Neovisni novinarski portal
21.8.2019.
INTERVJUI / KULTURA
Ante Tomić (Foto H. Pavić)

Ante Tomić:
Nama vladaju kukavelj i bijednici

Ante Tomić (Foto H. Pavić)

Autor naših najprodavanijih romana i najčitaniji kolumnist Jutarnjeg lista za TRIS komentira ono što uglavnom komentara nije ni vrijedno – stanje u kulturi, društvu, politici…

Ante Tomić (Foto H. Pavić)

Ante Tomić (Foto H. Pavić)

Književnik, kolumnist i scenarist. Omiljen koliko i omražen. Hvaljen koliko i napadan. Sreli smo ga na Zlarinu proteklog vikenda tijekom rekreativnog susreta hrvatskih i makedonskih pisaca i odlučili se na riskantan potez – sjeli smo s Antom Tomićem u kafić.

Znate li za kojeg od ovih makedonskih kolega?

Znam za nekolicinu imena, ali ne mogu reći da sam upućen u njihovu književnu scenu. Ma slabo sam upućen i u hrvatsku scenu. Naprosto, ne čitam previše. Čitam trivijalnu literaturu, krimiće…

Pa ako ni naši pisci više ne čitaju domaće autore, tko ih onda čita…

Ako mi neki prijatelj objavi knjigu, Pavičić ili Dežulović, onda je svakako pročitam. Izvan kruga prijatelja baš i ne znam što se događa. Nije to svjesna odluka, ne želim ništa poručiti nikome, naprosto ne čitam. Ne bih ni stigao sve pročitati što napiše Miljenko Jergović, tako da mi njegov zadnji roman „Rod“ stoji neotvoren već neko vrijeme.

Kad smo već okruženi makedonskih književnicima… Kako funkcionira ta regionalna suradnja? Kultura je imala zadatak probiti granice, no čini se da današnje stanje na terenu nije ružičasto.

Suradnja je slaba. Ja, recimo, imam beogradskog izdavača i zadovoljan sam kako to funkcionira. Ali sve je to na niskim granama, vremena su teška, ljudi nemaju para za knjigu i potpuno ih razumijem. A to mi je jako žao, jer ima stvarno pisaca koje jako volim. Izuzetno cijenim Teofila Pančića, genijalnog autora, i tužno je što ljudi ovdje ne čitaju njegove radove.

Pa nije samo skupoća problem. Evo su nam maloprije rekli da su u Makedoniji knjige snižene i na 2,5 eura, pa se opet ne kupuju…

Ne znam. Dugo nisam imao prozno djelo, u zadnje vrijeme se bavim uglavnom scenarijima, tako da ne mogu znati što bi moja iduća knjiga postigla. Ali nekako se dogodilo da sam uvijek imao tiraže koje su vrlo pristojne. „Čudo u Poskokovoj Dragi“ je u Hrvatskoj otišlo u 15 tisuća primjeraka ili čak i više…

Jeste li dogurali do kakvog ugleda na tom ex-yu prostoru?

Nisam. I dugo me frustriralo zašto u Srbiji nemam nekakvu reputaciju. Međutim, zadnjih godina počelo mi se često događati da me ljudi prepoznaju po beogradskim ulicama. Vidim da su i tiraže tamo skočile, iako je to daleko od nečega što bismo nazvali uspjehom.

Nova knjiga?

Već dugo radim na jednom romanu, morao bih ga ove godine završiti.

Ante Tomić na Zlarinu (Foto: H. Pavić)

Ante Tomić na Zlarinu (Foto: H. Pavić)

Jeste li od onih koji pišu s lakoćom ili se mučite?

Teško pišem. I sporo. I nisam baš jako marljiv. Pišem kad moram, nisam od onih koje to ispunjava. Volio bih da imam radnu etiku Miljenka Jergovića, koji piše devet sati dnevno. Ja to nisam, meni je to tlaka. Meni je nekad toliko loše od pisanja, da bih se najradije pobljuvao po tipkovnici. Nedavno sam bio u Americi i dva tjedna sam s Rajkom Grlićem po cijele dane pisao scenarij. Tako da tu novu knjigu, to baš nikako da završim.

Zar tako to ide kod uspješnih pisaca?

Ne volim se zanositi nekim uspjesima. Mogu živjeti od pisanja. Pa i da sutra prestanem raditi u novinama, vjerojatno bih mogao živjeti od pisanja. Ne samo od knjiga, nego i od kazališta, televizije, filma… I meni je to uspjeh. Zapravo i ne tražim više od toga, nikad se nisam zanosio pričom kako ću se obogatiti.

Taj scenarij s Grlićem…

…ma to je ustvari priča koju smo nas dvojica počeli raditi iz potpunog očaja. Imali smo scenarij koji je bio adaptacija knjige „Čudo u Poskokovoj Dragi“, a realizacija se pokazala preskupom – trebalo nam je, naime, 12 milijuna kuna za snimanje filma.

Niste svojim ugledom mogli iskamčiti te novce? Pa točno je toliko dobio Kulenović za seriju ‘Crno-bijeli svijet’…

Jedna od stvari koju u Hrvatskoj vrlo brzo naučite jest da ovdje ugled ne postoji, nitko vam ne jamči da ćete nakon jednog uspješnog projekta dobiti novac za drugi. Grlić bi, po onome svemu što je u životu napravio, trebao dobiti novac da napravi što god hoće. To, međutim, nije slučaj. I ja bih, po nekoj logici stvari, trebao imati nekakav ugled, dovoljan da mogu doći na HRT i – nakon što se film nastao po mojoj knjizi reprizirao dvadeset puta – dobiti novac za novi projekt. Umjesto da kažu: „Super, da!“, ostali su potpuno ravnodušni na moju pojavu i na pojavu Rajka Grlića. Tako smo nas dvojica počeli slagati jednu malu priču, a kriterij je bio da možemo snimiti jeftin film, s malo uloga, uglavnom u interijerima.

Kako je raditi kad sami sebi postavite takva ograničenja?

Meni se to sviđa, ja volim ograničenja. Ne volim ljude koji se razbacuju vizijama koje se ne mogu ostvariti. Ja volim kad mi netko da zadatak,  meni je to izazov. U ovom konkretnom slučaju, scenarij je nastao od četrdeset redaka koje sam napisao jedne noći kad nisam mogao spavati. Grliću se to svidjelo i od prošle godine polako gradimo priču, s kojom sam jako zadovoljan. To je priča o mržnji, manjinama, drugačijima, o homoseksualcima, Srbima… Vrlo mračna i sumorna priča o današnjoj Hrvatskoj i zove se „Ustav Republike Hrvatske“.

Mučite li se i vašim novinskim kolumnama?

Nekad mi ide, nekad mi ne ide. Di god uđe, di god ne uđe – što bi rekao Mate Baturina. Novine su sve strašnije, sve gore. Ljudi ih sve manje čitaju i ja ih potpuno razumijem, ali mene to još uvijek veseli. Nekad je bilo uobičajeno da pisci preziru novine, ja sam ih, međutim, uvijek obožavao. Novine su mi bile sve na svijetu. Mene činjenica da će sto tisuća ljudi ujutro otvoriti novine i pročitati taj tekst, neviđeno uzbuđuje.

Jeste li malo preoptimistični glede broja čitača novina?

Pa i nisam. Ako se novina tiska u 30 tisuća primjeraka, barem će je sto tisuća ljudi pročitati.

A onda će vas barem polovica proglasiti izdajnikom…

Naučio sam živjeti s tim. To je moj svjesni izbor, ne mislim se ulizivati rulji. Ne smeta mi što ne pripadam većini.

Dakle, bolje ikakva, nego nikakva rekacija.

Svaki moj stav je tvrdomanjinski stav, uvijek želim biti na strani manjine.

Ante Tomić (Foto H. Pavić) (4)

Ante Tomić (Foto H. Pavić)

Koliko je stresno u Hrvatskoj biti društveno-politički komentator?

Pa, ne znam. Nikad mi nitko nije dao temu i rekao što da napišem. Nikad. Zablude su da smo mi sluge nekakvog kapitala. To su budalaštine. Jedino što kolumnist ima je njegov integritet i sloboda u izražavanju.

Možda vi i niste sluga kapitala, ali teško da se novina u kojoj pišete može time pohvaliti…

Ne vidim baš pritiske te vrste. Dobro, ja sam nekako izvan sistema, samim tim što je redakcija u Zagrebu, a ja u Splitu. Mene se sve te priče zapravo i ne tiču. No, nema idealnog poslodavca. Poslodavci po definiciji nisu najbolje osobe na svijetu. Recimo, mene Aco Stanković pita: „Pa pogledaj za koga ti radiš?“ Ali Aco Stankoviću, pa za koga ti radiš?! Kakve su sve bitange vodile HRT, a on je cijelo vrijeme tu zaposlen. Imam to što imam, svi mi pravimo neke kompromise u životu.

Moramo se dotaknuti i čuvenog ‘kanalizacijskog slučaja’ sa splitske Pjace. Mislite li da je javna osuda bila dovoljno glasna?

Da, nemam se što žaliti. Bio sam ugodno iznenađen izljevima simpatije i suosjećanja, ali zapanjila me i količina zluradosti. Grozno je kad ti se tako nešto dogodi, vjerujte. Potpuno užasavajuće iskustvo. Ali nekako se preživi i to, sad mi se više i ne da pričati o tome. Prošlo je dva mjeseca, da sam spavao s Naomi Campbell dosad bi mi isto dosadilo govoriti o tome.

Osim Jadranke Kosor, gotovo se nitko iz visoke politike nije oglasio u osudi toga čina. Vlast je još jednom dokazala da joj je empatija stran pojam.

Ma empatije nema nijedna vlast. Kao što sam nekidan napisao u tekstu o slučaju heroja Domovinskog rata Luki Džanku – nama su vladali, i još uvijek vladaju, kukavelj i bijednici. Od Tuđmana, Račana i Sanadera do Milanovića, sve je to jedna sramotna povorka.

Pa što je onda rješenje? Je li Mirela Holy ozbiljna treća opcija?

Ma ne vjerujem više nikome.

Poprilično pesimistično, pogotovo od autora čije se kolumne objavljuju pod egidom ‘Klasa optimist’.

Da. Ali eto, hrvatski je jedini jezik na kojem znam pisati, pa moram ostati tu. Ma vjerojatno ne bih nigdje otišao ni da mogu.

Imate li osjećaj da činite nešto dobro svojim komentarima? Imali li to kakvog efekta ili sve odlazi u zrak?

Ne znam. Kroz svoje tekstove ne volim ljudima docirati. I ne mislim da je hrabrost ovo što ja radim. Ali negdje sam shvatio da ima tu nekih ljudi kojima je stalo, koji mi na ulici zahvale zbog nečega što sam napisao. Ako sam ja ohrabrio dvadeset takvih u njihovim razmišljanjima, mislim da sam zaradio svoju plaću.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI