što ga je stajalo i u profesionalnoj novinarskoj ali bogme i političkoj karijeri.

Kad je Dragutin Lesar na fonu svoje sindikalne karizme i popularnosti osnovao Hrvatske laburiste-Stranku rada, u njoj je svoje, poprilično osvijetljeno mjesto, dobio i Branko Vukšić. Dakako, voljom i izborom Lesara koji ga je visoko pozicionirao na listi za Sabor i osigurao mu zastupnički mandat u prosincu 2011. Sve je bilo dobro, ili se takvim činilo s površine, dok Laburisti nisu doživjeli apsolutni poraz na euroizborima. Kao šef stranke, iz moralnih razloga, kako se to kaže, Lesar je podnio ostavku na sve stranačke dužnosti cijeneći da je za debakl stranke najodgovorniji već po logici svoje čelne pozicije. I tada počinje lom…

Pazi tko govori…

Branko Vukšić, koji je vrlo izvjesno, svoju šansu vidio upravo u pretpostavljenom odlasku Dragutina Lesara s vrha stranke, držao je neupitnim da je upravo on jedina odgovarajuća osoba koja šefa može i treba zamijeniti.  U želji, koju je već neko vrijeme jedva držao pod kontrolom, da napokon preuzme stranku i vodi je po svojoj volji i politici, izgubio je osjećaj za mjeru i pokušao je brzopotezno osvojiti vlast u HL-u. Forsirano, nametljivo i samodopadno nudio se, ničim izazvan, za glasnogovornika HL-a koji će jedini imati ovlasti javno istupati u ime i za račun stranke. Vjerovao je da nakon Lesara može biti samo Vukšić. Smatrao je to prirodnim i zasluženim, pretenciozno je jurišao na vrh  hineći kao da je samo za njega tamo odavno postrojen “odbor za doček“, pa zato žuri tako nestrpljivo i silovito, radi njih, ne radi sebe…

Ali, što? Ispostavilo se da Vukšić nije „heroj (njihove) ulice“, da ga ne žele, da ga nitko ne čeka raširenih ruku, ergo, da na vrhu Laburista nije dobrodošao i da na aplauze kolega ne treba računati. Ogorčen izostalom podrškom, činjenicom da su mu se višegodišnji planovi urušili , Vukšić je izgubio kompas i okrenuo se protiv kolega i prijatelja javno ih difamirajući bez ostatka, optužujući za nepotizam, kriminal, varanje države… Takve geste nikad se nikome nisu honorirale. Jer, kad onaj koji je bio dio tima, stane histerično šamarati cijeli tim jer ga nije odabrao za „vođu“, prije će biti da nešto nije u redu s njim negoli s timom. U protivnom, da su njegove optužbe na račun kolega i dojučerašnjih prijatelja bile motivirane željom za istinom i pravdom, iznio bi ih davno prije, a ne tek onda kada su mu ambicije pokopane. Vukšić tvrdi da je godinu i pol upozoravao na sve nepodopštine stranačke vrhuške, napose na nepotizam Dragutina Lesara koji je zaposlio sina u stranci kao tajnika za 10 tisuća kuna plaće, ali i na grijehe Nansi Tireli , aktualne predsjednice HL-a, te još nekih proskribiranih članova, ali se stranka na to oglušila iz oportunizma ili karijerizma pojedinaca. To ne znači da se i Vukšić trebao solidarizirati s njima. Mogao je sam odstupiti izražavajući moralno i političko neslaganje s tom „nepoćudnom družinom“. Ali, nije i time je izgubio vjerodostojnost, a njegove optužbe autentičnost. I to će ga, po svoj prilici pratiti u ostatku njegove političke karijere, a bit će zanimljivo vidjeti pod čijim će je šatorom nastaviti…

Čija riječ  (ne) ima težinu ?

Kako bilo, Vukšić je izbačen iz Hrvatskih laburista 17.rujna 2014., ali je zadržao svoj zastupnički mandat i danas je neovisan zastupnik koji dijeli klub s Linićem i Hadžićem.  Vrlo je aktivan i dalje, kritičan i grlat, poput slavuja koji traži novo jato. Ne boji se reći „popu pop, a bobu bob“, retorički je dotjeran, barata zgodnim dosjetkama, ali se doima kao tipičan larpurlartist kojemu je važnija forma od samog sadržaja. Kao da mu je bitniji efekt  govora od dosega kritike. Često djeluje pompozno, prenaglašeno, htio bi da ga se percipira moralnom vertikalom, ali ju je sam, obuzet gnjevom zbog propuštene prilike da zasjedne na laburistički tron, nepopravljivo prelomio. I kad danas govori o ostavci Cvitana, pledirajući na njegovu zapovjednu i moralnu odgovornost u slučaju Mladineo, ili kad upire prstom u pravosuđe koje nojevski drži glavu u pijesku da ne vidi Bandićevu populističku ophodnju Gunjom i Rajevim Selom, dvojeći je li zagrebački gradonačelnik prekršio uvjete puštanja na slobodu i treba li ga sankcionirati, možda i povratkom u Remetinac, mnogi će tek odmahnuti rukom. Pusti, to govori Vukšić…A njegova, čini se,  više nema težinu . Ili je Cvitanova zasad neupitna svim indolentnim tužiteljicama usprkos?

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI