Neovisni novinarski portal
22.10.2020.
KULTURA
Dobitnici HND-ovih nagrada (foto: Facebook HND)

HND-ova nagrada za životno djelo Branku Šuljiću, a Novinar godine je Jurica Pavičić

Dobitnici HND-ovih nagrada (foto: Facebook HND)
Dobitnici HND-ovih nagrada (foto: Facebook HND)

Dobitnici HND-ovih nagrada (foto: Facebook HND)

Hrvatsko novinarsko društvo je danas iza podneva na svečanosti u Zagrebu podijelilo godišnje nagrade. Popis nagrađenih ćemo započeti s dobitnicima nagrade za životno djelo i za ‘novinara godine’, zajedno s cjelovitim obrazloženjima HND-ovih ocjenjivačkih sudova.

Nagrada Otokar Keršovani za životno djelo za 2013. godinu dobio je Branko Šuljić, novinar i publicist koji je kao malo tko u hrvatskom novinarstvu ostavio nevjerojatan opus tema čija je najvažnija poveznica – more.

Osnovnu školu završio je 1964. godine u Novalji, u Rijeci je pohađao Pedagošku gimnaziju, nakon čega upisuje zagrebački Prirodno-matematički fakultet. Prve tekstove za Radio Rijeku realizirao je 1967. godine. I ma koliko mu bilo drago radijsko poslanje, prevladala je želja za pisanim novinarstvom tako da je prvi rad u Novom listu objavio 1968. godine.
Nakon toga se novinarstvom bavi neprekidno punih 45 godina, do odlaska u mirovinu 1. listopada 2013. godine. Šuljić je profesionalnim, stalno zaposlenim novinarom Novog lista postao 1. prosinca 1973. godine. Nakon standardnog novinarskog „kaljenja“ u Gradskoj rubrici, na mjesto urednika Sportske redakcije dolazi 1977. godine. Uređivao je potom još niz rubrika, a taj dio karijere završava uređivanjem revijalnog izdanja Novog lista.
Ono po čemu je Šuljić ušao u anale hrvatskog novinarstva, na čemu se i temelji kandidatura za nagradu za životno djelo Otokar Keršovani, njegov je rad na temama koje u svojoj potki imaju – more. Novinarskom se radu tako vraća početkom devedesetih godina, a neizmjerno mnoštvo tekstova o ribarstvu, maloj brodogradnji, nautici i turizmu, odnosno o svim onim temama što bi trebale biti jedan od najvažnijih, nosivih stupova hrvatskog gospodarstva, pisao je silnim novinarskim žarom, ali istodobno nikad ne zaobilazeći temelje zanata koji u svoje središte stavlja – provjerene činjenice. Šuljić je svojim tekstovima stekao izuzetni autoritet i to kod svih, često suprotstavljenih, strana što sudjeluju u procesu formiranja javnog mnijenja nekog „sektora“ – od onih institucionalnih, smještenih na ministarske pozicije pa sve do ribara s hrvatskih koča. Uz novinarski rad Šuljić je 1996. godine osmislio i napisao i odlično prihvaćenu knjigu „Sportski ribolov uz hrvatsku obalu“, čija se naklada od 3000 primjeraka rasprodala za vrlo kratko vrijeme te je do danas doživjela čitav niz izdanja. Autor je i desetak monografija, a u publicističkom je radu aktivan i nakon odlaska u mirovinu.
Svi kriteriji da bi netko od novinara ušao u konkurenciju za dobivanje Keršovanija – 30 godina djelovanja u novinarstvu te isključivo novinarskim radom stjecanje neospornog profesionalnog i osobnog visokog ugleda, promicanje visokih etičkih standarda, zalaganje na boljitku novinarske profesije te pridržavanja Kodeksa časti hrvatskih novinara – u slučaju Branka Šuljića apsolutno su potvrđeni.

Sljedeća, nagrada Novinar godine za 2013. godinu je pripala Jurici Pavićiću, kolumnistu Jutarnjeg lista, a o dobitniku je glasovalo 645 članova Hrvatskog novinarskog društva. Evo i obrazloženja:

Split je uvijek imao talentirane umjetnike, a jedan od njegovih fenomena su književnici koji pišu i izdaju knjige, a uglavnom zarađuju za život pišući u novinama. Oni čine splitski spisateljski kulturni krug osebujnih jakih individualnosti, oni su utorkaši – književnici-novinari koji se već godinama utorkom sastaju u konobi „Hvaranin“ da jedu, piju, ćakulaju i da se zezaju. Jedan od najistaknutijih je splitsko dite Jurica Pavičić, najprije novinar Slobodne Dalmacije, pa dugogodišnji kolumnist Jutarnjeg lista, pasionirani oštrooki i oštroumni filmski kritičar, scenarist, pisac nekoliko romana, zbirki pripovijedaka i knjiga eseja. Jurica Pavičić je renesansni um, odličnog širokog humanističkog obrazovanja i vrlo širokog interesa, lako govori, objašnjava i vješto polemizira. Kad piše kolumne, svoje „Vijesti iz Liliputa“, svestrano analizira fenomene, mnoge njegove novinske kolumne su kraći eseji. Pavičić je kozmopolit, ali je rijetko koji kolumnist toliko vezan za svoj grad, za Split, more i Mediteran kao zavičaj. U njegovim tekstovima ima i zdrave nostalgije za vremenima koja su za obične male ljude, liliputance, bila jednostavnija, lakša, poštenija, ljepša i radosnija. To nije žal za prošlim u bilo kojem lošem ili nazadnjačkom smislu, nego žal za onim što je i te kako vrijedilo u prošlosti, ali nije sačuvano, nego nepovratno nestaje. To je više utopija koja korespondira s plemenitom nostalgijom. Pavičić je na strani slabijih, poštenijih, tankoćutnijih naspram uzurpatora, beskrupuloznih, nasilnika, često i samozvanih moćnika.
U ovom našem današnjem dosta oskudnom, neobećavajućem, ne baš perspektivnom vremenu i Pavičićeve kolumne tematski se šire, pa su iz ranijih dominantno kulturoloških tema prešle u sociološko-političke. „Mitovi o vremenu kada smo svi radili“, „Svi naši snovi su propali, što sad?“, „Kako je Šimunić postao Torcidin idol?“, „Skopje danas – spoj Tuđmanove ideologije, Kerumovog ukusa i Sanaderovog koruptivnog modela“, to su neki od prošlogodišnjih naslova. Jurica Pavičić priziva svake subote i našu osobnu savjest.

Nadalje, Nagradu Marija Jurić Zagorka za pisano novinarstvo za 2013. godinu dobila je Barbara Matejčić za tekstove „U potrazi za drugim Vukovarom“, Jutarnji list, 28. rujna 2013. i „Ko će Vukovar lepše da okiti“, Novosti, 1. ožujka 2013. Evo obrazloženja:

Vukovar je u prošloj godini obilježio domaću medijsku scenu. Unatoč ulasku Hrvatske u EU, dvojezičnost i ćirilica bile su priča broj jedan.
Barbara Matejčić odbila je biti uniformirana u pristupu obrađivanju ove teme. I dok se ostatak medijske scene uglavnom zamarao brojanjem razbijenih dvojezičnih ploča, Barbara se zaputila u Vukovar i dala pogled iz druge perspektive – one običnih Vukovaraca, s običnim novčanim problemima i svime što život nosi. Tako je jedina od sviju nas u medijski prostor dala i onaj glas ljudi odande, sa samog terena. Nije slučajno da je Barbara Matejčić jedina koju za nagradu nisu predložili kolege ili urednici. Nju je predložila skupina Vukovaraca. Jer, njezini su tekstovi utjecali na obične ljude. Stoga je nagrada više nego zaslužena, na kraju krajeva, za koga bi mi novinari zapravo i trebali raditi, ako ne za obične ljude?

Nagradu Nikša Antonini za novinsku fotografiju za 2013. godinu dobio je Željko Lukunić za fotografiju oluje „Teodor“ objavljenu u dnevnicima 24sata i  Večernji list 12. studenog 2013.

Obrazloženje: Ekskluzivnost i temeljitost u prezentaciji teme neka su od glavnih elemenata za nagrađivanje fotografija. A fotografija Željka Lukunića ima oboje. Snimka trenutka rušenja dijela građevine za vrijeme nevremena svakako je ekskluziva. A ima li boljeg pokazatelja da se radilo o temeljitosti od noge samog fotoreportera u kadru? Riskiranje zbog dobre fotografije nije nepoznata stvar, ali na ovom djelu postoji i dokaz o potpunoj predanosti autora.
Fotoreporterski posao nije lagan, jer za dobru fotografiju – uz sve znanje – treba imati i zrnce sreće. Glupo bi bilo kazati da je onaj koga je vjetar gotovo otpuhao imao sreće. Naprotiv, Željko Lukunić je lošu situaciju preokrenuo u svoju profesionalnu korist, pa i po cijenu nekoliko masnica. Zbog tog snalaženja, žrtvovanja i uspješnog “hvatanja” ekskluzivnog kadra zaslužio je ovu nagradu.

Kolege u radijskom novinarstvu su se natjecale za Nagradu Marija Jurić Zagorka za radijsko novinarstvo za 2013. godinu, a nagradu je dobila Silvija Šeparović, dugogodišnja radijska novinarka (koje se mnogi sjećaju i s Radia 101) za emisiju „Aftershock“: Radio Sljeme, („Nedopustiv pritisak – što je to?“ 9. ožujka 2013., „Frajeri, šonje i strme stube“ 9. ožujka 2013., „Lampioni – mi i oni“ 22. studenog 2013.)

Emisija „Aftershock“ autorice Silvije Šeparović vrlo je kvalitetan tjedni politički magazin u kojem autorica, umjesto suhoparnog pregleda događaja, obrađuje teme koje su, po njenoj procjeni, obilježile proteklih sedam dana.
Radi se o tehnički i produkcijski zahtjevnom radijskom formatu koji podrazumijeva izuzetnu vještinu i poznavanje mogućnosti radijskog izraza. Emisija je vrlo kvalitetno strukturirana i – bez obzira na dužinu – ne gubi na dinamičnosti, jasnoći i zanimljivosti.
Ovakve emisije, kojih je sve manje, dodatno dobivaju na vrijednosti u vremenu banaliziranja informativnih sadržaja, u kojem je sve teže obraniti radijski eter od juke box koncepata, garniranih natuknicama o prometu i vremenu, koji postaju gotovo jedini govorni sadržaji tih programa.
Dodajmo samo da Silvija nije nevina oko uvođenja ovakve forme u hrvatsko radijsko novinarstvo, jer je ona jedna od autorica „Week reporta“ u davnoj drugoj polovici osamdesetih, emisije kojom se i danas neki inspiriraju, a drugi je kopiraju.

Televizijsko novinarstvo: Nagrada Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo za 2013. godinu pripala je Ivani Dragičević i Draganu Nikoliću za emisiju „Horizonti“, Hrvatska televizija, emitiranu 13. ožujka 2013.

Emisija „Horizonti“, koju su Ivana Dragičević i Dragan Nikolić pokrenuli, uređivali, vodili i u njoj objavljivali i svoje reportaže, primjer je odličnog televizijskog novinarstva. Emisija je bila posebno vrijedna zbog jakog autorskog pečata kojeg su joj davali dvoje urednika. Dragičević i Nikolić suvereno su i uvjerljivo vodili emisiju. Njihovi razgovori s probranim kvalificiranim gostima iz svih dijelova svijeta, kojima su nadopunjavali i proširivali temu, vođeni su u najboljoj maniri novinarske struke, s jasnim i prodornim pitanjima, uz izvrsno poznavanje činjenica, međunarodnih odnosa, globalnih i lokalnih razvoja događaja.
Ne manje važno, Dragičević i Nikolić svojim su projektom dokazali da se – s puno volje, znanja i profesionalizma – u okruženju javne televizije može napraviti vrhunski politički magazin. Tako su demantirali one koji javnu televiziju često javno prikazuju kao nemoćnu, birokratiziranu i nekreativnu. No, javna televizija zahvalila im je tako da je njihovu emisiju nakon prve sezone ukinula. Umjesto da se ponosi izvrsnim proizvodom svojih novinara i urednika, ona ju je skinula s programa.
Ocjenjivačka skupina za televizijsko novinarstvo odluku je donijela jednoglasno.

Nadalje, Nagradu za snimateljski prilog na televiziji Žarko Kaić za 2013. godinu dobio je Mario Sladić za priloge iz Sirije emitirane u Dnevniku, Hrvatska televizija, 27. listopada i 3. studenog 2013.

Nagradom Mariju Sladiću za izvještaje iz Sirije ocjenjivačka skupina želi odati priznanje najmanje trima odlikama njegova rada – profesionalnoj hrabrosti, timskom radu i izuzetnom snimateljskom proizvodu.
Izvještaji iz sirijskog grada Alepa, za medije jednog od najopasnijih mjesta na svijetu, bio je poduhvat koji zbog iskazane profesionalne hrabrosti zaslužuje duboko poštovanje. Prije kamere Marija Sladića u Alep gotovo godinu dana nije uspjela ući nijedna zapadna ni arapska novinarska ekipa. Na putu za taj grad oteti su ili “nestali” deseci televizijskih ekipa, pa čak i cijeli konvoj Međunarodnog crvenog križa, za koje je potom tražena otkupnina.
Mario Sladić, koji je u ovaj hrabar poduhvat krenuo s asistentom kamere Stjepanom Betijem, pet se dana probijao do Alepa, a na 38 kilometara dugom putu u jednom su se trenutku morali skrivati u brdima od potrage koju su za njima pokrenuli mudžahedini. Nakon što su u ratom pogođenom gradu konačno snimili jedinstven materijal – prvi koji prikazuje život u Alepu nakon gotovo godinu dana – još im je teže bilo izići iz zemlje. Dokumentirajući i svoj put do sirijskog grada i povratak prema turskoj granici, Sladić i Beti bilježe i posljedice autobombe na koje nailaze na cesti i primjer zračnog raketiranja vozila sirijskih pobunjenika. Na kraju, da bi izišli iz Sirije, gotovo 24 sata probijaju se kroz močvarno područje.
Nagradu za snimateljski prilog dobiva Mario Sladić, ali ona u jednakoj mjeri pripada i njegovu asistentu kamere Stjepanu Betiju – njihovi izvještaji iz Sirije izvrstan su primjer timskog rada u novinarstvu koji ne poznaje strah i koji ništa ne smatra nedostižnim.

Na koncu, kao posljednja kategorija je ona koja se tiče internetskog novinarstva –  Nagradu Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo za 2013. godinu dobio je Ilko Ćimić za seriju članaka o pred stečajnim nagodbama na portalu Index.hr, od 5. srpnja do 31. prosinca 2013. Evo i pojašnjenja:

Ilko Ćimić, već nagrađivani istraživački novinar Index.hr-a, posljednji novinar u zemlji za kojeg biste željeli da u tekstu o vama iskoristi frazu: „Krenimo redom“. Ovaj autor tim izrazom ulazi u detaljnu argumentaciju svojih, najčešće istraživačkih tekstova. Pisao je i piše o problemima koje se rijetki usude dotaknuti. Njegov je rad u više slučajeva spasio obraz profesiji koja u ovoj krizi gubi i posljednja oružja protiv cenzure, autocenzure, pritisaka politike i krupnog kapitala. Ilko Ćimić ne odustaje od tema koje su od javnog značaja. Objavljivao je serijale o javnim osobama i njihovoj neopravdanoj imovini, sukobima interesa, gospodarskom kriminalu, korupciji…. Pisao je o najtežim temama što danas možda jest kazneno djelo u ovoj državi, ali javnost, kao i kolege, apsolutno imaju razloga da budu zahvalni Ilku što tako dobro zna koga, kada, gdje, kako i zašto treba osramotiti.

Čestitike svim dobitnicima!


VEZANE VIJESTI