Neovisni novinarski portal
15.7.2019.
KULTURA / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA!
(Foto: Franka Štrkalj)

Nastavnici, svećenici, političari, Šibenčani – nastojte ne pokvariti ovu djecu!

(Foto: Franka Štrkalj)

Novinarska radionica MDF-a i ove godine dokazuje ono što dokazivati ni ne treba: djeca su pametnija, maštovitija, odvažnija i iskrenija od većine nas odraslih.

(Foto: Franka Štrkalj)

(Foto: Franka Štrkalj)

Donosimo vam izabrane tekstove novinarske radionice Nora, koji se svakodnevno objavljuju na portalu Biltena MDF-a.

Marin Belak (11): Ovo je moje prvo otvorenje Međunarodnog dječjeg festivala na kojem sam ja bio. Čim je predstava počela znao sam da je to mjuzikl. Bila mi je solidno odlična. Bilo je tu puno plesa, glazbe, a i glume. Bila je moderna za razliku od obične. Publika nije toliko pljeskala, no digla se kada su glumci sišli i tražili djevojku koja je izgubila cipelicu. Sve je na kraju sretno završilo.

Lucija Zekanović (12): Pepeljuga je po mom mišljenju bila jako smiješa i zanimljiva. Jedina čudna stvar po meni je bila maćeha (koja je bila muško). Neki kažu da je bila jako prosta!!

Nika Manojlović (12): Predstava je bila lutkarska i jako mi se svidjela. Bilo mi jako žao djevojčice. Svi ljudi bili bezobrazni prema djevojčici, osim jedne djevojčice koja ju je htjela pozvati na večeru, ali joj otac nije dao. Bilo mi je toliko žao da sam poželjela skočiti iz publike i kupiti joj šibice kako bi se ugrijala.

Nika Vlahović (11): Za vrijeme predstave sam se šest puta premjestila!!! Predstava je bila popraćena dječjom glazbom, totalno bez romantike. No, nered je napravila žena koja je izgubila nesretnu problematičnu bijelu dudu koju je zapravo izgubilo njeno dijete. Razočaravajuća činjenica je bila ta što je publika odlazila s predstave, a predstavu uvijek treba pogledati do kraja!!

Roko Arbutina (11): Ova predstava nije jako loša. Šale su bile dosta djetinjaste, ali bilo je i trenutaka koji su me nasmijali. Sve šale su se ponavljale nekoliko puta. To je, po meni, jako pokvarilo predstavu. Predstava se sastoji od lutkarskog dijela i onog s glumcima. Iako je bio glavni dio predstave, lutkarski dio me nije jako nasmijao.

Lucija Zekanović (12): Iz zastora je nešto iskočilo hop. Bio je to čovjeku odijelu sa šeširom, zastori su se polagano otvarali. Čin je predstava počela znala sam da je namijenjena djeci mlađe dobi, unatoč tome nisam željela otići i odlučila sam ostati do kraja. Nisam bila oduševljena.

Lucija Zekanović (12): Vratila sam se kući iz duge šetnje sa prijateljima. Usnula sam san. Sutra ujutro sam se probudila. Našla sam u kući sve prijatelje. Ali nigdje traga roditeljima. Igrala sam se s prijateljima. Zaspala sam i sutra sam našla roditelje. Hvala ti, Bože!!

Paula Jurković (15): Budim se. Odjednom, sama od sebe. Začuđeno naćulim uši. Nema gunđanja? Buke usisavača? Lupanja loncima u kuhinji? Čudno. Smotano ustanem i, nakon što sam udarila nožnim palcem u sve što se udariti moglo, doteturam do kuhinje i glavom mi prođe misao: Nema nikoga! Maleni papirić na stolu me čeka presavijen. Brat je u Zagrebu, sestra spava kod prijateljice, a mlađi brat vrluda ulicom. Mislim da je nešto sasvim očito – roditelja nema! Veselo se zahihoćem i počnem skakutati po stanu. Ostatak jutra provela sam uz televizor, makarone sa sirom i knjigom pod rukom. ”Mama, možeš li…”. Ušutim. Kakva sam ja budala. U stanu nema nikoga. Oko tri popodne začujem kruljenje u trbuhu i s guštom, po prvi put u životu, za ručak pojedem hrpu kolača. Večer je protekla mirno, u tišini, uz povremeno prejedanje slatkišima. Zijevnem i pospano pogledam na sat. Ponoć. U tom trentku stiže gospođa Mučnina i naređuje mi da potrčim u kupaonicu. Nakon nekoliko minuta začujem komešanje blizu ulaznih vrata. Potrčim u hodnik, a tamo stoje moji divni roditelji i ja ih mirno gledam dok oni u šoku zure u prizor pred sobom. Prljavo posuđe, mrvice kolača po tepihu i podu, zamazan kauč, prazna zdjela za kolače… Mama se okrene prema meni, s vilicom do poda i sve čega se uspijevam sjetiti u tom trenutku je jedno jadno tupo: ”Baš mi je drago što ste doma.”

(Foto: Franka Štrkalj)

(Foto: Franka Štrkalj)

Lucija Zekanović (12): U publici je mnoštvo djece. Čekaju početak predstave. Jedva čekaju vidjeti to čarobno drvce. Zastori se otvaraju i počinje čarolija. Pojavila su se dva kvrgava drvca. Jedno veliko kao div, a drugo malo kao miš. Malo kvrgavo drvce je pokušalo biti sve veće, ali mu nije uspjelo radi stijena. Veliko kvrgavo drvgce je raslo i raslo, ali kao da mu je šumski vrag uletio u korijenje. Pojavilo se malo kvrgavo drvce i sve je pozvalo na igru. Došlo je do problema, sunce je palo, ali predstava ide i dobro je, naravno, pobijedilo zlo.

Marin Belak (11): Mnogi su govorili sve najbolje, budući da je najnovija lutkarska predstava. Veliki hrast je izgledao kao da se belji i to mi je bilo jako smiješno. Na početku predstave imali smo priliku upoznati likove tako što su nam pjevali pjesmu o sebi. Naživciralo me to što je jež neprestalno ponavljao riječ KOMPA. Sve u svemu se isplatio gledati predstavu!

Marko Samodol (13): Predstavu nisam baš pratio jer sam mislio da sam izgubio mobitel, ali ovo što sam vidio bilo je odlično. U konačnici sam pronašao mobitel i sukobio se s hostesom, koja mi je rekla da se više nikako i nikada ne vraćam u kazalište, ali ja ću se sutra opet vratiti.

Nika Manojlović (12): Predstava mi se jako svidjela, najdraži ujedno i najsmješniji lik bila je bakica. Početak je bio jako zanimljiv, glumci su se dobro našalili. Najveće iznenađene je bilo kada sam ugledala lutke! Otišla sam prije kraja i pridružila se negodovanju!

Lucijeta Laća (12): Predstava je bila lutkarska, iznenađena i razočarana, unatoč dobrim glumcima bila sam primorana napustiti svoje mjesto u publici.

Nika Grbelja (13): Na početku predstave bili su glumci, a kasnije su upravljali lutkama. To mi se nije svidjelo, pa sam otišla poput odmetnika.

Nika Vlahović (11): Predstava je bila šaljivo odlična. Da sam bar bila u prvom redu kad su glumci dijelili  slane štapiće, obožavam ih!!!!!!!!!! Predstava je bila jako zabavna, da sam čak zapamtila i pjesmicu : ” Hej male djevojčice, kuda ćete pješice?”. To je moja mama pjevala cijelo vrijeme. Dok je Hlapić spavao  kraj Gite na balkonu obližnje vijećnice mačka je damski šetala po balkonu i  sve su oči bile uperene u nju…mislim, skoro sve. Uzmakal je iza stupa i tako smo mogli u miru uživati u gablecu! Ja sam za gablec htjela Dorina čokoladu, cedevitu bazga limun i čips.

Nika Vlahović (11): Predstava mi je bila malo dosadna. Kada je moja mama pročitala taj naslov u 22:57h u Zagrebu pomislila sam da će biti žestoka, ali sam skoro zaspala. Prije predstave sam vidjela jednog malog dečkića koji ima sto posto devet godina i koji je imao dudu u ustima i lizao je CD. Pouka ove predstave je da ljubav uvijek pobjeđuje zlo. Dobro je što su djeca bila mirna. Dobra je što je kraljica Vešmašina izabrala kričavo narančaste najkice broja… recimo 40. Htjela bih pohvaliti njihovu zdravicu od deterđenta te kolač od omekšivaća. Sigurno će im poslje toga biti čisti i meki jezici.

(Foto: Franka Štrkalj)

(Foto: Franka Štrkalj)

Nora Krnić (10): Ja sam cijela u oblacima baš kao i moja obitelj. Zato kao gradonačelnica ne bih svašta izmišljala i vjerojatno ne bi podigla grad na noge, ali sigurno bih poboljšala škole. Svoj bih djeci dala besplatnu marendu.

Marta Šarlija (12): Da mi sad netko kaže da sam ja gradonačelnica, prvo bih čekala svoju prvu plaću. Onda bih si kupila Samsung Galaxy S5. I veeeliku Milku s keksom. Ukinula bih poreze i naravno, u Šibeniku bih izgradila pravni fakultet jer ja želim postati pravnica. Također bih posjetila Pariz, London, New York, LA itd. Posebno bih pomogla djeci koja su bolesna i leže u bolnici. Imala bih stan od 200 kvadrata s najljepšim pogledom i zlatnog retrivera.

Marko Samodol (13): Da sam gradonačelnik dao bih otkaz svim pokvarenim političarima na vlasti. Zaposlio bih samo one poštene (užu i širu rodbinu). Sagradio bih više javnih WC-a jer su sadašnji katastrofa. Da sam gradonačelnik, također bih produžio MDF tako da biltenci imaju duplo više posla za istu plaću. Zabranio bih Marku Podrugu da puši cigarete. Na Banj bih postavio tobogane. Radio bih raskošne zabave na račun grada, a na zabave bih pozvao sve osim Điđija. Lani bih platio da ode na frizuru. Franki bih kupio još jednu narukvicu s kornjačicom.

Nika Grbelja (13): Da sam gradonačelnik trebala bih imati 18 ili više godina. Prvi zakon koji bi donijela je da u braku mogu biti dva muškarca ili dvije žene. Taj zakon bi već trebao biti proveden, ali, nažalost, nije (ja podržavam homoseksualce). Poplavljenim područjima Balkana, to jest ljudima kojima su stanovi i ulice poplavljene bih kupila nove kuće. Stavila bih Điđija za glavnog voditelja Nore. Jedan od zakona koje bih uvela je besplatna hrana. Kriza je, to bi nam dobro došlo. Djeca bi u školu išla subotom i nedjeljom, a ostalih pet dana bi bili neradni. Jednog dana bih voljela biti gradonačelnica i donositi svoje zakone.

Duje Šupe (11): Ovu predstavu sam pogledao do kraja, ali mi se nije svidjela. Neprestalno sam mislio o pizzi s kukuruzom koju na kraju ipak nisam dobio.

Ena Škarica (11): Meni je predstava bila dobra, ali ipak jako tužna. Predstava je bila jako poučna. Ja sam naučila da nikad drugog ne ismijavaš, makar on bio slijep.

Marin Belak (11): Kada sam pročitao naslov predstave mislio sam da je smiješna, ali ispostavilo se drukčije. Ona je otišla u daleke smjerove koje nisam mogao ni zamisliti. Nije bila za uzrast koji sam mogao pratiti. Čak se predstava odužila, što me dodatno demotiviralo!

Ena Škarica (10): 154. MDF trajao bi mjesec dana. Bilo bi puno akrobacija i predstava. Ispred pivnice Liro bila bi radionica za pečenje pizza, a ljudi bi se na svemu zahvalili Željku Buriću. Bilo bi puno radionica i voditelja.

Tin Vidović (12): 154. MDF izgledat će ovako: bit će auto na struju, svijet će se promijeniti. Predstave će izgledati stvarne. Sve će radionice biti stroge. Predstave će trajati oko jedan i po sat, to će biti puno za gledatelje. Ljudi će tada ostarjeti, pa će umrijeti. Festival je nešto najljepše u životu, kao da si na nekom planetu i da je to stvarno. Možda će za 100 godina bti smak svijeta. Ako se to dogodi, onda će nestati cijeli planet i cijelo sunce. Nakon toga nastat će novi svijet i možda će festival biti bolji i bit će puno zabavnije predstave. Neki znanstvenici proučavaju da se to neće dogoditi i da ćemo živjeti više od 100 godina. Ja mislim da je festival najljepše djelo koje je čovjek napravio.

(Foto: Franka Štrkalj)

(Foto: Franka Štrkalj)

Ana Radin (11): Predstava ‘Eko Eko’ je jako zanimljiva i smiješna. Ovo mi je dosad najbolja lutkarska predstava jer su lutke bile jako smiješne i dobro napravljene. Najviše mi se svidio dio kad su letjeli u svemir na šarene planete. Osjećala sam se kao da sam s njima na pozornici. Svi su se smijali na naziv Veliko Đubre. Završetak je bio sretan i zakuhavan, jer su okupali smrdljivog kralja.

Ivana Džojić (13): Predstava 14+. Finally! Gledavši program, razveselila sam se vidjevši da je predstava (vjerojatno) primjerena mojim godinama. Stigavši na predstavu, hostesa me (Bogu dragom hvala pa su i nas norce/press počeli cijeniti) smjestila u prvi red. Osjećala sam se kao nekakva elita, vjerujte mi, divan osjećaj. Kad vas premjeste sa onih prašnjavih stepenica, po kojima je hodalo pola Šibenika, u prvi red… Osjećaj je izvanredan.

Da se malo dotaknem teme. Predstava je govorila o idealima, o čovječanstvu, domoljublju, dobroti, ljepoti. Iskreno nadala sam se da ću biti dovoljno pametna da shvatim cijelu predstavu (iako ću 14 godina napuniti za 90-ak dana)… Ali nisam. Shvatila sam pola predstave. Vjerujte mi pokušala sam, ali nije išlo. Ali možda nije smisao u tome. Možda je bit predstave, baš onaj najjednostavniji, najobičniji dio… A koji je to dio? Priznajem, očito nisam dovoljno pametna da shvatim predstavu i pojasnim vam. (Nadam se da vas nisam razočarala.)

Ali, kao što rekoše glumci, koji imaju 20 i kusur godina, da su tek sad mladi, što sam onda ja? Obična djevojčica, 13 i po godina, koja još uvijek ide na trampulin kao da joj je 6, a izgleda kao da ima 16. I onda nikako da shvatim. Mislila sam da sam mlada… A jesam li? Ako još nisam ni mlada (što li sam onda?), mogu li imati ideal? Ideal je nešto savršeno, a što je savršeno – ne znamo. Još sam ja nezrela, što mogu znati o životu. Još uvijek guram vrata na kojima piše ‘vuci’.
Zaista, predstava je bila odlična, ona polovica koju sam shvatila me oduševila, a mogu tek misliti kako bih očarana bila da sam sve shvatila.

Marko Samodol (13): Moj posao iz snova je probavač kreveta.Taj bi posao trajao svega dva sata dnevno. Kroz ta dva sata bih samo ležao po krevetima i na kraju bih ocijenio sve krevete i izabrao najbolji. Ocjenivao bih iskreno, sve dok me netko ne bi podmitio.

Paula Jurković (15): Napisala bih samo spavanje i da me plaćaju za to, ali kako je to apsolutno neprihvatljivo i vrlo dosadno, odbacit ću tu misao i uhvatiti se posla. Želim li raditi nešto što već postoji ili nešto izmišljeno poput Holdena u ”Lovcu u žitu”? Oduvijek sam htjela biti profesorica, ona dosadna žena koja brblja ispred ploče (u slučaju da niste znali). Iako mi temperament nije jača strana, imam dosta živaca kad radim s djecom. Znam da ću više puta zamalo dobiti i po nekoliko živčanih slomova i prokleti dan kad sam se zaposlila, ali prihvatit ću rizik. Koji put ću biti čangrizava ili živčana, ali koliko loša ta djeca koja s nelagodom sjede u klupama mogu biti? Još ne znam, ali planiram saznati (izražavam duboku sućut mojim budućim učenicima).

Marin Belak (11): Ako mene pitaš, onda pitaš pravog dječaka za želje. Ja bih htio da je moj posao nogometni igrač. To je jako poseban posao. Treba znati sve driblinge i biti precizan. Volio bih se družiti i upoznavati glavne zvijezde svjetskog prvenstva. Htio bih biti poznat kao i oni. Već nešto znam o nogometu, no dobro. Odnekud treba početi. Znam da je to san svakog dječaka, ali svatko ima svoju želju i misao. To je moj posao iz snova.

Nika Manojlović (12): Ne razmišljam baš o idealnom poslu, ali mislim da bi to mogao biti forenzičar, učiteljica ili nešto što bi mi se svidjelo. A kada bih trebala izmisliti neki svoj posao, to bi bilo nešto što se veže za ubojstva! Ja inače jako volim istraživati uklete kuće, ubojstva i takve strašne stvari.

(Foto: Franka Štrkalj)

(Foto: Franka Štrkalj)

Ena Škarica (10): Ja bih radila kao novinarka i ljeti i bila bih voditeljica Nore. U Nori bi pisali o osjećajima i zabavljali se. Najprije bih kao novinarka zabranila cigarete svima, a pogotovo novinarima. Ako me ne bi poslušali, u svojim bih novinama rekla svašta o njima. U novinama i časopisima bih pisala o zvijezdama i događajima u gradu. Najradije bih imala blok o Željku Buriću i njegovom životu – „Kako biti gradonačelnik“. Kao život jedne novinarke, moj život bi bio lijep jer bih imala djecu i muža.

Lucija Zekanović (12): Predstava mi se svidjela. To što se svatko želi ženiti. Kako su se svi htjeli ženiti došlo je do toga tko je mater i otac barba Jerku. Baš lijepo. Također sam pogledala predstavu „Ja i moji osjećaji“ koja mi se također svidjela. Podsjetila me na moje mane i pokušat ću to ispraviti.

Tin Vidović (12): Predstava mi je bila zanimljiva zato što se priča o osjećajima. Osjećaji su izrazito važan dio našeg života i jedan od bitnih medija komunikacije s okolinom. Dijete može doživjeti pozitivne i negativne osjećaje. Može ih osvijestiti i slobodno izraziti. Djeca se mogu pogrešno odnositi prema svojim osjećajima.

Valentina Podrug (11): Predstava mi je bila zabavna i ja sam stvarno uživala gledajući je. Svidjelo mi se kako su glumci glumili sve osjećaje i pokazali i djeci i odraslima da možemo pokazati bilo koji osjećaj i da nam svaki osjećaj puno znači. Strah su pobjedili pjesmom i plesom što i ja nekad radim dok me strah.

Nika Vlahović (11): Oprostite što dugo nisam pisala jer sam uzela godišnji odmor od dva dana. Na predstavi sam doživjela iznenađenje. Na pozornici se pojavila gospođa u bundi (čudim se kako joj nije bilo vruće), pa nisam znala je li to namješteno ili nije znala naći put kući. Tamo je stajala jedna teta koja je slikavala svoju djevojčicu, buduću rusku plesačicu, umjesto da gleda predstavu. Ja sam samo obraćala pažnju na nalakirane nokte, na raspuštenu kosu. Kod nas u našoj plesnoj školi za balet i ritmiku Zagreb to nije dopušteno. Posebno na nastupu!!!

Lucija Zekanović (12): Ležala sam, nešto su govorili, ali ja ništa nisam razumijela. Bili smo u ogromnom šatoru.

Lucija Zekanović (12): Napravila sam psa od baluna, ali je doživio neke slučajne nepogode.

Katja Frua (13): Crtić mi se svidio kao i svaki crtić vile Zvončice jer su svi puni pustolovina! Zatim mi je pukla japanka baš kao i inspiracija.

Marko Samodol (13): Moje najdraže mjesto u gradu je moja kuća, zimi topla kao ljeto, ljeti hladna kao zima. Moja kuća, moj dom. U njoj živimo ja i obitej moja. S terase doma mog pogled puca na najljepši grad Šibenik.Top of Form

(Foto: Franka Štrkalj)

(Foto: Franka Štrkalj)

aem_baner

www.mdf-bilten.com

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI