Neovisni novinarski portal
6.12.2019.
INTERVJUI
Prof.dr.sc. Valerije Vrček

V. Vrček o štetnim i kancerogenim aditivima u hrani i nastranoj sprezi znanosti i prehrambene industrije

Prof.dr.sc. Valerije Vrček

Tristotinjak kemikalija već je označeno E-brojevima, a među njima su i kancerogene azo-boje, razni zgušnjivači, pojačavači okusa, umjetna sladila…

Od kada su se aditivi počeli stavljati u hranu započela je kontroverzna priča kojoj se, zasad ne nazire kraj. Zašto konzumirajući svakodnevno namirnice iz trgovina moramo jesti štetne tvari koje izjedaju naš organizam, slabe ga, truju…Ovo pitanje postavili smo na početku razgovora  prof. dr. sc. Valeriju Vrčeku, inače dipl. ing. medicinske biokemije koji je o štetnim dodacima prehrani napisao vrlo zapaženu knjigu „Druga strana potrošačkog raja“.

Valerije Vrček

Ljudi su oduvijek koristili prehrambene aditive u pripremi hrani. To je dio prehrambene kulture. Izbor dodataka bio je plod iskustva, tradicije, mašte i načina suradnje s prirodom. Danas su dodaci hrani pretvoreni u zbirku E-brojeva, a prehrambena je industrija, u suradnji s regulatornim institucijama, preuzela monopol nad definicijom prehrambenih aditiva. Ukoliko neki dodatak hrani nije obilježen E-brojem, taj se dodatak ne smije nazivati prehrambenim aditivom, a može biti i zabranjen. Prehrambena industrija je poremetila zdrav odnos ljudi prema hrani, izvršila je kemijsko-tehnološko nasilje, pa su kontroverzije, incidenti i bolesti očekivani rezultat. Mnogi su aditivi završili na groblju prehrambenih aditiva, što dokazuje da sa sustavom recepata i menija koje nam nudi znanost i tehnika prehrane nešto nije u redu. Tako su se kadmijeve soli koristile kao stabilizatori pjene u pivarskoj industriji, ali su zabranjene 1966. godine kada je otkriveno da uzrokuju bolesti srca. Pojačivač okusa antranilat zabranjen je 1982. godine jer uzrokuje rak jetre, a 2008. godine zabranjeno je azo-bojilo Red 2G jer je izvor karcinogenog anilina. I tako dalje. Lista zabranjenih aditiva raste, zbog industrijske potjere za profitom.  

Hrana se boji u žuto sintetskim bojilom umjesto prirodnim

Zašto su prehrambenoj industriji, uopće potrebni aditivi i nazire li se kraj njihove uporabe?

Prehrambena industrija možda želi, ali ne može proizvoditi hranu bez aditiva. To je tehnološka nužnost. Aditivi u hrani, također su posljedica nepismenosti stručnjaka ili su pak zahtjev jeftinih financijskih konstrukcija. Tako se hrana boji u žuto sintetskim bojilom tartrazin (E-102), a ne prirodnim bojilom riboflavinom (E-101), jer je tartrazin desetak puta jeftiniji. A gazirani se sokovi konzerviraju kontroverznom benzojevom kiselinom (E-210) koja je desetak puta jeftinija od neškodljive sorbinske kiseline (E-200). Ako, pak, kupujete organske proizvode očekujte 200-tinjak aditiva manje, jer su mnogi zabranjeni u ekološkoj proizvodnji hrane.

prehrambeni artikli, snimila: J.K.

Ilustracija

Koliko danas, kao obični potrošači, uopće znamo o tome što se sve nalazi u hrani koju svakodnevno konzumiramo?

Minimalna pismenost je moguća; uz pretpostavku da su na deklaracijama prehrambenih proizvoda svi podaci istiniti. Izbor namirnica, s obzirom na deklarirani sastav, je čin odgovornosti. No, zbog komocije mnogi potrošači izbjegavaju tu vrstu odgovornosti. Drugi razlog je škrtost, jer mnogi ne žele platiti višu cijenu za proizvode s manje E-brojeva. Škrti i neodgovorni potrošači su „ovce“ koje kupuju jeftino i loše.

Jesu li stručnjaci zakazali, tj. zašto nas od ranije nisu počeli informirati i educirati o aditivima koje uzimamo sa hranom?

Da li su zakazali? Neki jesu, neki nisu. Problem „hrvatskog stručnjaka“ koji radi u nekoj od naših nadležnih institucija jest slojevit. Neki stručnjaci nisu kompetentni, loše su školovani, a ono što su učili na fakultetu, posljednje je što su čuli ili pročitali. Neki stručnjaci su korumpirani, manje financijski, a više ideološki. Bez rezerve vjeruju u napredak, u nužnost novih otkrića, u hijerarhiju odlučivanja i kompetencija… Dobili su odličja za minuli rad, stekli su titulu i taštinu, pa im nije lako prihvatiti činjenicu da su desetljeća svojeg rada možda potrošili uzalud. Konačno, neki stručnjaci su dovoljno bahati da ignoriraju nove znanstvene studije, nove brojke, nova upozorenja. Kako od takvih prehrambenih stručnjaka možete očekivati poštenu informaciju o E-brojevima ili odgovornost prema javnosti?

Između znanosti i prehrambene industrije vlada nastrana i bizarna sprega

Nesumljivo je da je danas, u odnosu na nekoliko desetljeća ranije, prehrambena industrija moćnija? Koliko su moćni lobiji ove industrije u svijetu i kod nas?

Pretpostavljam da  utjecaj prehrambene industrije raste, a mehanizmi manipulacija su vjerojatno identični onima koje je patentirala farmaceutska industrija. Ono što znam, jer su podaci objavljeni, i što me brine kao znanstvenika je: prehrambena industrija kupuje znanstvenike, lažira podatke o svojim proizvodima, prekraja znanstvenu istinu, izmišlja nove znanstvene časopise ili lobira pri uredništvima starih, utječe na regulatorne institucije… Ulaskom prehrambene industrije u akademske prostore, mnoga su znanstvena istraživanja poprimila marketinška obilježja: znanstveni su radovi postali reklame za njihove proizvode, a prave su reklame pretvorene u znanstvene poruke. To je bizarna i nastrana sprega između znanosti i industrije, odnosno to je prostitucija znanosti. U takvom „divljem braku“, prehrambena industrija može bez problema izmišljati nove E-brojeve. Posljedni takav primjer je sintetski zaslađivač advantam koji je obična kemijska kopija ozloglašenog aspartama (E-951).

trgovačka roba, snimila: J.K.

Ilustracija

Kancerogene azo-boje: tristotinjak kemikalija označeno je E-brojevima

Iako je riječ-aditiv svima dobro poznata slabo je poznato što oni točno predstavljaju i zašto ih miješamo sa začinima. Koja je njihova osnovna supstancija i sa čime se sve  može miješati?

Možda je nekome u interesu sav taj informacijski kaos. Ljudi zaista ne razlikuju aditive od začina, E-brojeve od emulgatora, dodatke hrani od nutrijenasa… U toj magli potrošači su dezorijentirani, ali se prehrambena industrija sasvim dobro snalazi. Svaka industrija uživa konzumirati informacijski, ali i zakonski vakum. Situaciju dobro opisuje naslov knjige Davida Michaelsa, profesora epidemiologije i savjetnika predsjednika Obame za sigurnost pri radu i zdravlje: „Sumnja je njihov proizvod. Kako nasrtaj industrije na znanost ugrožava vaše zdravlje“. Preporučam tu knjigu iz 2008. godine. Što se tiče aditiva, još jednom – to je skupina od 300-injak kemikalija označenih E-brojevima za koje prehrambena industrija ima zeleno svjetlo da ih ubacuje u našu hranu. Ništa zajedničko nema među tim kemikalija, osim zakona i pravilnika koji blagoslivljaju njihovu upotrebu. Dakle, u istom koktelu kemikalija nalaze se kancerogene azo-boje (tartrazin ili E-102 i amarant ili E-123) i potpuno bezopasna limunska kiselina (E-330).

Zašto se označavaju nerazumljivo-slovima i brojevima? Tko može zapamtiti toliku količinu brojeva koji su još ispisani sitnim slovima?

deklaracija, snimila: J.K.

Ilustracija

Slažem se da su E-brojevi nerazumljivi. Na primjer, što vama znači E-320? Ništa! Ali što vama znači butilhidroksianisol? Isto ništa! A to je ista stvar, ista kemikalija. Stoga smo došli na ideju da potrošačima ponudimo pomoć i da na kartici džepnog formata svaki E-broj koji može štetiti zdravlju obojimo crvenom bojom. Kartica je dostupna na stranicama http://e-brojevi.udd.hr/. Ponesite je u kupovinu i ponašajte se odgovorno!

Koji  su aditivi najopasniji i zašto ih trebamo izbjegavati? Koje su prihvatljive doze?

Nisu svi E-brojevi – otrovi. Na službenom popisu prehrambenih aditiva nalaze se kalcijev karbonat (E-170), vitamin C (E-300) ili limunska kiselina (E-330). To su neškodljive kemikalije, dapače, vrijedi ih jesti svaki dan. Za razliku od njih sva azo-bojila (azorubin ili E-122, gelborange s ili E-110, amaranth ili E-123, green S ili E-142 itd.) dokazano su štetne kemikalije kojima nije mjesto u prehrani čovjeka. Nemaju nikakvu nutritivnu vrijednost i služe jedino za maskiranje hrane. Mnoga sredstva za konzerviranje, poput benzoata (od E-210 do E-219) ili nitrita i nitrata (od E-249 do E-252), možda čuvaju hranu, ali ne i vaše zdravlje. Sve te kemikalije povezane su s nastankom karcinogenih spojeva u ljudskome organizmu, benzena i nitrozoamina. Na listi sumnjivih aditiva, koje bi svakako trebalo izbjegavati, nalazi se antioksidans butilhidroksianisol (E-320), zgušnjivač karagenan (E-407), pojačivači okusa glutaminati (od E-620 do E-625), te umjetna sladila acesulfam (E-950), aspartam (E-951) i ciklamati (E-952). Takve bi E-brojeve i nadležne institucije trebale istaknuti crvenom bojom i upozoriti javnost da je njihova sigurnost za zdravlje i da je definicija prihvatljivih doza – znanstvena kontroverza. Nikakve ADI-vrijednosti ili slične službene brojke o prihvatljivom dnevnom unosu aditiva nisu garancija za vaše zdravlje. Te su brojke kompromis industrije, znanosti i politike.

Koji nam sve rizici prijete pri konzumaciji aditiva?

Ponavljam, aditivi su prehrambeni arsenal kemikalija različitih struktura. Različite strukture pretpostavljaju različite biološke učinke, različit zdravstveni rizik. Redovita konzumacija azo-boja povezana je s pojavom hiperaktivnosti i alergijskih reakcija kod djece, a s pretjeranom potrošnjom hrane konzervirane nitritima možete očekivati razvoj tumora. Ne plaćaju svi zdravstvenu cijenu konzumacije štetnih aditiva, već relativno manji statistički uzorak ljudi koji „nisu imali sreće“. No, upravo je zadaća nadležnih institucija u demokratskim društvima da štite tu neimenovanu manjinu. Poseban je problem što najveći udio aditivima kontaminirane manjine čine djeca. Zbog male tjelesne mase i intenzivnog razvoja svih organa djeca su posebno osjetljiva na djelovanje rizične skupine aditiva. A budite sigurni, ispitivanja o sigurnosti ili štetnosti aditiva na zdravlje male djece – ne postoje!

bomboni-snimila: J.K.

Ilustracija

Koliko je bitno u kojem posuđu pripremamo hranu? Koji su materijali najštetniji po zdravlje i zašto, a koji su dobri ili manje štetni?

Nažalost, zbog pretjerane penetracije polimernih materijala u naše kuhinje, ljudi su sve više izloženi štetnim sastojcima plastike. Pritom mislim na kemijske sastojke koji „bježe“ iz plastike u prehrambeni sadržaj. Plastika nije inertan materijal. Pod utjecajem topline, svjetla, mehaničkog stresa i mikrovalova ubrzava se migracija hormonskog otrova bisfenola A iz tvrde polikarbonatne plastike ili migracija ftalata i acetaldehida iz PET-plastike. Pretjeranim zagrijavanjem teflonske tave dolazi do termičkog raspada teflona i do stvaranja otrovnih plinova, poput tetrafluoroetilena i perfluoroizobutena. Tako plastika ulazi u naš prehrambeni lanac i slobodno možemo reći da jedemo ambalažu. I posuđe! Plastika u kuhinji, nije samo estetski, već i toksikološki problem. Zamjene za plastiku zapravo nema, jer svi drugi dobri materijali su ionako stariji od nje.

Znamo li danas koja sve hrana u sebi sadrži GMO i trebamo li se bojati moćnih svjetskih korporacija koje zagovaraju GMO? Ima li u Hrvatskoj GMO sjemenja?

Ne postoji GMO-rajčica, paprika, zelena salata, karfiol, kruška, šljiva, jabuka, itd. Na svjetskom tržištu postoje samo tri relevantne prehrambene kulture: kukuruz, uljana repica i soja. I ništa drugo. I nijedna od tih GMO-kultura ne sadi se u Hrvatskoj, niti u Europi. Osim nešto malo kukuruza MON810 u dolini Ebro u Španjolskoj. Možda se neki GMO-proizvodi uvoze u Hrvatsku, ali to je onda stvar za represivne policijske mjere, jer to zakonom nije dozvoljeno.

Kompanije koje zagovaraju GMO, rade posao u interesu svojih dioničara. To je legalan posao, baš kao što je legalno zaštiti nacionalne interese, prirodu i ljudsko zdravlje. GMO-proizvod je za Hrvatsku, po definiciji, uvozna roba iz šlepera. Ta roba je defektna, upitne vrijednosti, a sasvim očigledna rizika za okoliš i ljudsko zdravlje.


VEZANE VIJESTI