Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
INTERVJUI / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA!
INTERVJU – Mojmir Novaković (Kries): Umjetnici definitivno definiraju svijet

INTERVJU – Mojmir Novaković (Kries):
Umjetnici definitivno definiraju svijet

mojmir_on_znjan_bw72

Treći svijet, naziv je jednog čudesnog i divotnog mjesta negdje na tzv. administrativnoj granici između Kaštel Starog i Kašel Novog. Prekrasan sjenoviti vrt, s mnoštvom raznovrsne bujne vegetacije i visokih gustih krošanja, raznolikog cvijeća, ukrasnog grmlja, bambusa, s maštovitim paviljonima, stolićima i klupicama, osebujnim umjetničkim ukrasima i slikovitim detaljima, koji se skladno stapaju u oku vrlo ugodnu i miroljubivu džunglu, a zapravo magičnu oazu u kojoj vlada zadivljujući mir i dojmljivo ozračje, usred meteža vanjskog svijeta, prometnog kolapsa i učestalog nadlijetanja aviona nedaleko od zračne luke, zapravo kao da ne pripada – nigdje. To je Treći svijet, sastajalište istoimene kaštelanske udruge kojemu se bolje ime vrlo vjerovatno i nije moglo nadjenuti. Nije stoga čudno što su se tamo zatekao Mojmir Novaković, mnogima najpoznatiji kao dugokosi visoki frontmen najprije glazbene družine Legen, a onda i Kriesa, a u međuvremenu i utemeljitelj netom završenog Ethnoambient Salona festivala, koji se održao ovoga ljeta po sedamnaesti put. Kako vas sada ne bi zatrpao brojnim podacima o bogatom djelovanju navedene tri umjetničke institucije, radije o tome sami pročitajte više na linkovima u prethodnoj rečenici. A uživo pak doživite nešto od toga na koncertu Kriesa u Šibeniku (u četvrtak).

etnosolin
Dakle, nije ni čudo da je Mojmir i njegova supruga i najbliža suradnica Antonia Kavas već godinama imaju baš Treći svijet kao bazu iz koje se na neki način svake godine gradi i stvara taj znameniti solinski festival, a koji je proteklih godina u Hrvatsku, kao jedina takva manifestacija u zemlji, na solinsku Gradinu doveo na stotine vrsnih glazbenika iz svih krajeva (glazbenog) svijeta. A onda nije ni čudo da sam se s Mojmirom sastao baš u istom Trećem svijetu, kako bi za TRIS porazgovarali o njegovu radu i još o koječemu. Malo tko u proteklih dvadeset i nešto godina, otkad se Mojmir Novaković pojavio u javnom životu i medijima nastupajući na pozornicama i drugdje sa svojim prvim sastavom nazvanim Legen, nije zamijetio njegovu neobičnu pojavu, izražajni nastup i nesvakidašnju glazbu. Kad Mojmir raširi ruke u rasponu od neka dva metra i brzo zacupka i poskoči u ritmu glazbe, malo je onih koji tada ostanu mirni i nepomični, pogotovo među ženskom publikom. Dakako, van pozornice je Mojmir ipak ponešto drukčiji: energičnog frontmana banda koji izvodi hipnotičnu i posve originalnu glazbu mijenja staložen, miran čovjek, strpljiva karaktera i razgovijetna govora. A bogme i skroman čovjek, koji se previše ne zanosi činjenicom da je sa svojim radom u znatnoj mjeri pridonio hrvatskoj i svjetskoj glazbi, s prijateljima iz Legena i Kriesa snimio nekoliko albuma, izdao brojne kompilacije, stvarao za filmove i kazališne predstave, nastupao diljem planeta i pobrao laskave titule od, kako se to kaže, eminentnih svjetskih glazbenih kritičara, časopisa i institucija.
kries7
A tu je i EA festival u Solinu, koji svakoga ljeta iznova pretvori Solin u stjecište poklonika onoga što se najčešće naziva pojmom World music, a zapravo, jednostavnije rečeno, izvrsne glazbe koja svoje korijene ima u svakovrsnim tradicionalnim glazbenim nasljeđima. A još kad se spomene predani rad u istraživanju mahom zaboravljene glazbene baštine, i njezino oživljavanje u odgovarajućoj fuziji s tzv. suvremenom glazbom, jasno je kako je riječ o osobi koja je na neki način zadužila hrvatsku i svjetsku glazbenu kulturu. Posebno je to važno jer se sve to stvaralaštvo na rekonstrukciji hrvatskog tradicijskog nasljeđa, tada u djelokrugu glazbe, odvijalo u vremenima kada su neki drukčiji ljudi u najkritičnijim vremenima mlade i nejake hrvatske države činili sve na destrukciji njezinih resursa i strateških interesa, kroz razne fatalne privatizacijske i druge malverzacije. Dok su jedni narodu oduzimali od usta i od sretne budućnosti radi vlastitog bezočnog bogaćenja, busajući se usput u prsa i kreštući o svom tzv. nacionalnom biću, dotle su neki drugi u tišini spašavali nacionalnu baštinu od zaborava i utapanja u ponor općeg svjetskog kulturnog sivila, te stvarali svojevrstan štit i pribježište od živuće pošasti domaćeg kulturocidnog glazbenog kiča.
U ove druge se, dakle, ubraja Mojmir, ‘junak’ ovog intervjua. Premda to nije popularno i uobičajeno za intervjue, razgovor smo vodili ‘na ti’, s obzirom na poznanstvo od splitskih školskih dana. Stoga će i ovaj intervju biti nešto drukčiji nego što je uobičajeno, a možda mu to i umanji kvalitetu.
No što je tu je.
Mojmir Novaković u Saloni

Mojmir Novaković u Saloni

Bilo bi valjda najlogičnije da počnemo s pitanjima koje se tiču tvojih glazbenih početaka. Kako se to kaže, izrastao si iz svijeta alternativne glazbe, punka, post punka i tome slično. No umjesto da se uhvatiš nekog od takvih provjerenih žanrova, latio si se nečeg posve drukčijeg. Umjesto citiranja provjerenih citata, otišao si u arhive tradicijske glazbe i mnogima otkrio neke doista duboko skrivene glazbene dimenzije. Ukratko mnogi su bili iskreno zadivljeni nakon onih prvih nastupa Legena u legendarnom zagrebačkom klubu Kulušiću početkom devedesetih, koncerata koje mnogi još pamte. Pa kako je to krenulo?
– Zapravo je to krenulo potkraj osamdesetih godina kada se u to vrijeme u Kulušiću bilo jako dobrih koncerata: Papa Wemba, Dublinersi, Henry Rollins, a bilo je i takvih bandova koji su nam dali razmišljati: pa čekaj, šta ima slično tome kod nas? Prvo smo u tom vremenu bili krenuli s braćom Justin i i Jožom Burićem koji su u Grand Slamu svirali neke stare zagrebačke pjesme iz razdoblja između dva svjetska rata. Bili smo čak napravili i band koji je radio na tom tragu. I onda je došao rat. Negdje 1992. godine jednostavno smo skužili kako postoji Institut za etnologiju i folkloristiku, pa smo Darko Pecotić i ja otišli tamo i uviđavni ljudi su nas primili. Ipak, malo su nas čudno gledali, jer nitko tamo valjda nije dolazio sa sličnim namjerama, bar sam ja imao takav dojam. I dali su nam uvid u arhivu, mi smo presnimili nekoliko pjesama i otad nadalje sam ja gotovo isključivo te pjesme slušao. Tad je nastao Legen, na osnovu tog materijala. Postojalo je to neko pitanje identiteta koje je bilo jako bitno. I još uvijek je bitno za Europu. Na žalost upravo preko tog pitanja identiteta se dogodio i rat u Hrvatskoj i u Bosni. Mislim da Europa to pitanje identiteta još uvijek nije riješila na zadovoljavajući način. Mislim da nismo još uvijek dovoljno naučili niti od ovog rata u Hrvatskoj.

Prvi koncert čini proljeće

Slažem se, no vratimo se na glazbu. Sjećaš li se prvog značajnijeg javnog nastupa?
– Prvi koncert je bio prizivanje proljeća na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. To je bila jedna vrlo neobična brucošijada, kakve su polaznici Akademije često znali priređivati. Nakon toga je na redu bio Kulušić, a onda jedna mala turneja po Hrvatskoj. To je bilo još uvijek neko ratno vrijeme, neobično, u kojem smo se mi doslovno sami organizirali od početka do kraja: od izrade plakata, lijepljenja na oglasne ploče, i tako dalje… Imali smo i svoju scenografiju koju smo vukli sa sobom. Neobična vremena. 
Da… 
– Da…
kries 4
Vrlo brzo su vas prepoznali vani, u inozemstvu. Možda čak i prije nego kod kuće…
– Pa da. Nije postojala nikakva slična scena u to vrijeme u Hrvatskoj. U to vrijeme se tek počela javljati nekakva hrvatska rock-scena preko Jabuke u koju se iz nekih razloga mi nismo baš najbolje uklapali, niti smo se dotakli s njima. Mi smo tražili nekakav svoj prostor i više smo ga nalazili u nekakvom umjetničkom krugu jer smo takvom krugu i pripadali. Tako da smo radili dosta performansa, nastupali u Berlinu i drugdje u Europi raznim umjetničkim projektima. I dalje smo nastavili neke svoje koncerte, koji su znali biti i po nekim opskurnim prostorima. Zadnji u kojem smo nastupili bio je u tad još uvijek neobnovljenom Francuskom paviljonu Studenskog centra gdje smo zapravo radili polukazalište-polukoncert. Upravo iz tog nekog razloga mi nismo osjećali da je važno samo imati koncert u nekom klubu gdje ljudi popiju pivo pa dalje po ključu ‘idemo se zabaviti’. Mi smo ipak bili pripadnici neke scene koja je slušala neku, pod navodnicima, alternativnu glazbu i htjeli smo nadobudno raditi nešto ‘veće od toga’. 
Pa i jeste…
– Išli smo nekim svojim čudnim putem. A to je znalo ljudima zapinjati za uši i oči ali tu nikad nije bilo neke sustavnosti. Sami smo morali raditi puno toga. Održalo se jako puno koncerata. Puno performansa i svega i svačega. Ostao je lijep trag iza toga. Ali financijski je to bila jedna onako prilično mučna situacija. Ali, znaš ono: mlad si. Kad ljudi počnu govoriti o glazbenicima i autorskim pravima i tako dalje, o zaradi, uvijek smatram kako je glazbenik uistinu zadovoljan prvenstveno onda kada ga ljudi slušaju. To je puno važnije od novaca. I s te strane ne mogu biti sretniji ako od glazbe nekim slučajem imam veći novac. No, po meni to više ulazi u neke probleme koje umjetnička scena ima generalno u svijetu. A to je da nađe svoje mjesto u društvu u kojem je umjetnost ispred financija, gdje financije i društvo slušaju umjetnika i idu u tom pravcu. Generalno se to konstantno događa: umjetnici definitivno definiraju svijet. Ali se događaju čudne okolnosti pri kojima neki ljudi unatoč važnim i vrijednim stvarima koje rade, ne budu prepoznati. MI imamo sreću jer smo prepoznati. Ali ima puno osoba, važnih umjetnika, koji su napravili sjajne stvari, ali kao da nikad nisu ni postojali, jer njihov rad nije doživio odgovarajuće vrednovanje na sceni. A puno je ljudi koji nisu napravili ništa, a opet slove za velike zvijezde. Ovdje ne govorim samo o Hrvatskoj, već smatram kako je ova civilizacija generalno tako posložena. To je veći problem. Ako i postoji neka frustracija, to je zato što umjetnički idealizam nije zadovoljen. Mislim, riječ je o idealizmu pa ne može ni biti zadovoljen. Što nas ne spriječava da i dalje idealiziramo…
Kries u Solinu: foto Ethnoambient Salona

Kries u Solinu: foto Ethnoambient Salona

Privatizacija, pljačka i kreditne kartice
Na žalost, u ovo vrijeme je u najboljoj mjeri teško idealizirati prilike koje vladaju u hrvatskom društvu, napose nakon rata, privatizacijskih pljački i drugih nedaća, aktualnog osiromašenja države i jagme stranih sila za našim prirodnim resursima.
– Da. Postojala je jedna nevjerojatna stvar koja se dogodila za vrijeme rata. S obzirom na takve okolnosti, mnogi su ljudi ostali sami, te su dali sve što su imali. Ne mislim tu sada samo na živote ljudi izgubljene u ratu, na ratovanje i tako dalje. Mislim i da smo svi mi u to doba osjećali da postoji neki otvoreni put ka nečemu što je puno bolje, ka nečemu što je svijetla perspektiva. Sada je jasno da možemo prekrižiti neke očekivane stvari koje je trebao donijeti kapitalizam, a danas je jednako jasno kako su iščezle i neke dobre stvari koje je imao raspadnuti socijalizam, odnosno komunizam. Postojale su neke negativne strane tih društvenih uređenja, ali i pozitivne. Ljudi su prvenstveno tada razmišljali o tome na način da su vjerovali kako će to nešto novo biti puno bolje. Te da ćemo nešto naučiti od svojih grešaka. Pritom mislim da to nije svojstveno samo nama, nego i ljudima u drugim državama. Mislim da je puno toga i učinjeno na tom tragu, ali isto tako se dogodilo da se, na žalost, puno toga što je dobro učinjeno ne vidi. Isplivali su neki čudni jad i neko čudno nepovjerenje da se nešto uopće može učiniti za opći boljitak. Ja još uvijek vjerujem da se može. Ne da vjerujem nego znam da se može. Pitanje je kako će ljudi pronaći tu snagu u sebi, da tu energiju pronađu u sebi. Osobno ne mislim kako je najveći problem u privatizaciji samoj, pljački o kojoj svi govore itd. Mislim da se glavni problem dogodio s toga što Hrvati nisu znali vladati svojim kreditnim karticama. Mislim da je to osnova.
kries5
Kreditne kartice?!
– Kreditne kartice, to sam naučio sad živeći u Velikoj Britaniji. A vidio sam i sebe kako sam se ponašao ranije. Ako krenemo govoriti o tome kako je bila pljačka, privatizacija i tako dalje, toga je bilo i u Engleskoj, Njemačkoj i svugdje. Ali ono čega nema u tim zemljama je to je da netko može potrošiti više nego što je zaradio. Prevelika većina ljudi su se nažalost osjećali da mogu trošiti više nego što mogu. No postoji puno razloga za to. Kada su došle one prve reklame, sve one svjetlucave stvari zbog kojih su generacije prije toga morale odlaziti u Trst, a sad su bile tu, u trgovinama… Nedavno sam čuo od jednog engleskog odvjetnika koji kaže: Pa da, oni tebi daju na karticu bez problema, odmah, čak ako si znaju da ne možeš to vratiti, i baš zato što uglavnom većina ljudi neće možda nikada biti u prilici to vratiti, zbog čega će onda oni uvijek od toga zarađivati. I to je to. Svi su se generalno uvalili u takvo neprimjereno ponašanje. To je moje najskromnije mišljenje. 
Lako ti je nama u Hrvatskoj govoriti o karticama s engleskom plaćom…
– Govorim to iz svog neposrednog osobnog iskustva…
Mnogi koji slušaju tvoju glazbu vjerovatno ne znaju kako se ti trenutno baviš jednim poslom koji se najčešće baš i ne vezuje uz glazbenike. Programer si, i to vrlo uspješan kako se može doznati. Već nekoliko godina živiš u Velikoj Britaniji i tamo radiš. Malo ih zna i kako si diplomirani inžinjer brodogradnje… 
– Eh, nisam nikad diplomirao. 

kries

Odlijevanje mozga u Englesku
Dobro, u svakom slučaju si jedan od onih koji, kako se to u Hrvatskoj znalo reći, sudjeluje u odljevu mozgova. I tvoj se mozak dakle odlio u Englesku, da tako kažem.
– Da, odlio sam mozak, ha-ha… Završio sam MIOC, matematiku i informatiku. Mislim da mi je to jako pomaže. Ja sam se ponašao na isti način kao i većina Hrvata. Išao sam raditi album i sam sam išao ulagati svoje novce i na kraju se to dogodila ta situacija da je bio jedan potpuni financijski kolaps u životu. Iz svega toga, kriza koja se dogodila u Europi, zbog koje je čitava jedna turneja koja je trebala biti po Europi – otkazana . Od nečega je trebalo početi živjeti. Doslovno. Ja sam se okrenuo programiranju. To mi je išlo jako dobro i u roku od dvije, tri godine sam postao dobar u tome, pa sam krenuo s jednim jako zanimljivim projektom. I pokušao sam ga ovdje u Hrvatskoj realizirati. Ali ovaj put, poučen vlastitim iskustvom, sam sam sebi u nekim pregovorima s mogućim partnerima zadao i neki fiktivni datum, okvirni rok za ostvarenje te zamisli. I kad se dogodilo da se sastanak dogodio, bilo je to čitavi mjesec dana kasnije od planiranog roka. Ja sam rekao sebi: Mojmire, opet je krenula ista priča, opet ćemo zavlačiti i odugovlačiti. Iskustvo ti govori da to nije ide dobro. Dao sam oglas, ovaj put u Europi. Razmišljao sam hoće li to biti Berlin ili London. S obzirom da je za taj moj projekt ipak London bio podesniji, odlučio sam se. I – u roku od 15 dana sam imao četiri ozbiljna razgovora za posao. I onda sam otišao tamo i što se tiče poslovnog dijela, nisam se nikad vratio. Dvije i pol godine sam u Brightonu. 
Kako je živjeti u Brightonu, kao Hrvat…
– Što bi Boris Maruna rekao: dobro je jer nema Hrvata, ha-ha… Maruna je jedan sjajan čovjek od kojega sam puno naučio. Život u Engleskoj je OK, reklo bi se. Imam osjećaj da mogu računati na sistem u kojem jesam. Ja sam se također promijenio u skladu s tim sistemom. Učim puno. Učim svaki dan. Ne samo što se tiče programiranja, nego i o samom sebi i Hrvatskoj, o Europi, stanju u svijetu. 
Ostaješ tamo trajno ili…
– Misliš, koliko ću dugo biti tamo? Vrlo vjerovatno sve dotle dok god budem imao šta za naučiti. Ne mislim da je to odljev mozga. Možda jest mog mozga, ali ne u smislu Hrvatske. Ogromna je razlika kad si navikao živjeti u određenoj klimi sa određenom tradicijom u kojoj ti je ugodno jer ti je sve poznato. Puno je lakše živjeti u Hrvatskoj. Mislim da bi se veliki broj Hrvata koji otiđu van u svakom trenutku vratio natrag. Ali za takvo nešto bi i ostali u Hrvatskoj trebali živjeti normalnije. Ja vidim da je to jako moguće. Ali, bez obzira na privatizaciju, državu i sve to. Mislim da to nema nikakve veze. Mislim da svatko treba početi od sebe. Početi graditi sebe. I početi, prvo i osnovno, vjerovati u to da se može. Tek onog trenutka kad počneš vjerovati, onda ćeš to i napraviti. Ako kažeš ‘ja ne mogu preskočiti odavde pa sljedeći metar’, dok se bojiš, nećeš ni preskočiti. Ako znaš, vjeruješ u sebe, onda ćeš lako preko potoka, ili što god hoćeš. Svi su bili djeca, svi smo to probali. Svi smo isprobali kako je to kad se bojiš. I da onda kada se ne bojiš – uspiješ.

kries2

Autocenzura – rezultat destrukcije medija
Nisi se očito bojao organizacije jednog svjetskog festivala u Solinu i eto sedamnaesta godina…
– Da, ali kad gledam sad iz neke perspektive, šesnaest ili sedamnaest godina poslije, kada se vratim natrag, pomislim, stvarno je to bila luda hrabrost. Mislim da upravo radi toga sve to uspjelo. Kad si mlad imaš energije i to ide. Ali možeš takav biti u bilo kojem razdoblju života. Festival je nastao kao neka platforma, što smo maloprije pričali, jer nismo spadali u taj rokenrol. Na hrvatskoj sceni nije postojala nikakva platforma tog tipa. Postojala je neka jako čudna stvar, a to su frustracije s time kako na prikladan način izraziti svoj identitet. Javljale su se tada i neke druge stvari koje nisu imale veze s glazbom. Mi nismo htjeli imati veze s tim. Jedni način je bio da nešto sami napravimo. Tako smo napravili festival Ethnoambient. Mislim da je ono što je napravljeno u Solinu prešlo granice same Hrvatske. Postali smo jedan priznati međunarodni mali festival i imamo genijalne ljude koji dolaze na koncerte kao publika, a da pritom uz nas ne stoje većina tzv. velikih medija. Ponešto nas se i prati, ali na žalost, način na koji funkcioniraju mediji u Hrvatskoj je taj da se ne predstavlja ona prava istina o tome što nešto jest ili neka prava ljudska istina o tome što nešto jest. Na našem primjeru, često nas svake godine pitaju tipa ‘šta je novo ove godine?’ Tada dobijem sliku nekog paketa soka na kojem piše novo. Ja nikad ne kupujem zato što piše novo, ali pročitam šta piše. Ako piše da je prirodan sok onda ću ga kupiti. Nekakva reklama me ne zanima. Zato često medije ne zanima neki događaj sam po sebi, odnosno ono što on jest, nego im je važno na koji način bi ga mogli izreklamirati i predstaviti široj publici. Nadalje, mislim da je u medijima puno autocenzure, što je rezultat svojevrsne destrukcije medija koja vlada u Hrvatskoj. 
Toliki glazbenici su prošli kroz Solin proteklih godina, od koji su neki najveća imena world musica. Nije li zapravo najuzbudljivije tebi sudjelovati u razmjeni glazbenih iskustava s takvim glazbenicima, i možda eventualno pronalaziti neke zajedničke elemente u glazbenom nasljeđu naroda s posve različitih dijelova svijeta, pa tako i s našom hrvatskom glazbenom tradicijom. Nose li takve spoznaje i iskustva nadu u afirmaciju nekog dubljeg i plodnijeg zajedništva među ljudima na svijetu, a koje će porušiti umjetno stvorene ili nerazumno potencirane i zapravo nepostojeće razlike među žiteljima našeg planeta.
– Sretni smo jer sudjelujemo u tom idealizmu world musica koji zapravo ne postoji, nije definiran kao žanr. Postoji taj ideal da ako uspijemo iz tradicije izvući nekakvo iskustvo koje je trenutno zaboravljeno, da ćemo s tom nekom kvalitetom uspjeti riješiti nekakve probleme današnje civilizacije. No to je proces koji će potrajati, možda čak i stotinu godina. Ali postoji jedan sloj ljudi, intelektualaca u svijetu, koji u to još uvijek vjeruju i ponosni smo da smo dio jedne takve grupe, da smo priznati od njih. Na neki način zajednički to stvaramo.

 

Nismo svirali na Antartici i u Africi

Taj isti svijet je tebi i tvojim bendovima proteklih godina dodijelio neka uistinu vrlo važna priznanja, ističući kvalitetu vaše glazbe, jedinstvenost vašeg stvaranja… Je li ti to laska ili je – priznanje ludom radovanje?
kries naslovna– Priznanja? Najveće je priznanje je kad se ljudi i nakon deset godina još sjećaju nekog koncerta. Kada naš festival ima podršku časopisa f-Roots (najavljuju solinski festival, vidi naslovnicu o Kriesu op.a.) koji je specializiran i alfa i omega je world musica. Čak kao neka mala Biblija svih tih događanja, moglo bi se reći. Siguran sam kako će se sljedećih godina uz pomoć fRootsa izučavati povijest glazbenog pokreta koji je nastao u zadnjih tridesetak godina. Ja sam imao čast da smo na 35 godinu časopisa u Queen Elisabeth Hall u Londonu zajedno sa sastavom Spiro na proslavi pjevali zajedno. Održavamo kontakte s ljudima, menadžerima l promotorima. Zapravo je to jedna grupa ljudi koji se međusobno jako dobro poznaju. 
Svirali ste na svim kontinentima, ako se na varam, Osim na Antartici?
– Da, nismo bili na Antartici, ali niti u Africi.
Kako je završio Legen? 
– Ostali smo u prijateljskim odnosima, ali kako živimo u različitim gradovima vidimo se svako tri godina: znaš ono: kako dica, kako žena?

Onda si zapalio Kries… 

– Nakon određenog vremena smo shvatili kako je vrijeme da svatko pođe svojim putem. 2003. godine sam počeo skupljati ljude za band, prvi su bili Krešo Oreški i Ivo Letunić, mladi lijerist iz Konavala, koji sad više i nije tako mlad. Napravili smo prvi album Ivo i Mara. Kasnije su nam se pridruživali Andor Végh, Konrad Lovrenčić, Erol Zejnilović i Ivan Levačić. 

‘Nemam doma nijedan svoj CD’

Koliko si zapravo izdao CD-a?
– Iskreno, ne znam. Čudno je to s tim CD-ima, jer ima i nekih izdanja, kompilacija. Ima ih dosta, u svakom slučaju. A i ja sam generalno čovjek koji nikakvu dokumentaciju ničega nema, kako sam se u životu stvarno puno puta selio, još od studentskih dana, pa onda kasnije kao glazbenik. Mijenjao stanove i tako dalje. U jednom trenutku sam jednostavno morao napraviti taj klik u glavi da ja mogu i bez toga. Ja čak i nemam svoje CD-ove. Doslovno nemam nijedan CD, ha-ha… Cijepljen sam od toga. Brojke mi u principu ne znače puno.
Uskoro bi, čujem, mogao pribrojiti još jedan CD u zbirku izdanih CD-ova, koju, hm, u stvari nemaš…..
– U Kriesu smo na neki način sazrijeli, promijenili se, naučili o sebi. U petom mjesecu se našli i u tri dana je nastalo deset pjesama. Što je bilo stvarno veliko iznenađenje. Idu stvari jako brzo. Mislim da će to biti najbolji album koji sam ja do sada napravio. 
Vidim, nema problema s nedostatkom optimizma…
– Čudno je to. Postavljam svoj život tako. Pokušavam učiti gdje god mogu. U Legenu i Kriesu smo imali puno problema. Život je prepun toga. I jedina stvar koju sam naučio je kad definiraš i dimenzioniraš neki problem sam sebi, taj se problem učini nerješivim. Ako ne razmišljaš o tome što problem jest, rješenje i nađeš. Možda se može pronaći analogija s onim što se trenutno događa u Hrvatskoj. Postoje ljudi koji su se obogatili nakon rata, i oni neki drugi koji su, kako se to kaže, pošteni. To se doima kao problem. Rješenje za Hrvatsku je onako kako je vide u Europi jasno, ali ne može to nitko napraviti za nas, nego jednostavno mora postojati neka vrsta konsenzusa, među nama samima. Svatko mora shvatiti što može napraviti. Samo kad bi uložio dovoljno energije i ljubavi u to. Svaki čovjek koji ovo bude čitao mora shvatiti što on može napraviti, a ne što netko nije učinio li je krivo učinio. Isto tako, ako, recimo, netko možda želi nešto doznati iz ovog intervjua, on će to i pronaći. I uopće pritom nije važno koliko smo mi dobri u svemu tome, ti kao onaj koji intervjuira, a ja kao intervjuirani.
Je li ovo zaključak?
– Mislim da bi tu mogli stati i staviti točku. 
Onda: točka.

 

aem_baner

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI