Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
IZDVOJENO / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA!
Časna sestrac Fortunata, snimila : J. Klisović

Časna sestra Fortunata obožava Photoshop, otvorila profil na Facebooku…

Časna sestrac Fortunata, snimila : J. Klisović

„Drago mi je vidjeti te na Facebooku“, „Dobrodošla“!, „Velika mi je čast poznavati dragu i poštenu časnu“, „Čistijeg i iskrenijeg osmjeha nisam davno vidjela“…- ovo su samo neki od komentara ispisanih na društvenoj mreži kojima su prijatelji, poznavatelji, ali i oni dosad nepoznati poželjeli dobrodošlicu na stranicama Facebooka časnoj setri Fortunati.
Osmijeh „od uha do uha“ njezino je prepoznatljivo obilježje, a da je na društvenoj mreži otvorila svoj profil njezine bolje poznavatelje i nije iznenadilo. Ova Beneditinka, iako zatvorena među zidinama samostana svete Luce na Gorici, odavno prati trendove (tehnološke), koliko je to, naravno u njezinoj moći. Otvorena je za sve što donosi boljitak, napredak, a da se istodobno ne suprostavlja nauku svetog Benedikta na kojeg se uvijek poziva. Zanimalo nas je, naravno kako se odlučila postati dio milijuntnog članstva društvene mreže Facebooka i što je bio primarni cilj komunikacije koja joj, nesumljivo otvara novi „prozor u svijet“.

Časna sestrac Fortunata, snimila : J. Klisović

Časna sestrac Fortunata, snimila: J. Klisović

Samostan svete Luce i njegova zbirka nisu ucrtani u gradske karte
Otvorena kakva jeste, bez dlake na jeziku, promoćurna i iskrena otvorila nam je svoje srce:
-Domaći i strani turiste dolaze na vrata naše muzejskle zbirke na koju doslovno nabasaju razgledavajući ovaj dio starog kamenog grada. Naša muzejska zbirka i samostan nisu uvršteni u turističke karte, mape i brošure, a ja do danas nisam otkrila zašto je to tako. Činjenica je da su drugi samostani i sve vrijedno u gradu, od palača pa nadalje obilježeni na kartama, al nas nema pa sam se sjetila da bi putem weba zainteresiranima mogla pokazati put- kako doći do nas. Bit će to slikovni prikaz od središnjeg trga pa do samostana, prepoznatljiv tako da nas svi koji to žele mogu bez problema pronaći. I tako sam uz pomoć prijatelja otvorila svoj profil i već sam u par dana promijenila sliku profila. Kako volim fotografiju tko zna gdje ću stati s promjenama, s osmjehom „od uha do uha“ će naša sugovornica.
Časna koja obožava Photoshop
Velika je zaljubljenica u foto-shop, a njezine virtualne kreacije su nevjerovatne. Obožava, naravno i fotografiranje, a kako joj sa prozora spavaće sobe pogled „puca“ na morski akvatorij, more i brodovi su joj nepresušan izvor tema. Kruzere dočekuje i ispraća svojim fotoobjektivom, fotografira i cvijeće, verduru u samostanskom vrtu, kamene zidine, krovove kuća i palača, galebove…
„Nevjerovatno je koliko mogućnosti pruža foto-shop, divota jedna“- domeće časna Fortunata, inače velika zaljubljenica u fotografiju, posebice od kada je ovladala suvremenom tehnologijom. Rad na računalu, priznaje, savladala je sama. Danas radi na laptopu kojeg joj je prije nekoliko godina poklonio dr. Ante Županović za svog posjeta kao gradonačelnik Šibenika. S „mišem“ u ruci vješto „krstari“ nevjerovatnim virtualnhim prostorima koje pruža internetska mreža.
Baš se veselim „fejsu“
-Sve je lakše s internetom, nema više nošenja papira na sve strane, kopiranja, lakše mi je nešto i prevesti…Sad ću tek viditi šta će mi donijeti „fejs“ kojemu se baš veselim, ozbiljno će časna koja je desetljećima u samostanu i kućni majstor.
U samostanu se odvajkada živi skromno pa novaca za sve popravke u staroj i trošnoj kući koja je nastala spajanjem više samostalnih kuća prije više stoljeća, nije bilo.
„ I, šta sam mogla u takvoj situaciji nego zasukat rukave i sama se uvatit posla. A, i, neš ti problema popravit mašinu za robu iz koje curi voda. Odvrneš poklopac, staviš novu gumu i problem riješen“. Tako ona zbori, a meni ništa nije jasno, ponajmanje kako odvrnut poklopac, kako uglavit krutu gumu…Nije to za mene, ja jedva žarulju prominim kad prigori kažem ja, a ona se smije i ne vjeruje da to svaka žena ne zna napravit.
Vraćamo se ponovo na temu društvene mreže. Prvi zahtjev za prijateljstvo prihvatila je bez razmišljanja i tek potom vidjela da je riječ o Giovanniu Preziosi Delto Giancarllo koji je, inače urednik Opservatorija u Rimu. Poželio joj je dobrodošlicu i sve najbolje. Među njezinim virtualnim ali i stvarnim prijateljima je i SDP-ovka Brankica Crljenko koja je napisala: Sestre benediktinke iz samostana svete Luce godinama rade na očuvanju i obnovi baštinjenog kulturno-umjetničkog naslijeđa. U obnovljenom dijelu smjestile su svoj muzej i radionicu vezenja- izradu šibenske kape…“

Nadovezujemo se na ovu temu pa saznajem da su već drugu godinu u financijskom programu Ministarstva kulture zahvaljujući čemu se obnavlja kapitel samostana. Zadovoljna je prošlogodišnjom obnovom stare kamene gusterne pa će je dogodine, ako Bog da, kaže, napunit vodom za njih i za susjede. „Vidiš kako je bilo nekidan. Svi smo ostali bez vode pa je bolje imat kišnicu u svojoj gusterni. Bit će toga još.Vidićeš, domeće ona promoćurno misleći na onečišćenja.
U samostanu se zasad samo ona služi računalom. Druge sestre neće iako je neke na to nagovarala, nudila im pomoć. Časna sestra Skolastika prepjevala je u desetercu najnoviju knjigu o svetom Pavlu, a deseterac je, ocjenjuje Fortunata- pravi biser. „Kažem ja njoj da tekst otipka na kompjuteru, al neće pa joj je informatičar priskočija u pomoć. Možda ga uskoro objavimo“.
Časna Fortunata (pravim imenom Rosa Spahija, rođena na Danilu) u samostan je došla prije četrdeset godina protiveći se volji roditelja i rodbine koji je nisu htjeli dati u „koludrce“, al’ je njezina ljubav prema Isusu bila jača. I danas se dobro sjeća „bubaca“ od pokojne babe koja se njezinu odlasku najviše protivila. Punih dvadeset godina niije napuštala samostanske zidine na Gorici, a onda su se samostanska vrata počela polako odškrinjivati.

snimila: J. K.

Najgore su „rešetke“ koje neki nose na duši
Život u izolaciji od vanjskog svijeta nije joj bio nimalo težak. Naprotiv, u svemu se pronalazila jer se odlučila za poziv kojeg voli iznad svega. Za sve što radi, kako se ponaša, oblači i radi, temelj pronalazi u riječima utemeljitelja njihova reda- svetog Benedikta. Samostani su, podsjeća, jače otvorili svoja vrata nakon Drugog Vatikanskog sabora. Neki se, međutim i danas drže strogoće. Bitno je ono što je u srcu i duši čovjeka, nikakve rešetke tu ne mogu pomoći, konstatira časna i kaže:
-Najteža je rešetka koju neki nose na duši. Lako je za ove na zidovima. Kad već govorimo o „rešetkama“ preporučam svima da pročitaju odlični roman „Zaručnici“ čiji je autor talijanski katolički pisac Allesandro Manzoni . Ima jedna meni draga i zanimljiva anegtota vezana uz svetog Benedikta i „rešetke“ koje se, evo i sada s radošću prisjećam, a priča ide nekako ovako: Naiđe sveti Benedikt na monaha Martina koji se vezao pancirima (lancima) uz ogromni kamen pa ga upita: Zašto si to učinio? Zašto si se vezao lancima?- „Da ne utečem Kristu, odgovori monarh“, a njemu će na to Benedikt:- „Zaludu ti svi ti lanci kad su ti misli daleko od Krista“. Eto, ova pričica najbolje ilustrira shvaćanje pojma rešetki i „rešetki“.
Samostan svete Luce na Gorici posjetila je nedavno časna sestra Tereza Forcades čiji je dolazak u Šibenik pompozno najavljivan kao dolazak časne-ljevičarke.
-Najprije nam se po dolasku u grad došla na kratko javiti jer je i ona benediktinka, potom je u subotu s nama bila na misi u samostanskoj crkvici, a kasnije smo se našle za zajedničkim stolom i razgovarale. Na nas je ostavila pozitivan dojam. Ništa nije rekla s čime se ne bi složile. A na to što kažu da je ljevičarka ja kažem da je srce na lijevoj strani, pa možda zbog toga. Žao mi je samo što su mediji, skoro svi, prešutjeli da je protiv pobačaja. Naravno da ne osuđuje žene koje to naprave. Pa tko ih može osuđivati? „Život je svet“- rekla je Tereza, a time je rekla sve. Ja dodajem samo da su istraživanja pokazala da se većina žena kad-tad pokaje za taj čin.
Nemam ništa protiv hlaća, al ja u njih neću!
Hoćete li i vi, poput časne Tezere, uskoro u hlaće, pitam je?
-Nema u tome ništa loše i ne protivi se pravilima našeg reda. Sveti Benedikt je napisao: O obući i odjeći braća neka se ne brinu, nego, kako se u kojem kraju nađu, tako se i oni oblače, al samo da ne bude prekratko“. Ovo prekratko navedeno je jer su se u to davno vrijeme nosile toge koje su bile iznad koljena. Hlaće su se, dodaje citirajući svetog Benedikta, preoručivale „braći za putovanja“, a po povratku ih je trebalo vratiti čiste u rušnice-skladište.
Časna Fortunata podsjeća kako su na njihovom međunarodnom kongresu koji se prije nekoliko godina održao u Ninu, časne sestre iz Amerike, Koreje i sa Filipina, također doputovale u hlaćama, ali su na misu i druženje dolazile u dugim suknjama.
Niste mi odgovorili na pitanje hoćemo li uskoro i vas vidjeti u drugoj monturi, u „gaćama“? „A, ne. Nije to za mene. Uostalom nije bit u odijelu, već u duši, bitno je kako živite, poštivate li zavjete… Časne u Njemačkoj rade na samostanskim imanjima s pčelama, na traktorima… Pa zar bi trebale te poslove raditi u suknjama, pita se glasno naša sugovornica puna razumijevanja za sve što propisuju pravila njezina reda i crkvenog nauka. Treba samo dobro čitati što piše u spisima, ne govoriti ništa napamet, posebno ne osuđivati, domeće ona.
Dogodine će se skromno obilježiti dvjestota obljetnica posjeta cara Franje Josipa I i carice Sissi samostanu svete Luce
Samostan svete Luce posjetio je 1875.g. car Franjo Josip I i njegova suspruga poznata kao Sissi. Dogodine će biti 200 godina od tog posjeta pa bi časne taj događaj rado obilježile postavljanjem ploče koja bi na to upućivala. Ako u tomu ne uspiju barem će pozvati novinare i tako podsjetiti javnost na taj događaj. Fortunata nas podsjeća kako je carica Sissi ostala sa časnim sestrama u samostanu dok je car Franjo „vijađa“ po gradu. Samostan je prije Franje posjetio i car Leopold, ide korak dublje u prošlost časna Fortunata koja je nedavno u samostanskom arhivu otkrila oveću kuvertu u kojoj se nalaze novinski isječci o atentatu na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.
Otkriva nam kako je desetljećima kasnije ovaj samostan na nekoliko dana pohodila jedna od Sofijinih sestara, ona najmlađa koja je postala časna sestra benediktinka i živjela u Austriji.

snimila. J. K.

Sjećanje na opaticu Gojanović
Govoreći o prošlosti samostana časna Fortunata posebno ističe veliki doprinos časne majke, opatice Gojanović koja se, kaže, „rodila u kući na Meduliću u kojoj danas živi naša Jorde“. Koja Jorde, uskačem ja. Kako koja? „Naša Jorde iz Slobodne!“
E, ta naša opatica bila je direktorica škole za žensku mladež u samostanu. Bila je reformator školstva i puno je učinila na odgoju i školovanju ženske mladeži. U ono je davno vrime bila svjesna od kolikog je značaja dobar odgoj i školovanje ženske dice. To je bila velika stvar. Jako je bitno kad kao žena znaš tko je i što je, a kad to znaš neće tako lako ni muškarac na tebe šakon. U njezino vrime gradonačelnik Šibenika bija je vitez Ante Šupuk, podjeća nas. Koja su to vrimena bila. Čim je Šibenik dobila struju, Šupuk ju je odma mukte doveja u samostan pa smo tako, eto bili prvi elektrificirani samostan na svitu. Za njezina rođendana, na svetog Alojzija ((21.06.), svirala bi budnica na Gorici. Toliko je bila cijenjena.
Manji broj časnih sestara-duži životni vijek
Optimistična kakva jeste na sve gleda s pozitivne strane pa i na činjenicu da im se broj od 10 stanarki godinama ne povećava.
Bilo je nekoliko pokušaja, ali nisu ostajale pa- šta je tu je. Sad si me Jadre moja sitila da ti ispričan šta mi je nikidan reka jedan moj prijatelj, povjesničar koji je istraživa državni arhiv i „naletija“ na naš samostan. Priča on meni i umire od smija, a ja neznan šta će mi reći. Svaki put kad je samostan brojčano bija u krizi dogodilo se da časne žive dugo, jako dugo, a čim počmu dolazit nove, život časnih je kraći. Pa ti sad vidi šta je bolje, iskreno će i uz obvezni iskreni smješak naša časna kojoj smo poželjeli još puno godina molitve, ustrajnosti i ljubavi u svemu što čini.

aem_baner

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI