Neovisni novinarski portal
21.7.2019.
PUTOPIS / REPORTAŽE
Indijanke u tradicionalnim nošnjama

Putopis iz Ecuadora, 3. dio:
Ande – Pod krilima kondora!

Indijanke u tradicionalnim nošnjama

Putopis iz Ecuadora: 3.dio: Ande- pod krilima kondora!

Ljepota planinskog lanca Anda

Ljepota planinskog lanca Anda

„Kondorov let“, meni najdraži instrumental koji zorno dočarava veličanstveni let te velike ptice nebeskih visina nad vrhovima visokih južnoameričkih planina, pao mi je na pamet pri pogledu na andske vrhunce Ecuadora, u provinciji Canar. Na četiri tisuće metara nadmorske visine „niska“ planinskih vrhova Anda izgleda spektakularno, gotovo nestvarno. Kondor u brišućem letu „patrolira“ ovim planinskim područjem i kao da s visina poručuje- ja sam car Anda. Pod njegovim krilima, na padinama visokih brda, ljudi su se odavno nastanili tražeći plodni kutak zemlje za sebe. Iako su uvjeti života teški, padine su naseljene, a indijanci koje susrećemo uz put nose na sebi slikovite narodne nošnje i šešire pa nam se slika Anda čini gotovo nestvarno primamljivom i dopadljivom. Puna dva sata „krstarili“ smo od malenog gradića Cacipamba do kuće naše djevojčice Neli Patricije koja je, inače smještena u misijskom internatu sestre Lenke u Qyacotu.

Uskim makadamskim putićima uspinjemo se visoko, nebu pod oblake. Zrak je sve rjeđi, diše se sve teže, ali odlučno nastavljamo put savladavajući opasne okuke i odrone. Srećom, prometa gotovo i nema. Ovdje, naime svi pješače. Uz put susrećemo lokalno stanovništvo s ovećim kanatama mlijeka kako čekaju predaju netom izmuženog mlijeka otkupljivačima. Mlijeko ih hrani, pa uz ono malo proizvoda koje uzgoje na njivama, nekako preživljavaju.

Kuća od blata

Kuća od blata

Kuća „naše male“ kako Nelli Patriciju naziva sestra Lenka smještena je prilično visoko, na strmini s koje se otvara veličanstveni pogled na visoke zelene Andske ljepotice. Ostajem zatečena siromaštvu kojem svjedočim. Tako skromni kućerak odavno nisam vidjela. Kuća od blata! Jednim je dijelom naslonjena na strmi zid pećine kojeg ukućani nisu ni pokušali urediti, izravnati. Da čovjek ne povjeruje. I još k tomu, blato su na dijelovima isprale jake kiše pa se kućerak ozbiljno nagnuo. U glavnoj prostoriji čiji je strop zaljepljen debljim najlonom vlada mrak pa mi treba vremena za prilagodbu. Primjećujem jedan krevet na kojeg svi ukućani ne stanu pa dio spava na podu. Namještaja nema, a odjeća je povješana po zidovima. Malo je reći da ukućani žive skromno.

Za uspomenu

Za uspomenu

Slične kuće, neke u još gorem stanju, vidjela sam u okrugu Canar, u misijskim pohodima u kojima sam pratila časnu sestru Mariju i volonterku Heidi, inače Ekvadorijanku. Sa ukućanima su molile za bolesne i nemoćne dok sam ja sa nevjericom promatrala uvjete u kojima žive ovdašnji Indijanci. Blato na podovima kuća ovdje je standard, ne iznimka kao i strop koji se najčešće sastoji od skrpanog najlona. Dio najsiromašnijih kuća izgrađen je od drva, a ograde od drvenih kolaca. Roba se suši na štriku postavljenom uz glavni zid kuće. Kvačila za robu nema jer se kradu. Istina, ima i bogatih kuća onih koji su se uspjeli domoći Sjeverne Amerike ili Španjolske gdje je najveći dio stanovništva emigrirao u potrazi za boljim životom. Njihove su kuće u odnosu na one od blata, velebne i nekako neprirodno strše u ovom sirotinjskom prostoru za kojeg sam tek kasnije saznala da je u prošlosti bio vulkan. Kuća u kojoj sam spavala nalazi se točno u „raljama“ ugašenog vulkana. Na njegovoj najvišoj koti podignut je velebni bijeli kip Gospe od Oblaka koji dominira cijelim područjem.

Ljudi su ovdje srdačni, ljubazni, otvoreni. Brzo me prihvaćaju, grle kad god me susretnu na ulici. Osjećam se dobro pa mi je misijski tjedan u ovom dijelu Anda brzo proletio.

Katedrala u Cuenci

Kratki posjet obližnjoj čuvenoj Cuenci, gradu iz 16.st. kojeg krasi elegancija kakva se može malo gdje vidjeti u južnoj Americi, izaziva ushit jer tako uređeni grad nisam vidjela otkad sam napustila Europu. Uspon uskim zavojitim stubama na toranj velebne katedrale  Bezgrešnog Začeća nije lak, ali je vrijedilo svakog koraka. Uživam u pogledu na njezine bijelo-plave kupole, visoki kip Gospe koja čuva grada, te na katedralne šiljaste nezavršene tornjeve. Kolonijalni dio grada koji je na svjetskoj listi UNESC-a i druge gradske znamenitosti i uređeni parkovi, uistinu, iz „ptičje perspektive“ pružaju neobično lijepu sliku.

Kupola katedrale u Cuenci

Kupola katedrale u Cuenci

Lutajući kolonijalnim dijelom grada nailazim na procesiju u čast Malog Isusa. Sudionici su sve mahom djeca i mladi. Uz zvukove marijačija, obučeni  u neobične šarene kostime, slave blagdan Malog Isusa . Djevojčice obučene u haljinice priznceza, dječaci u odorama marijačija, automobili zaogrnuti šarenim i sjajnim presvlakama sa tek malim izrezima za vozača, uistinu su nešto posebno i oku ugodno.

Cuenca-procesija

Cuenca-procesija

U blizini Cuenke koja je, inače sa svih strana okružena visokim brdima koji su je dugo držali u izolaciji, nalazi se mjesto ukazanja Gospe „Čuvarice vjere“. Na mjestu ukazanja podignuta je crkva u indijanskom stilu i od domaćih materijala. Ukazanje se dogodilo prije osamdesetak godina na ovećoj čistini uz potok okruženoj planinskim lancem. Mjesto je vrlo posjećeno.

Sestra Lenka Čović na mjestu ukazanja Gospe

Sestra Lenka Čović na mjestu ukazanja Gospe

Inače, planinski predjeli Anda u ovom kutku Ecuadora puni su rijeka, potoka i slapova koji se stropoštavaju sa više stotina metara visine pružajući pri tomu nevjerovatno uzbudljivu sliku. Lokalno stanovništvo iskorišava planinsko vodeno bogatstvo uređujući brojne ribnjake uz koje su restorani koji nude prvoklasnu pastrvu koja se poslužuju uz dvostruko pržene banane-pataconey i neizbježnu rižu. Imućniji žitelji drže svinje koje nakon klanja obrađuju velikom let-lampom kojom skidaju dlaku pa meso ostaje nekako crveno, smeđe. Svinja od oko stotinjak kila peče se na ražnju i, također se smatra delikatesom koja se nudi samo u posebnim, svečanim prigodama.

Osim ribe koja se smatra delikatesom ovdje će vas, kao cijenjenog gosta, ponuditi pečenim zamorcem (cuy) koji se smatra „specijalitetom nad specijalitetima“. Odbiti hranu nije pristojno, ali to ipak radim teška srca moleći za razumijevanje. Ono što se ne pojede domaćini spremaju u crnu plastičnu vrećicu pa nepojedenog zamorca nosim sobom. Užas!

Lokalno stanovništvo provincije Canar

Lokalno stanovništvo provincije Canar

Proslava blagdana Gospe od Kandelore u Cachipambi prilika je za upoznavanje sa lokalnim običajima. Blagdanu prethodi devetnica u jednoj odabranoj obitelji u koju je večer prije prenešen Gospin kip uz kojeg moli stotinjak mještana. Na sami blagdan održava se procesija u kojoj muškarci nose kip Gospe obučene u bijelu haljinu. Procesiju predvode barjaktari na konjima. Uživam u veličanstvenoj slici u kojoj sudjeluje svo stanovništvo koje ne krije svoju religioznost i veliko štovanje Gospe. Inače, u svim se kućama nalazi prostorija sa kućnim oltaromu u kojem je na desetke kipova i svetačkih slika uz koje se moli.

Bijela i plava srca za stradale u prometu

Bijela i plava srca za stradale u prometu

U ljepotama andskih predjela uživala sam i na povratku u Qyacoto. Kristalno bistre rijeke u okruženju zelenih brda impresivna je slika koja mi se uvukla pod kožu. Kao podsjetnik na opasnost cesta koje prolaze andskim brdima su bijela i plava srca nacrtana na prometnicama, na mjestima gdje je netko stradao u prometnoj nesreći. Po jedno srce za svaku stardalu osobu i ujedno opomena da se svozi sporije i obazrivije što uvijek i nije lako, posebno kad se brzinski nađete u gustoj magli, a ceste ispred vas nigdje na vidiku. Tu su i odroni kamenja, životinje koje se ne sklanjaju s puta, oštre okuke, velike nizbrdice, klizav ili blatnjav kolnik…

Vulkan Tungurahua

Vulkan Tungurahua

Dok prolazim ispod vulkana Tungurahua koji je nekoliko dana prije eruptirao osjećam strahopoštovanje prema ovoj sili prirode. Unatoč njegovim burnim reakcijama ljudi su se vratili svojim kućama strepeći od jače aktivnosti. Nekih stotinjak kilometara dalje prema glavnom gradu Quitu je Cotopaxi, najviši aktivni vulkan na svijetu. Ovaj ljepotan sa bijelom snježnom kapom mami izdaleka pa ga posjećujem uživajući u svakom trneutku provedenom ispod njegova vrhunca, na oko 5000 metara nadmorske visine. Kraći nalet oštrog planinskog vjetra natjerao me je na „povlačenje“. Kakav je bio njegov zadnji bijes sredinom prošlog stoljeća vidjela sam prolazeći ispod stotinjak metara dubokog kanjona kojim je curila lava, te razbacanim gromadama izbačenim iz vulkanskog grotla.

Vulkan Cotopaxi

Vulkan Cotopaxi

Sa ugibališa glavne prometnice u blizini glavnog grada „bacam“ kratki pogled na žućkasto-zeleno jezero-lagunu Yambo koje se stisnulo u podnožju brda na visini od preko 3000 metara nadmorske visine. Među lokalnim stanovništvom kruži priča o prevrtanju vlaka u jezero koji nikada nije pronađeno, a krikovi stradalih, pričaju, znaju se čuti poslije ponoći.

Laguna Yambo

Laguna Yambo

 


VEZANE VIJESTI