Razgovor s originalnim bubnjarem najutjecajnijih makedonskih rock bendova, koji su odigrali ključnu ulogu u stvaranju fame o globalnim glazbenim kretanjima tijekom osamdesetih u bivšoj državi.
Panta Džambazoski (Foto: Hrvoslav Pavić)
Panta Džambazoski ratne je godine proveo u Sloveniji i Hrvatskoj kao izvjestitelj novine Nova Makedonija, bio je prvi strani dopisnik iz Tirane, a danas je urednik informativnog programa Televizije Telma u Skoplju. Proteklog je tjedna četiri dana proveo u Šibeniku kao dio makedonskog novinarskog izaslanstva u sklopu projekta Hrvatsko-makedonska tangenta. I sva četiri dana nije spomenuo ni Mizar ni Arhangel. Nije spomenuo niti da je ikada opalio palicama po dobošu. Ovaj novinar do tih je informacija iz Pantine biografije došao pukim slučajem…
Kao da vam taj dio prošlosti nije bitan?
Ma bitno mi je, naravno. To su mi drage uspomene i ponosan sam na taj dio života. Ali već trideset godina sam novinar i to mi je glavna profesija, zato nije iskrslo u razgovoru. Priča s Mizarom počela je dok sam studirao novinarstvo. Kad sam upisao prvu godinu, upoznao sam se s Aleksandrom Damovskim, kojemu sam spomenuo da sviram bubnjeve i on me odveo kod svojih prijatelja koji su tražili bubnjara. To su bili gitarist Gorazd Čapovski i basist Valentin Zabjakin. Odmah smo se dogovorili i počeli. Ja sam kupio bubnjeve…
To je bilo…?
Krajem 1981.
Ako sam dobro shvatio, vi ste kao brucoš imali novac za bubnjeve?
Dali su mi roditelji. Amati, češki bubanj. Nakon godinu dana sam ga prodao, jer mi je trebao veći s kojim mogu ući u studio. Amati nije bio loš, ali nije bio za studijsko sviranje. Onda sam kupio Premier, engleski bubanj.
Dobro, i…
I počeli smo svirati pjesme u stilu Erica Claptona, Hendrixa… Vrlo brzo smo se „zakačili“ na Joy Division, pa čak i na King Crimsona zbog disharmoničnih gitara. Tako smo drastično promijenili svoj izričaj, što se vrlo brzo pročulo po Skoplju, jer do tada su bendovi svirali isključivo hard rock li pop.
Je li tada u Skoplju egzistirala neka darkerska scena?
Pa čini mi se da baš i nije. Bilo je pojedinaca, ali nekakav dark-rock val koji se masovno slušao, to zasigurno nije postojalo. Možda smo čak i mi to popularizirali. Stvorio se mit o nama i kada smo prvi put nastupili u gimnaziji „Nikola Karev“ dogodilo se čudo – nepoznati bend napunio je aulu gimnazije do vrha.
Je li koja od tih prvih pjesama završila kasnije na onom čuvenom albumu iz ’88.?
Da.
Jeste li vi uopće svirali na tom albumu?
Ne, prije toga došlo je do kuršlusa. Moramo razdvojiti neke stvari – mi smo bili trio, a onda smo upoznali pjevača Ristu Vrteva, koji je imao neke svoje tekstove i tražio je bend. Zabjakin nas je naspustio, posvetio se fakultetu, a bas gitaru preuzeo je Ilija Stojanovski – Ikar. To je bila ’83., kada smo pod svaku cijenu htjeli snimit jednu pjesmu koja bi se vrtila na radiju, to je bio prioritet. Imali smo sasvim pristojnu demo snimku koju smo odnijeli direktoru Muzičke produkcije, koji nas je, pod izgovorom da nam ne valja zvuk gitare, odbio. Sasvim slučajno netko od nas kupi Polet i tamo vidimo prijavnicu za „Yu rock moment“. Mi tu istu snimku pošaljemo, bez prevelikih nadanja. U idućem broju Poleta kritika: „Odličan bend iz Skoplja, nervozno otfrljenje gitare, postojan ritma, odlični tektovi. Izravno ulaze u finale!“
Panta Džambazoski (Foto: Hrvoslav Pavić)
I nakon ‘Yu rock momenta’ stvari kreću nabolje?
Ne, jer nam tada dolaze pozivi za vojsku. I grupa je jednostavno prestala postojati. Vrtev je po povratku osnovao bend Inola X, s njim su sirali i Čapovski i Zabjakin. Imali su nekoliko hitova, nastupili su na MESAM-u… Čapovski me jedan dan nazvao i rekao da bi bilo najbolje da oživimo Mizar. Ali da bi se npravila neka razlika, mi bend nazivamo Mizar drugo otkrovljenje. U grupu dolazi pjevač Goran Tanevski, Ikar je opet na basu, a Slobodan Stojskov na klavijaturama. Priča krene dobro, sviramo opet na „Yu Rock Momentu“, u Lapidariju, Kulušiću, u Rijeci…
I to sve bez albuma?
Da. Bili smo pozvani i na jedan međunarodni festival u Ljubljani, zajedno s Disciplinom kičme, gdje smo se nadali da ćemo uspjeti ostvariti i neke kontakte za proboj na inozemnu scenu. Unatoč dobrom nastupu i odličnim kritikama, to se nije dogodilo. Tada je došlo do prvih ozbiljnih sukoba u bendu, jer smo jedni druge okrivljavali da izostanak planiranog uspjeha u Ljubljani. I grupa se polako raspada. Do snimanja tog prvog albuma u bendu su ostali samo Čapovski i Tanevski.
To je dakle bio vaš oproštaj od benda kojemu ste, kaže legenda, čak i ime smislili…
Da. Smišljanje naziva trajalo je punih mjesec dana. U početku smo vježbali po cijele dane, kao da se pripremamo za Olimpijadu, i svake bismo večeri sjedili na piću i razgovarali o imenu grupe. Jednom sam izašao iz kafića, bilo je vedro nebo i sjetim se priče koju sam čuo u Libiji, gdje sam s roditeljima živio kratko vrijeme. Naime, beduini su se na svojim putovanjima uvijek orijentirali prema zvijezdi Mizar; ako vidiš Mizar, na dobrom si putu. Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
U zadnjih dvadeset godina, pa i više, gotovo da i ne postoji poznatiji makedonski bend koji nema barem neke veze s Mizarom. Jeste li zadovoljni današnjim tretmanom Mizara kao ključnog benda u povijesti makedoske pop kulture?
Jesam. No, u početku su nas omalovažavali gdje su stigli. Imali smo karijeru, a nismo mogli snimiti album. Uvijek se pisalo o nekim drugim grupama, a o nama jako rijetko.
Kako to?
Ne znam, valjda smo bili neobični. Čak su nas pratile i tajne službe.
Bili ste, dakle, prijetnja društvu. Imali ste idealan temelj za kasniju karijeru političara…
Da, haha… Bili smo uvijek u crnom, omladina nas je voljela, a vlast nije bila sigurna što mi to svojim tekstovima želimo poručiti. Nisu nas mogli shvatiti i zato su smo bili potencijalna prijetnja. U Prilepu, mom rodnom gradu, jednom su nas i priveli da malo s nama informativno porazgovaraju…
Pa je li tu ležao problem što vam je trebalo sedam godina do prvog albuma?
Ne znam. Činjenica je da nikako nismo mogli dobiti termin za snimanje, a kad su nam se u Radio Skoplju konačno smilovali, naknadno su nam javili da nemaju dovoljno novca za snimanje. Mi smo im onda rekli da će sve ići na naš trošak i nakon tjedan dana konzultacija, pustili su nas u studio. Mizar je, dakle, bio prvi bend koji je privatno snimao u državnom studiju. Snimili smo četiri pjesme. Došla je i ekipa sa zagrebačke „Stereovizije“.
Što su oni htjeli?
Snimiti nam spot za pjesmu „Stoj“, bili smo oduševljeni. U spotu smo zapalili križ, kao dio performansa i bili smo jako zadovoljni ukupnim rezultatom. Spot se trebao prikazati na „Stereoviziji“, zajedno sa spotom grupe Laibach. Ni jedan ni drugi nikad nisu prikazani. Do danas. Nikad ga nitko nije vidio. Pokušao sam nedavno preko novinarskih veza na HTV-u doći do spota, ali nitko ga ne može naći. U svakom slučaju, netko je zabranio spot, crkva ili partija, ne znamo…
Panta Džambazoski (Foto: Hrvoslav Pavić)
