Neovisni novinarski portal
3.7.2020.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda: Političar u sudnici!?

Portret tjedna/Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda:
Političar u sudnici!?

portret_tjedna_turudic

Ivan Turudić (52), predsjednik i sudac zagrebačkog Županijskog suda, definitivno najveći političar među sucima, koji se zakonu unatoč, predozirano kvarca pod svjetlima reflektora, ukazao nam se novom estradnom eskapadom. Ovog puta tronutno se naciji pojadao kako je ministar pravosuđa Orsat Miljenić na njega bacio fetvu! Ono svojedobno kad je izjavio da politički obojen sudac ne može biti predsjednik izbornog povjerenstva. A sada se to i provodi, pa Turudić saznaje da na predstojećim predsjedničkim izborima neće biti na čelu Gradskog (zagrebačkog) izbornog povjerenstva. Kolega iz Građanskog odjela Vrhovnog suda Jakob Miletić, došapnuo mu je u Šibeniku, na summitu sudačkih čelnika, da će biti razvlašten dužnosti koja bi mu, inače, po funkciji pripadala. Zbog sumnje u njegovu (ne)pristranost. Bila bi to igra s vatrom, imati u Državnom izbornom povjerenstvu suca sa stranačkom legitimacijom u džepu. Ali, Turudić je tom viješću konsterniran i ogorčen. Gotovo u „anafilaktičkom šoku“. Neutješan. Povrijeđen. Jerbo, ako se to dogodi, bit će to prvi put da predsjednik Županijskog suda nije na čelu izbornog povjerenstva. A zdravlje ga dobro služi. Ta zar je moguće da mu kolege ne vjeruju, da u njega sumnjaju, da strahuju kako bi mogao intervenirati u izborni rezultat?! Zar imaju razloga za to, zar im je dao povoda? Sve je to, zaključuje Turudić, jer je donio odluku o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj. Zar zaista?

Turudić je zbilja posebna sorta. Među sucima rijetka, sa strukom inkopatibilna. Njemu anonimnost i profesionalna samozatajnost nimalo ne odgovaraju. Taj toliko voli kamere i medijsku pompu, da bi ga čovjek lakše zamislio na kazališnim daskama, ili bar kao kakvog vještog PR- menadžera negoli kao suca. Iznimno dobro instrumentalizira medije, koristeći ih vrlo smišljeno kao sredstvo za svoje političke kampanje, što neki tumače njegovom neposrednošću i otvorenošću. No svaki njegov javni istup zapravo je investicija. U politiku. U karijeru koja je njegov primarni, dominantni interes. Sudstvo je pričuvni položaj Ivana Turudića. U protivnom se sa sudačkom funkcijom ne bi poigravao.

Izabrao pravo, a priželjkuje politiku

Veliki slučajevi kojih se rado primao, pa i oni izravno naslonjeni na HDZ-ovu „povijesnu baštinu“, s kapitalcima na optuženičkoj klupi, poput Ive Sanadera, Damira Polančeca (svojedobno i Hrvoja Petrača), ili s druge strane Josipa Perkovića čije je izručenje Njemačkoj omogućio, imali su funkciju stvaranja percepcije u javnosti o njegovoj beskompromisnosti, osobnoj hrabrosti, snazi i dokazanoj neovisnosti. Jer, ako može osuditi Sanadera, a kotirao je kao Sanaderov kadar, kojega je bivši premijer i šef HDZ-a zvao „naš dečko“ , tada doista može svakoga. U njegovom je ponašanju nešto fakinsko, sirovo, elementarno nepristojno. Možda je to najbolje pokazao tijekom suđenja Sanaderu kada je Luki Bebiću, bivšem predsjedniku Sabora, saslušavanom u svojstvu svjedoka, posve nepotrebno, arogantno dobacio: Ponašajte se pristojno, niste u Saboru! Imala je to biti dosjetka kojom Turudić daje do znanja još jednom političkom autoritetu da je pred njim, u njegovoj sudnici, mali i beznačajan, a ima biti i manji i beznačajniji, ako to on traži.

Studirao je pravo jer mu se ono, iz pozicije nekog tko je odrastao u radničko-seljačkoj obitelji, činilo sigurnije i praktičnije od Političkih znanosti na koje se također prijavio, mada nije znao što bi s tim radio u životu. No, politika je, kako vidimo, ostala do danas njegova strast…

Diplomirao je s vrlo solidnim ocjenama, vratio se kući u Viroviticu i zaposlio kao vježbenik na Općinskom sudu, a sudac je postao tek u samostalnoj Hrvatskoj. Bio je sudionik Domovinskog rata, pa zato s visoka proziva one (Zorana Milanovića) što su s 25 godina držali kako su za rat premladi i umjesto na bojišnicu krenuli kao vježbenici Trgovačkog suda raditi u Bruxelles, a takvi zasigurno nisu pridonijeli stvaranju i obrani Hrvatske koliko on, hrvatski vitez, dragovoljac, branitelj…

Sudac koji ne krije političku, HDZ opredijeljenost

Nikada zapravo nije krio simpatije prema HDZ-u i njegovim prvotimcima. Koliko je jučer bio blizak Sanaderu, dok nije „posrnuo“, toliko danas s ponosom javno ističe svoje prijateljstvo s Tomislavom Karamarkom. Iako sudac, čije bi političke preferencije trebale biti privatna, a ne javna stvar, sustavno se upinjao upravno javno deklarirati kao HDZ-ov simpatizer, i žestoki oponent aktualne SDP-HNS vlasti koju šamara gdje god stigne. No, ljetos je „dotjerao cara do duvara“ u intervjuu Večernjem listu gdje je u kritici vladajuće nomenklature izgubio svaku profesionalnu i etičku mjeru, pristojnost i konstruktivni kritički ton. Bio je to ulični govor nedostojan intelektualca, a napose suca, nota bene predsjednika jednog od najvećih sudova u zemlji. U osnovi, bio je to klasičan kandidacijski govor vehementnog HDZ-ovog jurišnika koji, po uvijek istoj špranci juriša nepogrešivo na iste barikade. Knin je mitsko mjesto hrvatske povijesti i državnosti, a Tito je zločinac koji je ubio stotine tisuća ljudi. Na Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, „olujnog“ 5. kolovoza nije se ukazao u Kninu, jer bi i sam, zajedno s narodom koji se tamo okupio, morao zviždati. Jer, što drugo bi mogli? Zar pljeskati nekomu kome ne vjeruju?!

Tako je Turudić dokazivao svoju pravovjernost, svoju HDZ-ovsku lojalnost, apsolutno nespojivu s njegovom sudačkom funkcijom, s etičkim kodeksom profesije, sa zakonom koji zabranjuje političko angažiranje nositeljima sudačke dužnosti. Bez kompeksa, bez straha od sankcija, bahato, drsko, provokativno. Kao da je priželjkivao kaznu, kao da je želio da ga pošalju na stegovni sud i suspendiraju, jer, bio bi to siguran put među najveće hrvatske političke zvijezde. Njegova karijera dobila bi konačan uzlet, njegova kandidatura za ministra pravosuđa bila bi neupitna, a njegova estradno-politička karizma nedostižna. U Hrvatskoj se postupanje po zakonu nimalo ne cijeni. Ivan Turudić znade dobro pravila igre, i u sudstvu i u politici. S njima se ne poigrava ni naivno ni neoprezno. Taj „čačka mečku“ s ciljem i razlogom…

Tko to koga prati i prisluškuje ?

I kada je u istom paketu mjera za politizaciju sudstva javnost zaskočio opakom pritužbom kako je žrtva nezakonitog praćenja i prisluškivanja, znao je što čini. Ta ipak je sudac. Pravo mu je struka. A u javnost je istresao opasni otpad, tvrdeći da ima dokaze za neovlašteno deponiranje na njegovoj kućnoj adresi, i nikad nijedan od tih dokaza nije podastro ni puku ni institucijama. Umjesto uznemiravanja građana tezom da se u ovoj konfuznoj državi može uhoditi baš svakoga, pa i suce, nekmoli male neznačajne ribe, mogao je jednostavno s argumentima zakucati na vrata DORH-a i prijaviti kazneno djelo. Nije to uradio, pa ni onda kada je Ravnateljstvo policije energično opovrgnulo njegove optužbe, nego je pustio da se prašina, kad se blato skori, polako slegne.

– Ako sudac javno kaže da ga represivni aparat nezakonito prisluškuje i prati, i uz to kaže da ima dokaze za to, onda je to tvrdnja da se ugrožava ustavni poredak – ocijenio je ministar pravosuđa Orsat Miljenić, napominjući kako je radi toga očekivao snažniju reakciju sudbene vlasti, ali i Turudićevo iznošenje dokaza, ako ih doista ima. No, na sudbenoj vlasti je odluka želi li u svojim redovima suca koji iznosi neistine i mogu li takvom sucu građani uopće vjerovati. Ali, svi junaci u sudstvu mukom zamukoše. I u svoje puževe kućice se povukoše. Tko će se u ovo nevrijeme, u ovoj tranziciji od jedne prema možebitno drugoj vlasti, zamjerati. Najbolje se zaštititi šutnjom, držali su i Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda, i DSV i Udruga sudaca. Tu sreće nema. Jer, ako je sudstvo neovisno, nepristrano, visoko profesionalno, tada nema razloga za oportunizam, a još manje smije biti mjesta za toleriranje nezakonitog postupanja. Ako i suci mogu nesmetano kršiti zakon, onda doista ne živimo ni u pravnoj, ni u uređenoj, ni civiliziranoj državi.

Rođendan s Mamićem, Vukojevićem, Gopcem…

Ali, Turudićev cilj je ispunjen. Lijeva koalicija, predvođena onim koji „pluta bespućima svoga neznanja i bahatosti“, je osramoćena i oblaćena kao novovalna policijsko-boljševička ujdurma koja zatire sve što je hrvatsko i domoljubno. Pa i hrvatske suce… Makar bili i Turudić, sudac koji svoj 50. jubilarac slavi u krajnje probranom društvu Milijana Brkića, notornog Zdravka Mamića, Vice Vukojevića i Zorana Gopca, dakle, i onih koji su mu zbog inkriminacija što su im stavljane na teret, već sutra mogli doći u sudnicu kao optuženici. Taj je putovao s Hrvatskim nogometnim savezom na utakmicu, na Island, usred sudskih procesa protiv nogometnih sudaca umočenih do grla u korupciju. Sve to Turudića čini jedinstvenim primjerkom hrvatskog sudstva i uvjerljivo ga kvalificira za najviše dužnosti u hrvatskoj politici. Nestrpljenje i ambicija u kombinaciji mogu imati razorno djelovanje. U uređenim pravnim državama gdje je demokracija tradicija i način života, a ne tek pravno-politička figura, sudac koji je tako agresivno zakoračio u politiku, trenutno bi bio sankcioniran. Kod nas, Turudiću „nema tko da piše (kaznu)“, jer svatko radije čuva svoju kožu nego dignitet države i pravni poredak po kojemu je trodioba vlasti temelj sustava.

 

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI