Neovisni novinarski portal
23.10.2020.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna / Ante Kotromanović, ministar obrane: Ostavka kao častan izlaz

Portret tjedna / Ante Kotromanović, ministar obrane:
Ostavka kao častan izlaz

portret_tjedna_kotromanovic

Ante Kotromanović (46), SDP-ov ministar obrane, čovjek je sklon radikalnoj, eksplicitnoj retorici. Što nije čudno, jerbo, em je vojničina, em alkar. Zato lako „ poteže oružje“, pa bi tkogod pomislio, ono nekidan, kad je jedan od 5 „operativno sposobnih“ hrvatskih MiG-ova pao, taj neće ni časa časiti premišljajući se , nego će trenutno ostavku staviti na stol obaju svojih šefova: premijera i predsjednika države. Kad šta? Onaj isti Kotromanović, sinjski vitez i domovinski junak, koji je svojedobno žalio što „prijeki sud“ nije „presudio“ banditima koji su nakon Oluje zatirali život u pregaženoj „krajini“ i nabacivali se blatom na obraz Hrvatske vojske i države, onaj koji je nedavno na prvu insinuaciju da je možebitno pogodovao Ukrajincima kod dodjele posla na remontu hrvatskih borbenih zrakoplova, obećao pucati sebi u glavu dokaže li itko takvu opaku „psinu i kučinu“, odjednom reterira, kupuje vrijeme, čeka nalaz povjerenstva, pravda se „slobodnim padom“ aviona i u drugim zemljama… Ministar obrane Ante Kotromanović ne krije – odgovoran je za nesreću, ali ostavka, e to će pričekati! Budimo realni, taj naturalistički tip nacionalnog političara ostavkom neće iz politike izaći…

Kotromanović je rođen 1968. u Potravlju kod Sinja. Dragovoljac je Domovinskog rata , a od 1990. do 1991. proveo je u specijalnim postrojbama MUP-a. Bio je zapovjednik satnije u specijalnim snagama Glavnog stožera Hrvatske vojske, zapovjednik bojne u nastavnom središtu Sinj, iza čega preuzima 126. Sinjsku brigadu. U Oluji je bio zapovjednik Operativne grupe Sinj, a od 1996. do 1999. zapovijedao 4. gardijskom brigadom. Pohađao je Ratnu školu „Ban Jelačić“, a do 2002. bio načelnik stožera Zbornog područja Dubrovnik. Njegovom impresivnom ratnom putu treba pridodati i onaj alkarski. No, kao alkarski vojvoda 2001. pridružio se skupini hrvatskih generala i časnika koji su se žestoko obrušili na tadašnju Račanovu vladu i predsjednika Stipu Mesića zbog, kako su tvrdili, kriminalizacije generala i Domovinskog rata, a Mesić je upravo na sinjskoj Alci u to doba pokupio najviše pogrda i zvižduka. Pa i Kotromanovićevih. I potom dijelio sudbinu ostalih iz „časničke pučističke družbe“, preranim, prisilnim umirovljenjem u činu stožernog brigadira. Umjesto da objesi „odoru o klin“i „uživa“ u vonoj mirovini, vojnik Kotromanović okušao se u poduzetništvu (bavio se prodajom keramičkih pločica), novinarstvu (kolumnist Večernjeg lista), razminiranju (osnovao tvrtku „Zdrug“ i bio njezin direktor), i naposlijetku – politici.

Branitelj, alkar, prijatelj generala Gotovine…

Pridružio se SDP-u kao „savjetnik“ za braniteljska pitanja, a 2007. i formalno učlanio u stranku, besumnje planski, jer već iste godine na parlamentarnim izborima s listom SDP-a osvaja saborski mandat tijekom kojeg je bio predsjednik Odbora za ratne veterane.
No, Kotromanović se nije ufao samo u moć politike, pa je ponešto učinio i na vlastitom obrazovanju. Diplomirao je 2011. novinarstvo i upisao postdiplomski specijalistički studij Poslovno upravljanje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Završio je i tečaj na George C. Marshall European Centar for Security Studies u Garmisch- Partenkirchenu. A kad je Kukuriku savez 2011. osvojio vlast, Antu Kotromanovića dopala je , posve prirodno, čast i prilika da obnaša dužnost ministra obrane. Ta kud ćeš boljeg čovjeka od njega za tu funkciju?! Bio je dragovoljac Domovinskog rata, nositelj je brojnih odlikovanja ( redova, danica, medalja…), alkarske je krvi, nota bene, još je i prijatelj s mitskim hrvatskim generalom Antom Gotovinom koji mu kod puka samo podiže rejting, a posredno i SDP-u. Dakle, bolje osobe od ovog drčnog Sinjanina za „obrambenog ministra“ SDP nije mogao ni zamisliti. A ima i neke „thomsonovske“ preferencije: naš ministar ne vozi automobil, nego potentni Beverly ( motor ) 250 iz 2008. U drugom je braku ( kao i Thompson) i ima dvoje djece( tu je, pak, od Thompsona skromniji). Engleski, navodno , vrlo dobro govori, ali- s prevoditeljem…
I sve je, manje ili više, s Kotromanovićem bilo dobro, dok MiG-ovi nisu zakazali, stali se kvariti i u „slobodnom padu“aterirati. Sva sreća na sposobnosti i vještini pilota, Varaždinca Stanka Hrženjaka, koji je i u tako dramatičnim okolnostima sačuvao prisebnost, uspio se na vrijeme katapulitirati i pravodobno avion usmjeriti prema nenaseljenom području, kako ne bi pao na kuće i prouzročio veću tragediju.

Strepi naš ministar već tri godine…

A iskreno, strepio je naš ministar već tri godine od toga, znajući da su tehnička sredstva Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zastarjela, dotrajala, objektivno za rashod. Znao je da im je rok trajanja istekao prije nekoliko godina, da je odavno došlo vrijeme za njihovo trajno prizemljenje. Ali, od ukupno 12 borbenih zrakoplova iz flote HRZ-a, dio ih je prije više godina remontiran u Rumunjskoj, kao i ovaj Hrženjakov, a dio je još uvijek na servisiranju u Ukrajini, a kad će i kako će letjeti, strah me i pomisliti. Ministar se prijeti „penalima“ nesposlovnim Ukrajincima koji su omanuli sve dogovorene rokove, a ako tako pristupaju poslu, bogme ima razloga za strah i nevjericu…Kad tehnika otkaže na 10-15 tisuća metara visine, kao što se ovih obljetničkih „olujnih“ dana dogodilo s našim repariranim MiG-ovima, a čak je na dva otkazao stajni trap, samo božja providnost i prvorazredne letačke vještine pilota spašavaju. U bogatijim i organiziranijim državama takvi zrakoplovi odlaze u staro željezo, ne probijaju zvučne zidove i ne testiraju ni tehničke ni ljudske mogućnosti Kod nas, pak, avioni lete dok ne padnu. Rulaju pistama umjesto da ih narod razgledava u tehničkim i vojnim muzejima. Starci od 40-ak godina jezde nebom potencijalno prijeteći tragedijom. Ministar se žali da je proračun MORH-a od 2008. skresan za više od milijardu kuna. A „vojska nije igra i šala, to nije zafrkancija, nego je skup i složen sustav „ reći će Kotromanović, kao da je tkogod od nas odgovoran za opasnu predstavu na Dan pobjede, 5. kolovoza 2014. s tehničkim sredstvima kojima je mjesto bilo na zemlji, a ne u zraku.

Kriv sam, ali i oni prije mene!

Istina, ministar je odmah priznao odgovornost i podijelio je sa svojim prethodnicima koji su još prije sedam godina morali donijeti odluku o budućnosti HRZ-a i eventualnoj nabavci novih borbenih zrakoplova, a to nisu učinili. Ni oni prije, ni Kotromanović danas.
– Iz nužde je produžen životni vijek MiG-ova 21- objašnjavao je suodgovorni načelnik glavnog stožera OS RH Drago Lovrić – i zbog toga što u predviđenom razdoblju nije bila donesena takva odluka, mi smo kao kratkoročno rješenje produžili vijek MiG-ovima koje imamo radi zaštite zračnog prostora i obveza prema NATO sustavu. Takav potez smo poduzeli- ponavljao je Lovrić- iz nužde i radi zaštite sposobnosti HRZ-a i održavanja sposobnosti naših pilota, tehničara i ljudi koji su naša najveća vrijednost.
A kako je generalni remont u Ukrajini kasnio, za dva MiG-a 21 produžen je životni vijek popravcima da bi zadaću zaštite hrvatskog zračnog prostora mogli u potpunosti obavljati- pravdao je Lovrić „velike manevre starih letjelica“. No, uz koju cijenu su se te zadaće obavljale? I konačno, zbog čega je Hrvatska članica NATO-a ako i dalje mora sustavno investirati i u kopnene, i u zračne i mornaričke resurse, e da bi štitila svoje kopno, nebo i more? Znači li to da nas i članstvo u NATO-u, baš kao i u EU, samo skupo košta, a ne donosi nam ništa posebno? Osim eventualno mogućnost da kažemo kako smo ( formalno) dio toga društva …
Ministar obrane sada zaziva konsenzus u odluci o načinu na koji će Hrvatska ubuduće štititi svoj zračni prostor. Što je čekao dosad?

Svaki ljudski život skuplji je od modernizacije zrakoplovstva

Novaca nema, NATO je samo „generalni obrambeni štit“ koji ne isključuje nacionalne obrambene zadaće, a „sposobnost zaštite zračnog prostora godišnje stoji od 600 do 800 milijuna kuna ako se uvodi novi borbeni avion, ili 200- 400 milijuna ako se zračna obrana organizira u dogovoru sa saveznicima“. Što je nacionalni prioritet i zbog čega nije i dosad definiran? Čija je to odgovornost?
Kako god, ministar obrane Ante Kotromanović kao častan vojnik i k tome alkar, koji je u trenutku pada aviona nedvosmisleno kazao da je spreman podnijeti ostavku, najbolje bi zaštitio svoju čast ( i čast politike) da to i učini. Ne treba mu čekati nalaze povjerenstva i utvrđivanje okolnosti nesreće. Ne treba orkestrirati eskadrilu hrvatskih pilota ni u preuzimanju osobne, ni odgovornosti vrha HRZ-a tvrdnjom da su svi zrakoplovi bili ispravi u trenutku polijetanja i da nijedan pilot ne bi sjeo u neispravan avion. Ne treba mu ni konzultiranje sa šefovima, jer hrvatski su borbeni zrakoplovi nesporno prestari i nesigurni, nepodobni za daljnje korištenje. I svako njihovo polijetanje može biti pogibeljno za pilota, ali potencijalno i za područje na koje avion padne. Častan čovjek i častan ministar u takvim okolnostima odlazi, jer nije poduzeo sve što je morao da se nesreća ne dogodi, a niti je alarmirao javnost o tome. Pristao je u takvim okolnostima biti na čelu Ministarstva obrane, pa je red i da preuzme odgovornost kad stvari krenu po zlu. Hrvatska država nema novaca za modernizaciju svojih zračnih snaga, ali odgovor na to ne može biti zaštita zračnog prostora dotrajalim zrakoplovima, jer to je potencijalno skuplje od svake modernizacije. Ili smo postali tako nehumano društvo da tehničke resurse cijenimo više od ljudskih…

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI