Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
INTERVJUI / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA!
Branka Mandić

Branka Mandić:
Školski sustav kaska dvjesto godina za inteligencijom naše djece

Branka Mandić

Razgovor s terapeutkinjom školovanoj u Centru za integrativni razvoj u Zagrebu, čije se učenje i rad baziraju na tjelesno orijentiranoj psihoterapiji.

Branka Mandić

Branka Mandić

Branka Mandić rođena je u Šibeniku, na Šubićevcu, no svoj je komad sreće pronašla i izgradila u Tribunju. Da situacija na tom komadu njezina svemira odskače od normalne, vidjeli smo već po roju pčela, njih na milijune, koje su se niotkuda pojavile u Brankinu vrtu, čim su reporteri TRIS-a iskoračili iz auta. Kasnijim razgovorom, koji se iz intervjua na trenutke pretvarao u analizu i terapiju, došli smo i možebitnog zaključka da su pčele predstavljale roj misli, problema i obaveza koje smo tog jutra donijeli sa sobom iz grada. Ili možda ipak ne.

Nije važno, jer Branka je jedna od onih osoba uz koju će vam i najluđi zaključci zvučati sasvim racionalno. Sebe, pak, neće brzopleto nazvati duhovnim učiteljem, iako sve oko nje ukazuje baš na to: i dnevni boravak bez televizora, i feng shui uređenje kuće, i labirint u vrtu („na jugozapadnoj je strani da pojača žensku energiju“) i posađena duguljasta repa daikon za čišćenje tla („s njom se tlo čistilo i u Hirošimi“)… Duhovnost je podloga njezina nauka, a Branka se konkretno fokusira na područja najsnažnijih čakri – glava, srce, trbuh i zdjelica – odnosno na rješavanje nakupljenih trauma i uspostavljanje pročišćenih i sređenih odnosa među ljudima. Svoje pacijente ne naziva pacijentima, već klijentima. Branka, također, prodaje aluminij u TLM-u.

Kako je moguće da su Varaždin i Karlovac najveći proizvođači lavande, pored Brača, Hvara i Visa? Zašto su nekad žene u pravilu po 20 godina nadživljavale svoje muževe? Zašto su nam u životu najbitnije prve tri godine? Kako vratiti dostojanstvo današnjem muškarcu? Kako se postaviti prema šefu na poslu? S Brankom Mandić teme su nepresušne i raznolike.

Prije svega, što je to tjelesno orijentirana psihoterapija?

Ta se metoda razvila u pedesetim godinama prošlog stoljeća prema istraživanjima poznatog austrijskog psihijatra Wilhelma Reicha, a poticaj da se psiha počne povezivati s tijelom došla je od njegovog učenika Alexandera Lowena. Ukratko, sve ono što ne preradi psiha, preuzme tijelo. Tako nastaju bolesti i traume… Tijelo nas uvijek upozorava kad nešto nije u redu i tek kad ga „oslobodimo“ možemo dobiti pravu sliku o sebi. Tada, recimo, možemo osvijestiti da kada nas gnjavi šef, ustvari nam budi podsvjesne traume od oca. Ili je ipak majka kriva, jer mu je punila glavu, pa je on svoje frustracije iskaljivao na nama.

Znači, Freud je ipak bio u pravu, majka je kriva za sve?

Naravno, samo ja ne bih rekla da je kriva, nego nije znala drugačije. Sve joj to treba vratiti, odgovoriti joj kroz tijelo, izraziti konačno svoje osjećaje u sigurnom prostoru. Otvoriti srčanu čakru, otvoriti emocije… Cijeli život skupljamo traume i potiskujemo bijes, a onda nam strada jetra. Evo vidiš, ti sad nesvjesno koljenom masiraš točku na listu potkoljenice koja je izravno povezana s jetrom…

Branka Mandić

Branka Mandić

Što to znači?

Imaš osjećaj da ti ne dajem intervju, nego da te analiziram. I instiktivno štitiš sebe, braniš se. U jetri je naš bijes zarobljen, a bijes je naša najveća kreativna energija. Ono što ja ljuta napravim, to ne može pet ljudi zajedno napraviti. Sad zamisli kad tu kreativnu energiju usmjeriš na pozitivnu i konstruktivnu stranu…

A kako?

Tako da shvatiš da ustvari nisi ljut na mene. Recimo, ako sam ja ljuta na mog direktora, ustvari sam ljuta na svog oca koji me nije zaštitio. Dakle, mi smo sad u profesionalnom odnosu, nema emocija. Da sam ja imala dozvolu u svom djetinjstvu da ispred svojih roditelja kažem NEĆU, onda direktoru sada mogu vrlo jednostavno reći: „Čuj ja to sad ne mogu napraviti, a ti mi reci da je to prioritet, pa ću sve drugo ostaviti“. Znači, potrebno je jasno se izraziti.

Ali kad roditeljima kažeš neću, uglavnom dobiješ šamar?

E, pa sad taj šamar u sigurnom prostoru ja kao terapeut vraćam roditeljima. Svojim klijentima pružim ruku ispred lica i kažem: „Ovo ti je mama, reci joj što imaš“. Da vidiš kako se ljudi grče i sklanjaju pred rukom. Odrasli ljudi. Čega se bojiš? Zašto uvijek imamo potrebu biti dobri? Što ćeš izgubiti?

Ima li suza?

Puno. I uglavnom dođu nakon dvije godine terapije. Ljudi negiraju svoje emocije, pa ih pokušavam suočiti i s najbolnijim istinama. Svi mi u životu znamo biti loši ljudi – ja znam kasniti, biti neodgovorna, skrenuti s teme. To ne znači da sam samo to ja. Jer ja sam i ona koja je vrijedna, koja dobro uči, koja je pametna, snalažljiva… Svi mi imamo i onu tamnu stranu. I to je okej, jer ona nije naša, ona nam je „podvaljena“ kroz emanacije, stavove i uvjerenja koja skupljamo kući ili u školi, društvu, državi…

Može li se vaša terapija jednim dijelom nazvati i duhovnom?

U prve četiri godine mog školovanja pojam „duhovnost“ se uopće nije spomenuo. Kroz ovu školu učimo što tijelo govori, što je emocija, a cijela se priča bazira na kliničkoj psihologiji djeteta. No, ljudi uglavnom nabasaju na ovakav vid terapije iz nekih svojih duhovnih traganja. Ja sam nakon obiteljske tragedije odlučila nešto promijeniti u životu. Kako je bilo mučno biti u tijelu gdje je bol, potraga ide „prema gore“. Pa onda tražiš Boga, duhovnog učitelja… Ideš logikom da će netko drugi riješiti tvoje probleme. A ustvari se događa to da se odričeš vlastite moći, pameti i sposobnosti u svim sferama života, poput ljubavi ili posla. U svom sam duhovnom traženju shvatila da stalno ponavljam iste greške. Tako sam došla do ove škole, gdje su me vratili na početak.

Je li nam dovoljan jedan životni vijek da riješimo sve nakupljene probleme i traume?

Ne. Ne postoji čarobni štapić, nema konačnih rješenja. Ali kroz terapiju možemo kompenzirati dio koji nam nedostaje. To se nadoknađuje dodirom, uvažavanjem, poticanjem zdravog ega, shvaćanjem gdje smo zakinuti, izbacivanjem ljutnje na onog tko nas je zakinuo… Postoje tri dinamike emocija: bijes, tuga i praznina. Tek kad doživimo prazninu počnemo racionalno razmišljati: „Pa zašto se sve to uopće moralo dogoditi?“ Počnemo raditi na jasnoći izričaja svojih emocija. Bitno je vježbati govoriti takve stvari, jer iza govora stoji stav – to smo mi i ne brinemo što će drugi misliti o nama. Afirmacija se „govori“ iz zdjelice, tu je strast, a ne iz glave.

Branka Mandić

Branka Mandić

Radite li grupne ili individualne terapije?

Samo individualne, jedan na jedan. I nikad nema osude roditelja, nego samo izražavanje emocija koje nismo mogli kao djeca izraziti. Meni je trebalo dvadeset godina da spoznam što radim svom sinu i sad se učim novoj dinamici tog odnosa.

Postoje li uopći ljudski odnos koji nije na neki način poremećen? I jesu li odnosi u društvu općenito krivo krenuli od kada su se ljudima počela nametati moralna pravila?

Moj je stav je da prihvaćam dušu koja dolazi u ovo tijelo. Kao duše smo odabrali naše roditelje da nešto naučimo. Nauk je ovaj život, koji ne znači ni dobro ni loše, nego je samo iskustvo koje proživljavamo i koje mijenjamo. U onom trenutku kad osjetimo da neki naš odnos ne valja, mijenjamo ga. Problemi počinju već u edukaciji tijekom najranijeg životnog doba. Tete u vrtiću su vrlo važne osobe, njih bi trebalo educirati kako prići djetetu, jer ono doživi traumu odvajanja od roditelja. Nadalje, naš školski sustav kaska za inteligencijom djece. Danas se javljaju indigo djeca koja su super pametna, ali školski sistem nam je dvjesto godina star. ADHD poremećaj, odnosno fenomen hiperaktivne djece, nije ništa drugo nego izuzetna inteligencija koja se ne uklapa u tromi sistem. Taj sistem nas je odvojio od naše esencije, od našeg istinskog izražavanja svoje vlastite emocije.

Svi bi se, dakle, trebali ponašati kako se osjećaju. To bi u ovako postavljenom društvu dovelo do kaosa…

Ne bi, jer postoje granice. Djeci od malih nogu treba davati važnost kao osobama, poštivati njihove osjećaje i pregovarati s njima, i onda će se kasnije u životu znati postaviti. Djeca nisu naša, osim na papiru, u rodnom listu. A mi cijeli život pokušavamo brinuti za njih, ustvari to naš ego brine o nama samima. Ova vrsta terapije daje temelje za društvo, da roditelji mogu dati priliku djeci da budu drugačiji od njih. Način razmišljanja „ako sam ja mogla, onda to može i moje dijete“ je pogrešan. Ne može i ne treba! Svi bi htjeli da im djeca budu doktori ili odvjetnici, a oni baš žele biti komunalni redari. Kao da je to išta lošije? Odgoj i odnos prema djeci je za temelj zdravog društva, zdrave civilizacije. Ne bismo onda kao narod šutjeli dok nas pljačkaju.

Koliko optimalno traje vaša terapija?

Ovisi do koje je mjere klijent spreman učiniti promjene. Za terapeuta je važno da osoba dođe do spoznaje o svojim problemima. Terapeut ne smije biti jedan od autoriteta, on je uz osobu i sa osobom kojoj pomaže. Ne podilazim klijentima, nije mi stalo da imam imidž „dobrog“ terapeuta, kul osobe koja zgrče novac na tome.

A koliko to uopće košta?

Ja to sama procijenim na nekoj razini. Ako osjetim da me klijent ne shvaća ozbiljno, onda uzmem 150 kuna. Kad vidim da je nekome stalo i da nema novaca, onda je besplatno. Ako vidim da mu je stalo i da ima novca i dolazi mi češće, onda je 100 kuna.

Branka Mandić u svom labirintu

Branka Mandić u svom labirintu

aem_baner


VEZANE VIJESTI