Neovisni novinarski portal
19.8.2019.
POLITIKA / REPORTAŽE
U Žagrović po zdravlje: Nikola Martić Ćoni, Karamarkov “iscjelitelj” čudotvornog dodira

U Žagrović po zdravlje:
Nikola Martić Ćoni, Karamarkov “iscjelitelj” čudotvornog dodira

Da bi držao ovce, ne možeš, jer je vukova više nego pasa. Da bi zemlju obrađivao, ne možeš jer divlje svinje sve preoru. U selu su samo oni koji nemaju di, koji su ostali silom prilika, koji imaju mirovinu i socijalu pa preživljavaju.

Samouki slijepi maser Nikola Martić (Foto H. Pavić) (7)Susret s Nikolom Martićem, zvanim Ćoni, slijepim “iscjeliteljem” čudotvornog dodira, vjerovali ili ne, za mene je bio nadrealno iskustvo. Tih, smiren, pomalo ukočenih, nekoordiniranih pokreta zbog činjenice da se kreće uz pomoć opipa, a ne vida, Ćoni je zbilja neobičan, dojmljiv primjerak ljudske vrste, kakav malo koga može ostaviti ravnodušnim. Još ako ste mu došli u posjet po prijekoj potrebi, zbog zdravlja, e tada vam jamčim, poželjet ćete se vratiti. Vraćali su se Nikoli, u Žagrović, u zaselak Martići, odakle je i jedan od najpoznatijih haaških osuđenika, Mile Martić, mnogi. Među njima i kninska gradonačelnica Josipa Rimac, a bogme i  njezin stranački šef Tomislav Karamarko. Ali, da ne bi bilo zabune, kod Ćonija vrijedi sveto pravilo: o imenima pacijenata se ne govori. Diskrecija zagarantirana. No, ako već znate tko se sve dao u njegove ruke, samouki kiropraktičar i iscjelitelj neće to poricati. Uostalom, sutra će se možda usmenom predajom pronositi glas da sam i sama bila “pod njegovim čvrstim prstima”…

Do Žagrovića stigoh u nevrijeme. Po hladnoći,  buri i kiši. Svibnju unatoč… Za pravo reći, na put sam krenula drugim poslom. Nikola Martić bi mi “usputna postaja”, neplanski posao. Pridodan ” u hodu”. Netko u Kninu, uzgred, reče kako gore u brdu, u Martićima, “ordinira” neobičan “terapeut” magičnog stiska kojemu stižu ljudi s različitim tegobama, iz svih dijelova Hrvatske, a bogme i iz inozemstva. Ima tu obična svijeta, ali i onih na visokim dužnostima, domaćih i stranih. Vele, bio mu je čak i čelnik hrvatske opozicije. Karamarko glavom i bradom. Dovela ga stranačka kolegica Josipa Rimac s uvjerljivim preporukama.  Ćoni joj je i osobno pomogao. Riješio je tegoba s kralježnicom, vratio sve na svoje mjesto, pa Josipa danas leti kao ptica… Vrijedi vidjeti, pomislih znatiželjno, i ne sluteći koliko sam u pravu.

Ćoniju ne trebaju ni kamere, ni novinari, ni reklama

Ćonijeva kuća je najljepša u selu. Kamena, s plavom željeznom ogradom, i uređenim vrtom, punim tek stasalih stabljika krumpira. Tu naš “iscjelitelj” živi. Ali, tu ne radi. Radno mjesto mu je preko puta, u omanjoj izbi, nešto između garaže i kakvog starog gospodarskog objekta. Poput filmskih kulisa iz ranog socrealizma. Prva asocijacija mi je na kultni srpski film”Tko to tamo peva”. S tim da je “ordinacija” Nikole Martića autentičnija od rasklimanog filmskog autobusa… Nikola je trenutno zauzet. Ima pacijenta, kaže mi njegov susjed, možebitno rođak. U redu, velim, pričekat ću.

– Može, ali bojim se da vam nije korist. Ako ste novinar, odmah da vam kažem, Nikola ne govori za medije. Dolazili su ovdje iz “Globalnog sijela”, s televizije, iz novina, ali svih je odbio, njemu nikakva reklama ne treba – pokušava me obeshrabriti drugi Nikolin “pobočnik”, ispostavit će se brat, koji mu pomaže u poslu. Dočekuje “stranke”, prima ih, krati im vrijeme dok čekaju Nikolinu “intervenciju”. Pripušta me u “čekaonicu”. Stari, prljavi kredenac uz zid, očigledno mu manjka ženska, pedantna ruka, na sredini prostorije plastična vrtna garnitura s čak dvije pepeljare na stolu, s druge strane štednjak na drva. Čini se da nikad nije bio u funkciji. Uz vrata gajba s praznim pivskim flašama. Klimava vrata, betonski pod, skromno i seoski prikladno za područje ” s posebnim potrebama”… Otkrivam da je čovjek slijep. Pomalo se osjećam neugodno, prigušujem znatiželju, hinim neobavezno ćaskanje. Grčevito smišljam pitanje za pitanjem. Sve je bolje, mislim u sebi, od tišine u kojoj naglo postajemo neravnopravni. Ja promatram, on ne vidi. Sluti o čemu mislim, pa ulijeće u tu neobuzdanu rijeku mojih konfuznih misli, prekidajući ih odgovorima na moja neizgovorena pitanja.Samouki slijepi maser Nikola Martić (Foto H. Pavić) (10)

Dva slijepa brata u socrealističkoj “ordinaciji”sred Bukovice

– Nekad je Nikola znao dnevno primiti i po 50- 60 ljudi. Ali, ne može više. Sada ih bude 15-20 na dan – veli Ćonijev brat, objašnjavajući kako se ovaj žagrovički terapeut umorio, ali i kako se sve teže živi. Uto, iz “ordinacije” izlazi živahan “pacijent”, zahvaljuje poletno svome “iscjelitelju”, očigledno zadovoljan tretmanom. Preda me staje čovjek svijetle, gotovo bijele kose, u 50-im godinama, tupog, praznog “pogleda”. Shvaćam u tili čas: i on je slijep. Pružam ruku, on je nekako brzo pronalazi, kratko stišće i pušta me u svoj “radni prostor”. Ljubazan, jednostavan, protivno očekivanjima, počinje priču, otvara se bez zadrške, bez znakova nepovjerenja.

– Ja radim od srca, iz duše. Želim pomoći ljudima. Nikad nikome nisam rekao nikakvu cijenu. Ja nemam cjenik. Nikoga ne pitam ništa, to je stvar dobre volje. Ako nemate ni kune, a moja pomoć vam treba, tu sam. Neću nikoga odbiti, tu zarade nema, ja sam kupujem kreme, gelove, plaćam grijanje, režije, znam da narod nema novaca – kazuje Nikola. Profesionalno deformirana, odmah želim znati kako je pomogao kninskoj gradonačelnici, kakve su tegobe dovele k njemu Karamarka…

Harmonikaš koji “iscjeljuje”, ravna kralježnicu, opušta napete mišiće

– Gradonačelnica Rimac je imala probleme s kralježnicom, vukla je zbog toga nogu. Sada tih problema nema. A Karamarko? Pa da vam kažem, ne liječim ja samo tegobe s kralježnicom. Radim i sve što se tiče abdomena. Dugo, dugo se bavim ovim poslom. U Martićima primam ljude od 2001. I dok sam bio u Srbiji, u izbjeglištvu, bavio sam se time, dvije godine – navodi, dok moj pogled kruži ovom omanjom “ordinacijom s druge strane znanosti”. Na sredini stol za masažu prekriven već pomalo izgužvanom plahtom. Protok ljudi je velik, nema se vremena mijenjati plahte poslije svakog “pacijenta”… Pogled mi zastaje na klavijaturama u kutu, tu je i harmonika, moćni zvučnici, kojekakvi glazbeni instrumentarij… Čudim se, otkud sve to ovdje.

– E, pa morate znati da sam se ja godinama bavio glazbom, posebno prije rata i od toga živio vrlo dobro. Svirao sam po vjenčanjima, feštama, slavama, rođendanima, i nije mi trebalo ovo raditi. Ma, iskreno, ne treba meni ni sad, ali volim pomoći ljudima. Mora čovjek naći sebe u onome što radi. I treba biti skroman. Jer, čovjek je bogat koliko je zadovoljan – gotovo filozofski će “iscjelitelj” Martić.Samouki slijepi maser Nikola Martić (Foto H. Pavić) (12)

Zaradio šećer, nervirajući se cijelog života zbog svoje “falinke”

– Dok nisam dobio povišeni šećer, a sve na nervnoj bazi jer sam se nervirao zbog svoje falinke, radi koje sam cijeli život morao dokazivati da nešto znam, radio sam puno više. I svirao sam više. Išao sam u Zagrebu u Muzičku školu. Sviram klavijature, harmoniku, ali manje idem na gaže. Ovaj mi posao to ne dozvoljava. Svaki dan odradim po 15-ak tretmana, a svakom čovjeku posvetim bar sat vremena. Za glazbu trebaju biti fleksibilni, elastični prsti, moji to više nisu, uništeni su ovim… A radio sam ja u životu razne stvari. Trudio se uklopiti. Društvo teško prihvaća ljude “s greškom”. Bio sam zaposlen u kninskoj štampariji Mladost, radio sam na telefonskoj centrali. U Osijeku sam završio telefoniju. A sad sam tu, u selu, pomažem onima kojima pomoć treba. Oko mene, sve je to sirotinja. Da bi držao ovce, ne možeš, jer je vukova više nego pasa. Da bi zemlju obrađivao, ne možeš jer divlje svinje sve preoru. U selu su samo oni koji nemaju di, koji su ostali silom prilika, koji imaju mirovinu i socijalu pa preživljavaju.

I Nikolin brat živi od skrbi, 800 kuna mjesečno, a uz to ima nešto i na invalidnost. Krpa se brat uz brata. Nema im kud. I ma kako nam se činilo da je Žagrović na kraj svijeta, Nikolu će naći tko god ga treba. Njegovi su “pacijenti” iz Sarajeva, Šibenika, Pule, Rijeke, Zadra, Benkovca, čak i Dubrovnika, Knina, Drniša, Makarske, Bjelovara, Vinkovaca, Zagreba… Dolaze mu Austrijanci, Nijemci, Francuzi… Ćoni je najjači brend Žagrovića, glavni toponim Martića, koji u poraću uspješno neutralizira odium spram ovog živopisnog bukovičkog sela zdravo zelene boje magično opijajućeg mirisa. Poput Nikolinog dodira…

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI