Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
IZDVOJENO
Ana Rukavina (foto: Facebook Zaklada Ana Rukavina)

Marija Rukavina:
Od Anine smrti prošlo je 8 godina za kojih su 43 osobe dobile šansu za život

Ana Rukavina (foto: Facebook Zaklada Ana Rukavina)

Obilježavajući godišnjicu Aninog preranog odlaska, Zaklada Ana Rukavina i ove godine organizira akciju „Dan otvorenih srca“ koja se održava u četvrtak, 27. studenog u prostorijama Zaklade. Upravo na ovaj dan prije osam godina, u 29. godini života preminula je mlada i nadarena novinarka Vjesnika Ana Rukavina Erceg.

Ana Rukavina (foto: Facebook Zaklada Ana Rukavina)

Ana Rukavina (foto: Facebook Zaklada Ana Rukavina)

Bitka s opakom bolešću-leukemijom kratko je trajala, a Ana je pokazala kako se s ljubalju i iskrenim srcem može „pokrenuti svijet“. Upravo to je učinila svojim pismom odaslanom najprije prijateljima, a potom i javnosti pod nazivom „Želim Život“ kojeg u cijelosti donosimo na kraju ovog teksta.
Ani je leukemija dijagnosticirana u šibenskoj bolnici, a prvu dijagnozu postavila joj je hematologinja dr. sc. Velka Gverić-Krečak. Dijagnoza je potom potvrđena u Zagrebu.
Anina mama Marija za portal Tris ističe kako svaku akciju održavaju na sjećanje na Anu čija je misija i vizija bila da se Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica proširi, tj. da se broj potencijalnih darivatelja poveća kako bi oboljeli imali priliku za ozdravljenje. U četvrtak, 26. studenog. obilježavamo osmu godišnjicu Aninog preranog odlaska te ćemo tim povodom održati treći po redu Dan otvorenih srca u sjećanje na našu Anu i njenu misiju. Akciji će nazočiti i liječnici s KBC-a Zagreb (Rebro) iz Registra i Banke krvi iz pupkovine „Ana Rukavina“ te će biti dostupni za upite građana o tome što znači biti potencijalni darivatelj koštane srži, i naravno za pitanja budućih majki koje se žele informirati o darivanju matičnih stanica krvi iz pupkovine. I ovom prilikom pozivamo građane Zagreba i okolice i sve koji se u to vrijeme zateknu u Zagrebu, da nam se pridruže u četvrtak, 27.11. od 10 do 18 sati u prostorijama Zaklade (Kneza Mislava 10/I) na Danu otvorenih srca!
9805 mladih majki darovalo svoje matične stanice iz pupkovine
Marija Rukavina nas podsjeća kako su Banku krvi iz pupkovine „Ana Rukavina“ osnovali na Anin rođendan- 28. ožujka 2007. g. pri KBC-u Zagreb (Rebro), te se od početka rada 9. 805 mladih majki odlučilo darovati matične stanice krvi iz pupkovine od čega je 2. 581 doza prijavljena u svjetski registar čiji je i član i ovaj Registar. -Mlade obitelji i mlade majke sve više su svjesni važnosti darivanja matičnih stanica krvi iz pupkovine. U slučaju da se ne odluče na darivanje ili pohranu za osobne potrebe, matične stanice krvi iz pupkovine bacaju se kao biološki otpad. Želja nam je da se i liječnici primarne zaštite više uključe u informiranje i educiranje mladih obitelji i mladih majki jer darivanjem matičnih stanica iz pupkovine mogu nekome spasiti život- ističe Marija Rukavina, predsjednica Zaklade Ana Rukavina.

Ideja Zaklade ujedinila cijelu Hrvatsku
Pojašnjava nam kako se darovane matične stanice čuvaju pri KBC-u Zagreb (Rebro ) u Banci krvi iz pupkovine „Ana Rukavina“. Od 2011., odlukom Vlade Republike Hrvatske, tipizacija prikupljenih uzoraka financira se iz državnog proračuna. Iznimno nam je drago što je i ova Vlada to nastavila što dokazuje kako je ideja Zaklade uspjela ujediniti cijelu Hrvatsku.
Zahvaljujući darivateljima matičnih stanica pružena je šansa za život 43 oboljelih iz Hrvatske i inozemstva
-Od početka rada Zaklade Ana Rukavina, zahvaljujući darivateljima iz hrvatskog Registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, pružena je šansa za život za 43 oboljelih iz Hrvatske i inozemstva. To pokazuje velikodušnost naših sugrađana prema ljudima u nevolji, i raduje nas što mi, kao Zaklada, možemo sudjelovati u izgradnji društva koje povezuje solidarnost i suosjećajnost, riječi su hrabre, odvažne i ustrajne Marije Rukavina.
46 tisuća potencijalnih darivatelja
Prema njezinim riječima Zaklada Ana Rukavina je od početka svog rada do danas, dakle zadnjih osam godina, organizirala 262 akcija upisa u Registar.
-Akcije ne bi bile moguće bez brojnih dragih organizatora iz svih dijelova Lijepe naše koji su nam se javljali i velikodušno pomogli. Na tim akcijama upisalo se gotovo 46. 000 potencijalnih darivatelja koji su nam poklonili najvrednije što imaju i time poručili da su spremni darovati dio sebe kako bi nekome darovali život ili barem novu šansu za život. Od samog početka imamo i veliku podršku medija bez kojih bismo teško postigli ovakav uspjeh.
Poziv na veliki humanitarni koncert 19. prosinca na Trgu bana Jelačića
-Želimo pozvati sve građane Republike Hrvatske da nam se i ove godine pridruže na humanitarnoj akciji i tradicionalnom, devetom po redu, koncertu „Želim život“ kojim želimo zahvaliti svima koji su nam tijekom ovih osam godina rada pomogli na bilo koji način. Koncert će se održati 19. prosinca na Trgu bana Josipa Jelačića s početkom u 21 sat uz izravan prijenos na Novoj TV te molimo građane da podrže našu akciju i pozivom na humanitarni broj 060 9000 koji će i ove godine biti aktivan od 1. do 31. prosinca. Pozivom na humanitarni broj doniraju 5,00 kn (plus PDV) i na taj način pomažu rad Zaklade Ana Rukavina, na kraju će Marija Rukavina, upraviteljica Zaklade koja nosi ime po njezinoj kćeri.

Podsjećamo da su akcije Zaklade započete pod sloganom “Želim život”. Upravo te je dvije riječi Ana stavila u naslov pisma kojeg je napisala 8. studenog 2006. g. iz bolesničkog kreveta. Njime se najprije obratila prijateljima, a potom i javnosti upozoravajući na neodrživo stanje vezano uz doniranje krvi iz pupkovine, te na stanje u Registru u kojem su bili uglavnom članovi obitelji oboljelih. Pismo je u medijima objavljeno 10. studenog. U akciju prikupljanja pomoći među prvima se uključilo i dopisništvo Vjesnika iz Šibenika i kolege iz ostalih šibenskih medija. U Šibeniku je već početkom 2007.g. održana akcija dobrovoljnog darivanja krvi za tipizaciju, a sredinom iste godine i veliki humanitarni koncert u organizaciji Vjesnikova Dopisništva u Šibeniku i uz pomoć Branka Viljca i šibenskog HNK . Koncert je održan je u HNK, a nastupilo je deset eminentnih hrvatskih estradnih imena- Toni Cetinski, Đani Stipaničev, Helena Bastić, Tedi Spalato, Kemal Monteno, Alen Slavica, Jelena Radan i Meri Jaman, Neno Belan i Ivana Prgin.

Na kraju donosimo Anino pismo „Želim život“ kao podsjetnik na dobrotu jedne mlade žene koja je kratko vrijeme živjela i radila u Šibeniku (u Dopisništvu Vjesnika). Po njoj je perivoj pored povijesne tvrđave svetog Mihovila ponio njezino ime. Pervoj je otvoren 2009.g. , a prošle godine je dobio lijepi kamenom popločani ulaz.
Perivoj "Ana Rukavina" u Šibeniku, snimila : J. Klisović

Perivoj “Ana Rukavina” u Šibeniku, snimila : J. Klisović

Anino pismo “Želim život”
Dobar dan, ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005. godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti. Sredinom 2005. kronično iscrpljena završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kući i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo. No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i što je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otežano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji. Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve što je onaj na nebu namijenio za mene. Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj. Zapravo mi je teško sročiti što Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, samo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI