Neovisni novinarski portal
19.10.2020.
INTERVJUI / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA!
Višnja Biti (Foto: dijete.hr)

Višnja Biti:
Upitno je treba li mlade ljude obilježiti za čitav život zbog male količine marihuane

Višnja Biti (Foto: dijete.hr)

Razgovor s novinarkom i autoricom, voditeljicom čuvene emisije za mlade ‘Zašto tako?’, koja se na Hrvatskom radiju emitira preko 39 godina (preciznije: Višnja Biti dosad je odradila preko 1600 izdanja vlastite emisije).

Višnja Biti (Foto: dijete.hr)

Višnja Biti (Foto: dijete.hr)

Višnja Biti, novinarka Hrvatskog radija, nije jučer imala svoj dan. Na promociji knjige u šibenskoj Gradskoj knjižnici prvo je ostala bez recenzentice (javila da je bolesna), pa i bez ravnatelja (javio isto). Učenici koji su trebali prisustvovati promociji knjige ‘Još samo jedanput’ nisu javili da su bolesni, no ni takvi zdravi, nisu se pojavili. No, promocija je održana, tko je bio zainteresiran došao je, a TRIS je iskoristio priliku i popričao s ovom dobitnicom nagrade za životno djelo, koju joj je lani dodijelilo Ministarstvo socijalne politike i mladih, a zbog dugogodišnjeg promicanja prava djeteta u brojnim područjima života. Knjiga ‘Još samo jedanput’ bavi se ovisnošću o drogama, odnosno donosi osobne priče ljudi koji su se uspjeli izvući.
Još jedna knjiga o opasnostima i posljedicama uživanja droga, kojih, dakako, nikad dosta. Knjiga, ne droga. No, jeste li uspjeli odgovoriti na pitanje, ako ste ga sebi uopće i postavili, zašto mladi posegnu za, primjerice, heroinom? Jer, već i ptice na grani znaju u što se s heroinom upuštaju. Svi sve znaju, nema tajni, sve je poznato, a opet…
Teško je na to odgovoriti, ne znam ima li itko odgovor na to. Nitko do tih mladih nije htio biti ovisnik, svi oni znaju što je ovisnost i znaju što je posljedica uzimanja droga. Ali nitko ne zna kad će doći ta granica koju će u jednom trenutku prijeći i stalno misle da je sve pod kontrolom. Nažalost, ta ugoda i adrenalin koji se pritom osjeti je toliko jak, i ako ga se upozna u tim godinama, osoba se želi tome vratiti.

Ulje konpoplje kao lijek

Da, ali i dalje ostaje onaj ‘prvi put’, kad se osjećaj još ne poznaje…
Kod mladog čovjeka ne postoji taj strah od sutra i od posljedica. Ne postoji granica i ne postoji kazna od roditelja ili učitelja. On se tada još osjeća djetetom u obitelji, pa misli da će odrasli uvijek nešto uspjeti za njega riješiti. Ako krene u to, sam je sebi naudio, a netko u tinejdžerskim godinama ne može imati tu svijest.
Omiljeno pitanje ovdašnje pop-kulturne, pa i političke svakodnevice, ono o legalizaciji ili dekriminalizaciji lakih druga, nije tema vaše knjige. Pa evo vam prilike…
Danas se dosta govori o ulju konoplje kao lijeku, što je tema za sebe. Znam mnogo osoba koje su to koristile i koje su se time izliječile. A što se tiče marihuane i činjenice da mladom čovjeku ostaje trauma ako bude uhvaćen s nekom malom količinom, to je zapravo upitno. To je biljeg za čitav život, a osoba ustvari poslije ne ulazi u svijet ovisnosti, već je to bio period eksperimentiranja i odrastanja.
Dakle, niste zagovarateljica one konzervativne teorije po kojoj je marihuana put do heroina?
Ne mislim da je to nužan put. To ne znači da opravdavam, daleko od toga.
Višnja Biti na radnom mjestu

Višnja Biti na radnom mjestu

Knjigu ‘Samo još jedanput’ temeljili ste na posjetima komunama i razgovoru s ovisnicima i njihovim roditeljima. Koliko komuna ima u Hrvatskoj?
Teško je to procijeniti, nema točnog službenog broja. Isto tako, ne može se reći ni koja je najbolja, jer to ovisi o mnogočemu. Uvijek kažem da za svakog pojedinog ovisnika je najbolja ona terapijska zajednica koja mu uspije pomoći. Danas je učestalo da iste komune primaju ovisnike o drogama, kao i ovisnike o kocki. Radi se o kombinaciji liječenja tih dviju bolesti, a nisam sigurna koliko je spretno takvo rješenje.
Koliki je omjer vjerskih terapijskih zajednica u odnosu na one koje to nisu?
Gotovo su sve vjerske. No, ne morate biti katolik, odnosno ne morate biti uopće vjernik, da bi vas primili. Ali, recimo, jedna od najpoznatijih terapijskih zajednica je talijanska San Patrignano, koja nema nikakav vjerski ili ideološki predznak.

Učenje za život, ne za ocjenu

I, kako ste spomenuli i na promociji knjige, baš tu zajednicu Svjetska zdravstvena organizacija službeno priznaje.
Da, ali ne zbog toga što nije ‘vjerska’. To je cijeli mali grad, s trideset godina iskustva i razrađenom infrastrukturom. Mnogi izliječeni ovisnici ostanu tamo raditi nakon dovršene terapije.
Koliko školski sustav u nas uspijeva ići ukorak s problemima djece i izazovima koji ih vrebaju. Spominju li se u osnovnim školama pojmovi poput droge, alkohola, kocke…?
Kako u kojoj, to najčešće ovisi o nastavnicima. Ja volim reći da ne postoje dobre ili loše škole, već dobar ili manje dobar učitelj. Ima učitelja koji bez obzira na to kako su tretirani u društvu, imaju male plaće i nitko im ne priznaje njihov rad u izvannastavnim aktivnostima, sjajno rade sa svojim učenicima. Bilo u svojstvu razrednika, gdje uvrštavaju teme koje su relevantne za životno odrastanje, bilo u sklopu filmskih ili novinarskih radionica. To su situacije gdje učenici uče za život, a ne za ocjenu. Nažalost, za takve stvari još uvijek nema dovoljno prostora u školama.
Gotovo 40 godina uređujete i vodite radijsku emisiju ‘Zašto tako?’, u kojima problematizirate probleme djece i mladih. Jesu li prava djece ugroženija danas ili u vrijeme kada ste tek zakoračili u ovo područje?
Možda su mladi nekada i imali veća prava, ili slobode, uvjetno rečeno. Danas kada se mnogo o tome govori, veliki je akcent na tom problemu poštivanja prava, tako da su djeca i mladi puno svjesniji svojih prava, pa i svojih zahtjeva. Čini mi se da je važno poznavati prava, djecu bi odmalena trebalo učiti koja su njihova prava, u smislu da progovaraju slobodno o svojim stavovima. Kao novinarka, pokušavam što više uvrštavati u svoje emisiju djecu i mlade, jer mislim da je baš to ostvarivanje njihovih prava – da se oni oglase o svojim temama, da progovaraju o društvu koje ih okružuje, pa i o svim „malim“ temama, poput prijateljstva, ljubavi, škole, roditelja…

Bez kalkulacija

Mediji su, dakle, ključni u tome?
Jako je važno da mediji daju puno više prostora mladima da se čuje njihov glas. Ako netko ima 12, 13 ili 20 godina, to ne znači da je njegovo mišljenje manje važno ili manje zanimljivo od neke odrasle osobe. U tom ih smislu volim poticati. Već niz godina sam sudionica Škole medijske kulture ‘Ante Peterlić’, koju organizira Hrvatski filmski savez, gdje držim radionicu iz radijske reportaže, jer je i to način kako mlade učiti medijima, kako da otvoreno izražavaju svoje mišljenje, kako da dobro komuniciraju i da znaju da je važno uvažavati njihovo mišljenje.
Dobro, takvi se pokušaji uglavnom svode na javni medijski servis, odnosno na medijsku kuću u kojoj vi djelujete. Komercijalni mediji takve će projekte napraviti jedino ako im zakon naloži…
Bilo je pokušaja i na komercijalnim medijima, ali to je velik i nezahvalan posao. Jer baviti se djecom i mladima je na neki način marginalan posao. Uvijek ima puno „važnijih“ tema. Mediji naravno idu za nekakvim atraktivnijim sadržajima, a mladi kao da se sami po sebi razumiju – oni idu u školu, oni odrastaju, imaju roditelje… Premalo ima emisija u kojima oni izražavaju svoje osjećaje, mišljenja i probleme. Oni žive u turbulentnom vremenu, kada imaju toliko informacija i znanja, a zbog skromnog životnog iskustva nemaju kalkulacija, pa su mnogo otvoreniji, benigniji i naivniji. Zapravo, upravo zbog toga su zanimljivi sugovornici, jer ulaze u neka razmišljanja bez predrasuda.
aem_baner
Tags: ,

VEZANE VIJESTI