Neovisni novinarski portal
22.11.2019.
EKOLOGIJA / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA!
Prijeti li Hrvatskoj NATO-streljivo s osiromašenim uranijem  s vojnog poligona u hercegovačkom Kalinoviku?

Prijeti li Hrvatskoj NATO-streljivo s osiromašenim uranijem s vojnog poligona u hercegovačkom Kalinoviku?

Kalinovnik (Foto Tris) (8)Uz sve nevolje s prekomjernim deficitom, nezaustavljivim padom BDP-a, propašću industrije i poljoprivrede, prijete li Hrvatskoj i odbačene NATO- bombe iz doba rata na Kosovu i bombardiranja Srbije u svibnju 1999.? Jesu li za hrvatske građene potencijalna opasnost neeksplodirana sredstva i streljivo kojim je kontaminirana susjedna BIH? Ako se zna da je hercegovačka općina Kalinovik na kraškom području i u Jadranskom slivu, a da je na više lokacija u toj općini detektirano streljivo s osiromašenim uranijem, tada ima razloga za brigu i intervenciju u dogovoru sa susjedima. Jer, kiše ispiru zrna s osiromašenim uranijem koja s vremenom korodiraju, mrve se i kao prah otiču s vodom u Neretvu i Trebišnicu, pa ravno u Jadran, ugrožavajući područje od Ploča do Prevlake. A najveća opasnost koja nam prijeti je potencijalno zagađenje vode…

O NATO bombama posijanim u Jadranu tijekom bombardiranja Srbije i rata na Kosovu 1999., neki su mediji kod nas u više navrata pisali. NATO-bombarderi na povratku iz vojne operacije u svoju talijansku bazu u Avignanu morali su odbaciti teret kako bi sletjeli bez opasnosti od pogibelji. Tako je dobar dio eksplozivnih sredstava, umjesto na ciljeve u Srbiji, završio na dnu Jadrana, ali, moguće, i na nekom od hrvatskih udaljenih, nenaseljenih otoka… Neki i danas čvrsto vjeruju da je i Kornatska tragedija u kojoj je život izgubilo 12 vatrogasaca sa šibenskog područja, posljedica eksplozije zalutale NATO-bombe koja je zbog neprecizne procjene dospjela na kornatsko kopno, umjesto na dno mora. Postoje relativno precizne karte na kojima su ucrtane lokacije odbacivanja eksplozivnih sredstava tijekom bombardiranja ciljeva u Srbiji, a da je bilo odgovornosti i pameti kod hrvatskih vladajućih nomenklatura, naše bi podmorje bilo dosad očišćeno, kao i talijanska strana Jadrana. Naposlijetku, pomoć u tome Hrvatskoj su nudili i iz Zapovjedništva NATO-a, što im je i obveza, ali, u duhu našeg mentaliteta „lako ćemo, ima vremena“, nikad taj zahtjevan i osjetljiv posao nije odrađen. Pa tako hrvatski Jadran u svojim dubinama krije uz ostatke potopljenih brodova i potopljene bombe…

Streljivo je s godinama integrirano u zemlji, vodi, okolišu…

Nedavno je i hrvatska javnost informirana o tome da se na rtu Arza, na ulazu u Bokokotorski zaljev, preko puta Prevlake, nalazi još devet kilograma osiromašenog uranija koji je ostao nakon NATO-vog bombardiranja Srbije. Na Arzu je tijekom ove vojne operacije u svibnju 1999. palo, prema navodima medija iz Podgorice, više od 400 projektila s osiromašenim uranijem, pri čemu je kontaminirano preko 30 tisuća kvadratnih metara površine. Spominje se da je evidentirano oko 88 kilograma osiromašenog uranija u tom radioaktivnom, kancerogenom punjenju odbačenih bombi.To je područje, doduše, kako tvrde stručnjaci, tijekom zadnjeg desetljeća više puta čišćeno i vjeruje se da je od 2000. čak 90 posto eksplozivnih sredstava uklonjeno. Kontaminirane su brojne lokacije u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i na Kosovu, a tijekom minulih godina došlo je do integriranja uranija u zemljištu, vodi, kamenjaru, živom i neživom svijetu. Sama činjenica da Hrvatska nije bila izravno „odlagalište“ ovog eksplozivnog „otpada“, nipošto nas ne čini imunim, a niti sigurnim u odnosu na taj problem. Na to upućuju i deklasificirani dokumenti objavljeni na službenim stranicama NATO-a koji govore o nalazima uranija na području BiH, na oko 300 točaka kontaminacije, mahom na lokaciji objekta za popravak tenkova i skladišta municije u Hadžićima, bivše vojarne u Han Pijesku, vojarne na Palama, bivšeg objekta za proizvodnju municije u Vogošći, rezervoara vode u Kalinoviku, te lokacija za uništenje municije na platou na Bjelašnici. Spomenute lokacije su istraživane zbog informacija da je tu korišten osiromašeni uranij ili da postoji opasnost od kontaminacija njime zbog nekih drugih aktivnosti. U dokumentu se upozorava da je tijekom razdoblja od osam godina pala velika količina padalina ali su one razgradile i odnijele samo mali dio osiromašenog uranija. S druge strane, kontaminacija nije raspršena vjetrom, a iako su različita vozila prelazila preko određenih kontaminiranih dijelova, očigledno mehaničko djelovanje, stoji u dokumentu NATO-a, nije pridonijelo nestanku kontaminacije. A sve to vodi zaključku da je zagađenje površine tla i zemlje možda po svojoj prirodi postojano. Uza sve, nije izvjesno postoji li još neistraženih točaka kontaminacije izvan detektiranih lokacija. Kalinovnik (Foto Tris) (9)

Najveća opasnost od zagađenja vode!

Pod egidom „procjena rizika“, dokument navodi mogućnost da se zagađena zemlja prenosi vjetrom, kretanjem ljudi i životinja, ili da se u obliku prašine udiše. Druga je mogućnost da osiromašeni uran na točkama kontaminacije s vremenom oteče i kontaminira podzemne vode. Osiromašeni uranij zbog svojih kemijskih i fizičkih osobina podložniji je, navode stručnjaci, disperziji u zemljištu nego prirodni uranij. A pitanje disperzije osiromašenog uranija u tlu od osobite je važnosti pri procjeni rizika kontaminacije podzemnih voda i zaliha vode za piće. Prilikom istraživanja pokazalo se da su radioaktivna zrna prekrivena s jedva desetak centimetara zemlje i jako korodirana, a pod uvjetom da se sličan tempo korozije nastavi, za nekih 25-30 godina ta bi zrna mogla nestati kao čvrsti predmeti, ali neće nestati kancerogeno djelovanje radioaktivne prašine koje je postojano u razdoblju od čak sto godina. Ukoliko bi netko bez zaštitnih rukavica dotakao korodirano radioaktivno zrno, može doći do kontaminacije ruku i rizika od gutanja osiromašenog uranija. Vjeruje se, međutim, da je većina ispaljenih zrna s osiromašenim uranijem ostala integralna i da se neoštećena zabila u zemlju. Ali, na taj način predstavljaju izvor uranija koji ubuduće može utjecati na koncentraciju te radioaaktivne tvari u vodi za piće. I upravo to je onaj dio priče koji nas se itekako tiče, ma koliko mi ignorirali opasnost, pozivajući se na činjenicu da su točke kontaminacije na teritoriju naših susjeda, a ne kod nas.

Kalinovik, kraška lokva puna streljiva s osiromašenim uranijem

Dovoljno je da se fokusiramo samo na jednu točku kontaminacije, hercegovačko mjesto Kalinovik gdje je utvrđeno da je osiromašeni uranij korišten na dvije lokacije: na tamošnjem vojnom poligonu koji je služio za uništavanje neeksplodiranih eksplozivnih sredstava, i na vodospremi koja je bila bombardirana tijekom NATO-ve vojne misije 1999. Kalinovik se nalazi u jadranskom slivu i kad kiše padaju, sve što kišnica ispire sliva se prema Jadranskom moru. Uz nekadašnji vojni poligon je i kraška lokva u koju je ubacivano sakupljeno streljivo koje je s vremenom korodiralo. Uslijed korozije, košuljica zrna propada, razgrađuje se, zrno se mrvi, pretvara u prah, i što je sitnije lakše ga voda nosi i to ravno u Jadran. Stručnjaci stoga pretpostavljaju da je osiromašeni uranij iz NATO-vog streljiva završio ili u špiljskom sustavu kraškog terena koji je kontaminiran, ili je otekao Neretvom i Trebišnicom u Jadran, čime je izravno ugroženo područje od Ploča do Prevlake. Najveća opasnost od odbačenog ili ispaljenog streljiva s osiromašenim uranijem na području Kalinovika je potencijalno zagađenje vode. Zbog toga bi svaka mudra i odgovorna vlast u suradnji s Vladom federacije BiH već poduzela odgovarajuće mjere na čišćenju zagađenog područja i sakupljanju radioaktivnog streljiva koje jest objektivna prijetnja i Hrvatskoj. O kakvom se opasnom materijalu radi, uostalom, pokazuje i opsežna studija o oboljevanju pripadnika talijanskih postrojbi UNPROFOR-a koje su 90-ih godina sudjelovali u misiji sakupljanja ispaljenog streljiva s osiromašenim uranijem na području BiH i Kosova. Studiju je izdao University od Trento, Faculty of law, autora Federica Rizzettia, u studenome 2010. Kalinovnik (Foto Tris) (3)

Talijanski vojnici žrtve “balkanskog sindroma”

Prema službenim podacima Saniteta taijanske vojske, čak je 2 500 talijanskih vojnika iz postrojbe UNPROFOR-a na Kosovu, oboljelo do 2006. od tzv. balkanskog sindroma, odnosno od karcinoma izazvanog osiromašenim uranijem, a isti izvor tvrdi da je 171 umro. Mnogi od oboljelih davali su iskaze kako su radioaktivno streljivo skupljali bez zaštitne opreme i rukavica, stavljali na gomilu, a potom izazivali eksploziju i na taj način uništavali. U talijanskom parlamentu vodile su se žučne rasprave na tu temu, jer je dobar dio oboljelih vojnika tužio državu i tražio odštetu za uništeno zdravlje i naknadu za troškove liječenja koji su njihove obitelji doveli do bankrota. Vojne vlasti, pak, tražile su više sredstava za nabavu zaštitne opreme za talijanske vojnike u misijama visokorizičnih operacija čišćenja neeksplodiranih bombi ne samo na Balkanu.

O svemu što se u spomenutim dokumentima detaljno navodi i analizira, kao i potencijalnim opasnostima od kontaminacije hrvatskih područja (od Ploča do Prevlake) tražili smo očitovanje MORH-a i Ministarstva zaštite okoliša i prirode. Naši upiti su ignorirani i kao da se radi o privatnim poslovima dvaju ministarstava, odgovori su nam uskraćeni. Od novinarske znatiželje branili su se svojim standardnim oružjem –  šutnjom!

aem_baner

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI