Neovisni novinarski portal
24.10.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Crkva, politika, sport: Očenaš u gradskoj vijećnici i – nogometnoj svlačionici

Crkva, politika, sport:
Očenaš u gradskoj vijećnici i – nogometnoj svlačionici

Svečana sjednica Gradskog vijeća Knina 026Kod Aleksandra Stanovića u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je Ivan Ergić, bivši nogometaš Juventusa, FC Basela i reprezentacije Srbije. Ali,  Ergić je puno više od toga. Inače, “naše gore list”, rođeni Šibenčanin koji je do svoje devete i odlaska u izbjeglištvo, s obitelji živio u Gaćelezima, u vodičkom zaleđu, potpuno je atipični nogometaš. Pače, pjesnik i intelektualac, mladi čovjek koji se i u aktivnim “fudbalskim godinama” najrađe družio s knjigama, produhovljeni romantičar s opsesivnom željom da svijet učini humanijim i dostojanstvenijim mjestom, uporni je kritičar nogometne industrije koja proizvodi precijenjene loptačke zvijezde što za neizrecivo manji rad zarađuju višestruko više od učitelja ili socijalnih radnika, mada ovi nemjerljivo više pridonose društvu. Reklo bi se, iskreni utopist u svijetu nogometnog mačizma impregniranog politikom i biznisom. Ako njega pitate, ni religija ni politika nemaju što raditi u sportu, za njega je to neki paganizam, ta fiksacija sporta na naciju i vjeru… A što je to kad se u gradskoj vijećnici jednog višenacionalnog grada, na poticaj gvardijana, kolektivno moli “Očenaš” i “Zdrava Marija”?

Tema religije u razgovoru Stankovića i Ergića otvorena je pitanjem kako je kao nogometaš doživljavao molitve reprezentacije u crkvi prije utakmica. Iako osobno u tome, veli, nije sudjelovao, jer drži da je vjera, kao i nacionalnost, intimni osjećaj, a taj posrednik, crkva, samo nekakva “božja administracija”. Za reprezentaciju Srbije, kaže, igrao je sa srcem i vjeruje da je sama igra dovoljna da se dokaže patriotizam. Ali, njegovi su suigrači uvijek, navodi, imali potrebu dodatno iskazati taj patriotizam tako da se prekrste, da nose neke simbole i znakovlje, ili dižu tri prsta (ili poput Joea Šimunića, hrvatskog reprezentativca, pozivaju navijače na vehementni “domoljubni” poklik: Za dom!Spremni! op.a.)… Da, pitanje je kako se osjećaju igrači ateisti, budisti, muslimani, židovi… kada se u svlačionici uglas moli “Oče naš koji jesi na nebasima…”. Je li to korektno? Čemu to obredno kolektivno prakticiranje samo jedne vjere među sportašima svih boja, vjeroispovijesti, nacionalnosti? One većinske, etablirane – državne?! Ergićeve opservacije o vjeri i sportu, podsjetile su me na jedan recentan događaj koji je, pak,  nevjerojatna eskalacija politčko-crkvene sprege. Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Knina, tamošnji gvardijan održao je prigodno slovo s minutažom koja je gotovo zasjenila onu gradonačelnice Josipe Rimac, nekomili ostalih govornika. No, to i ne bi bio nikakav kuriozitet, da na kraju rečeni gvardijan nije krenuo moliti “Očenaš”, a za njim i “Zdravu Mariju”, dok je kompletan publicum uglas ponavljao “svete riječi” , smjerno stojeći na nogama. Koliko je to prikladno u civilnom društvu, u sekularnoj državi kakvom se Hrvatska definira? Respekt svakoj vjeri, svim vjernicima i “božjim službenicima”, ali vjera se ispovijeda u crkvi, a ne u gradskoj vijećnici. Vjera je intiman čin kojemu ne trebaju ni kamere ni reflektori, koji se ne prakticira radi drugih, nego radi sebe i vlastite posvećenosti Bogu. Istinska vjera ne traži svjedoke niti služi za segregiranje  drugačijih. Kod nas se protekla dva desetljeća granica između politike, odnosno države i Crkve neprestance pomicala u korist Crkve koja je vrlo uspješno osvajala “civilni” prostor i nametnula se državi kao conditio sine qua non svakog iole značajnijeg skupa. Počelo je s blagoslovima u ratu i miru, od vojnika do tek otvorenih gradilišta ili novoizgrađenih objekata. Nastavilo se s propovijedi gradskim vijećnicima, a gdje će stati ne zna se… U multietničkom Kninu, gdje u Vijećnici ravnopravno sjede i pravoslavni “deputati”, a možebitno i poneki ateist, kolektivna molitva. Svi koji su se tu zatekli, ni krivi ni dužni, na mjestu bez oltara i svetaca, dovedeni su u (ne)priliku da smjerno mole, ili trpe prijekorne poglede onih što u ime (katoličke) većine nameću svoje  vjerske običaje manjini, i to kao pouzdanu mjeru i dokaz njihova domoljublja. Oni koji nisu hrvatski domoljubi, nepogrešivo se prepoznaju. Oni šute, ne mole i Hrvatsku, očito, ne vole… Netko bi morao vratiti stvari na svoje mjesto. U vijećnice političke, komunalne, gospodarske i ine teme i rasprave, u crkve  molitve. Ili, možda da mijenjamo Ustav i Hrvatsku redefiniramo kao – vjersku državu…

 


VEZANE VIJESTI