Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA! / POLITIKA / REPORTAŽE
Bukovica, selo Parčići: “Molitva” za svjetlo

Bukovica, selo Parčići:
“Molitva” za svjetlo

[wzslider]Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (2) U Parčiće bukovičke malo tko zalazi. Skoro da i nema komu. A jedva da se i može. Selo je udaljeno od Kistanja nekih 15-ak kilometara, a čini se kao da je na kraj svijeta. Put do tamo popločan je paklenim makadamom. Izlokana oprtina, omeđena krošnjama hrasta i graba, opasna je za svako  vozilo, a još više za mentalno zdravlje putnika. Samo rijetki na taj put kreću, jer tamo gdje on vodi život se sveo na simboličnih – pet. U tri kuće ukupno petero stanara. Stari, bolesni, usamljeni.  Bez struje, bez vode, bez puta. Ostavljeni u svome finalnom odbrojavanju, bez svjedoka koji bi prokazivali prizore iz njihova primitivnog života kao sramotu europske Hrvatske, ljeta gospodnjeg 2014.…

U zaseoku Vukše cijeli je povratnički kvintet. Njih petero u tri kuće i nitko s nikim ne govori, niko nikomu ne dolazi. Kao da nevolja što u toj zabiti žive nije dovoljna, pa su još i  jedno drugomu vukovi. A ne ljudi.  Zlo i naopako. A sve zbog međa, livada, njiva, koje više ni obrađivati ne mogu, koje niti siju niti oru, ali u svoje, svejedno, ne daju.

Cvjeta ne čuje, sin Andrija ne vidi

Cvjeta Vojvodić (95) sićušna, tanka starica, jedva da je živa.  Za nju se brine njezin sin Andrija (72). Cvjeta ne čuje, Andrija ne vidi. A opet, nekako, u tom minimalističkom bukovičkom svemiru život traje. Funkcionira. Nehuman, ruban, u tragovima. Ali, život…  Andrija je majci pri ruci, kuha, nabavlja hranu, čisti kuću, mijenja postelju. Ovih dana s njima je i Pavle, Cvjetin sin što živi u Beogradu. Povremeno ih dođe obići, napojiti dušu sjetom i nostalgijom.

– U ličnoj mi piše da sam Pavao. A nisam nego Pavle. Tako mi i oca prekstili iz Stevana u Stjepana, a majku iz Cvjete u Cvitu. Kažu mi, idi promijeni to. Rekoh, neću, baš me briga – veli Pavle. Odbija glumiti domaćina, to je Andrijina uloga, kaže. Pričekajte, sad će on, pa njega pitajte. Cvjeta legla. Eno je i zaspala. Što ona mari za vrijeme. To je starost i nemoć.Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (18)

Uvodi nas Pavle u sobičak s betonskim podom, štednjakom na drva, omanjim stolom uz zid i improviziranom “prozorskom policom” u kutu na koju je poslagano skromno posuđe. To je sav inventar ovog malog domaćinstva na koje, kroz prozor, polako pada sjena dana koji odmiče. Bacim kradom pogled prema postelji iz koje viri blijedo, u maramu zabrađeno lice usnule starice. Uhvati me neka tjeskoba, pomiješana s osjećajem srama zbog prizora kojega nevoljko upijam.  Jest, Pavle nas je, i ne pitajuć’ želimo li, ugurao u njihovu privatnost, al’ svejedno mi se čini kako poput nasilnika skrnavimo taj skromni dom,  i bez nekog valjanog razloga remetimo Cvjetin san…

Nema te penzije koja bi dostajala i za voštanice…

Cvjeta i Andrija žive od mirovine, oko 1800 kuna, i  socijalne pomoći, tek nešto iznad tisuću kuna. Andrija ima desetak koza, često bere i smilje, snalazi se. U njihovoj kući nema ni voštanice. Kad bi ih čovjek kupovao, ne bi mu ni tri penzije bile dovoljne da pobijedi mrak koji ovdje caruje u svakom pogledu…

Nekad je u Parčićima bilo struje. Uvedena je daleke 1967. Bilo je i ljudi. Bar stotinjak. S ratom sve nestalo. Uništeni dalekovodi i trafostanica, narod izbjegao. Njih petero vratilo se 2001. Nakon njih, više nitko.

Andrija je redovito jutrom pješačio do Modrinog sela kako bi u pokretnoj trgovini kupio što im treba. Ali, sada, kombi s namirnicama stiže i do njih, dvaput tjedno, srijedom i nedjeljom, hvala bogu, pa se više ne mora pješačiti radi kruha.

– Niko ovđe ne dolazi. Drugog auta osim policijskog nisam vidijo. A policijsko dođe i dvaput sedmično. Ćeraju krave u tuđe ograde. A sve manito, stavljaju sajle, pa se krava uvati u klopku i eto ti nevolje – priča Pavle, odmahujuć’ rukom kao da tjera sve te bedastoće od sebe. Nije njegova stvar,’ al’ niko ođe ne govori s nikim’, otkriva nam usput. Preksutra se vraća u Beograd, a dotad, odo, veli, u švaleraj u Biovičino selo…

Na ovu policu stalo je gotovo sve što Cvjeta i Andrija imaju u kuhinji (Foto: H. Pavić)

Na ovu policu stalo je gotovo sve što Cvjeta i Andrija imaju u kuhinji (Foto: H. Pavić)


 Ne gasi radio

Putem sretnemo Cvjetinog sina Andriju. Čovjek u sedamdesetima, vitalan još, ali s debelim dioptrijama, vuče vreću smilja. – To je za potpiru – kaže. Pitam jel’ bio do susjeda. Ma kakav susjed, gleda me u čudu Andrija, nema toga, ne govore, svadili se, više jedan drugome na zalaze. Skoro su se onomad pobili.

Andrija ima tranzistor. Svaku večer sluša vijesti u 19 sati, a onda na spavanje. Ujutro je u 7 na nogama. A noć duga, nikad proći…Danju čovjek uvijek nešto radi. – Poćeram ono malo mojih koza na pašu, od sedam i po do deset, pa opet i prije mraka malo. Skoro će i klanje. Frižidera nema, pa kad zakolje, nosi u škrinju kod Kresovića. Ima Andrija i mobitel. Al’ nema struje, pa ga nema di napuniti. Prije bi otišao kod Rade. On ima agregat. Sad ne govori ni s njim. Pa od prigode do prigode, kao ode u Kistanje ili u drugo selo koje ima struju, napuni aparat. A šta bi da nije mobitela kad zimi zavije i snijeg sve zamete. Niko ni ovako do njih ne dolazi, a kamoli tada. – Nema čovjeku druge, nego crknut ako ga štogod uvati. Žalio sam se načelniku u Kistanjama, ali žalio se njemu il’ ovom rastiću, isto je – prijekorno će Andrija. – A zamjenik mu ne zna od dosade šta će, pa kad dođete tamo , uvik ćete ga naći di spava.

Poluslijepi Andrija Vukša čuva koze, bere smilje i brine o nepokretnoj majci Cvijeti (Foto: H. Pavić)

Poluslijepi Andrija čuva koze, bere smilje i brine o nepokretnoj majci Cvijeti (Foto: H. Pavić)

 

Do trafostanice kilometar, do struje vječnost…

Svih su molili, svima na vrata kucali, sve pokušali ne bi li im općina dovela struju. Jednom je u selo došao jedan inženjer iz HEP-a, nešto snimao, i nikad ga više niko nije vidio.- Neće ovdi struja nikad doć’- kategoričan je u svom pesimizmu Andrija. Svi su od nas digli ruke. A od trafostanice do Vukša ima samo jedan kilometar…

Problem je više administrativni nego operativni. Jer, Vukše teritorijalno pripadaju Šibensko-kninskoj županiji, ali su operativno pod ingerencijom zadarske Elektre, a ne šibenske, što uvođenje struje višestruko poskupljuje. Navodno bi trebalo 2,7 milijuna kuna da u ovom zaseoku ponovo zasjaje žarulje. A za pet stanara i par kuća, to je preskupo i nerealno…

U Vukšama su čak tri kuće obnovljene. Među njima je i ona Rade i Stoje Vukše . Rade ima 84 godine, energičan je i čvrst starac, a njegova Stoja u 81-oj. Imaju agregat, pa bogme i svjetlo u svom domu kad ga prekrije sumrak. Samo, skupa je to struja. Dvaput mu je općina dala naftu, ali treba platiti da je dovezu. Tako, opet nije mukte.- Govore u Općini da bi nam kupili svima agregate. Tili su kupiti jedan za sve tri kuće. Ma di ćeš tako, velim, kod koga će biti agregat, a niko s nikin ne govori…

Dvoje od pet: Rade i Stoja Vukša (Foto H. Pavić )

Dvoje od pet: Rade i Stoja Vukša (Foto H. Pavić )

 

 Neće njiove krave u moje ograde! Uđu li, čeka ih sajla…

Imaju stado od 20-ak ovaca, dvije kokice i jednog pijetla… – Ma gledaj ga ćerce kako samo gazi, ko general. A pjeva jutrom već u pet. Ne bi ga dala za ništa – veselo će Stoja zagledana ponosno u pijetla što se šepuri među svojim „damama“. Rade ima i vinograd, s 300 loza, a grožđe mu ove godine rodilo ko nikad. Bilo je panja s pet kila grožđa, zadovoljno će.  Stoja, ko i svaka mati, pokazuje slike na zidu, nabraja redom imena unuka, pokazuje sina, nevjestu, unuče, njezino najveće mezimče.Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (27)

– Dođu mi dica liti, obiđu nas, ali ne mogu duže ostati. A i kako će kad se nemaju di ni istuširati. Imamo gusternu, ali pušta, šuplja je. Bija sam našo i ručnu bombu u njoj, odma zvao u Šibenik i došli, izvadili je, al’ napravila rupu.

Rade ima i frižider. Na plin. Ali, ima i problema. S tuđim kravama. I policijom. Svako malo mora na prekršajni sud.- Tuđe krave ulaze u moje njive. A zašto, pitan vas. Jel’ to u redu? Nije. To su boračke, iz Vodica. Oni ne gledaju di ih puštaju. A ja nedan. Moga san deset vagona sijena pokositi da nije njih. Ovako ništa. Upozorava san ih, govorija da to ne čine, a oni ko da me ne čuju. Onda sam postavija sajlu. Krava se uvatila, 18 dana bila zarobljena,  i uginila. Došla policija, vozila me u Knin na ispitivanje, pa na Prekršajni sud. Kažu mi , ne smiju se sajle postavljati. Ali neće one u moju ogradu ići!

Niže Rade i Stoje, Jovanova kuća. Jovan ( 76 ) živi sam otkad mu je prije par godina žena umrla.  Bila je i nepokretna. Ali ipak društvo. Sad nema nikog…

I to je sva priča o ljudima iz Parčića, zaseoka Vukše. Koji žive u mraku, bez struje i vode, bez puta i putokaza, bez skrbi i pomoći zajednice. A povrh svega i  bez dobrosusjedskih odnosa. Ko rogovi u istoj vreći,  a svaki na svoju stranu vuče i probija. To im svakako u njihovoj nevolji neće pomoći…

aem_baner

 

Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (7)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (29)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (28)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (23)

Žice s dalekovoda odavno raščupali lopovi i prodali ih na tržištu sekundarnih sirovina (Foto: H. pavić)

Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (19)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (16)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (12)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (13)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (4)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (6)Vukše - 21. stoljeće, bez ceste, struje i vode (Foto H. Pavić) (8)

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI