Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
INTERVJUI
Akademik Krapac:”Lex Perković” je naškodio dobrim političkim odnosima Hrvatske i Njemačke!

Akademik Krapac:
”Lex Perković” je naškodio dobrim političkim odnosima Hrvatske i Njemačke!

Krapac: “Lex Perković” je naškodio dobrim političkim odnosima Hrvatske i Njemačke, ali hrvatski pravosudni sustav nije “vrludao” već je kvalitetno obavio svoju zadaću

Davor-Krapac_post

Europski uhidbeni nalog donio je četiri bitne novosti koje se odnose na postupak predaje osoba optuženih za kaznena djela, a na snazi su od 1.01. 2004.g.-Okvirna odluka o EUN. Akademik Davor Krapac, inače redoviti profesor Pravnog fakulteta Zagreb i sudac Ustavnog suda RH dugo se bavi kaznenom problematikom koja regulira ovo područje pa smo ga za portal Tris  za početak upitali za saznanja o tome koliko su se navedene novosti u postupku primjenjivale u praksi u zemljama EU?

U razdoblju od 2005.-2009.g. izdano je 54.689 Europskih uhidbenih naloga

Nemoguće je ukratko odgovoriti na složeno pitanje “koliko” se nova regulativa Okvirne odluke EUN primjenjuje u praksi. O tome govore brojna izvješća koja se pripremaju za Komisiju. Moja je procjena da je EUN, kao najstariji instrument kaznenopravne suradnje u EU, čvrsto zaživio unatoč početnim teškoćama kod njegovog prijenosa (implementacije) u nacionalna zakonodavstva. Prema izvješću za Komisiju, u razdoblju između 2005. i 2009. godine između država članica izdano je 54.689 EUN od kojih je do pisanja izvješća bilo izvršeno oko 22%. Pri tome je najveći broj (između 51% i 62%) traženih osoba pristao na predaju. Prosječno trajanje postupka predaje iznosilo je kod njih 14-17 dana, a kod osoba koje nisu pristale-48 dana. Prije stupanja Okvirne odluke na snagu, u tradicionalnim postupcima ekstradicije, prosječno vrijeme izručenja iznosilo je preko godinu dana.

U čemu  je posebna vrijednost judicijalizacije predaje prema EUN, tj. zašto je postupak kaznenopravne suradnje „sui generis“ puno bolji od sustava ekstradicije koji je ranije primjenjivan?

Već je normativizacija klasičnog ekstradicijskog postupka donijela u XX. stoljeću značajna poboljšanja položaja tražene osobe u međunarodnom i unutarnjem pravu: ustanovljena su jamstva prava obrane izručenika u postupku zamoljene države čime je on prestao biti pukim objektom međudržavnog sporazumijevanja  i međunarodnih ugovora, a uvođenjem sustava sudbenog veta smanjene su diskrecijske ovlasti izvršne vlasti pri donošenju odluke o izručenju (inače, izvršna se vlast kod te odluke uvijek vodila više političkim reciprocitetom između država, a manje jamstvima ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezina je (konačna) odluka o izručenju  uvijek bila nepobojna).

U čemu se još vidi “korak naprijed”?

Suvremeno pravo o predaji osoba traženih putem EUN zbog kaznenog progona ili izvršenja kaznene presude učinilo je korak naprijed time što je klasični ekstradicijski postupak zamijenilo čistim judicijalističkim postupkom s mnogim jamstvima pravičnog postupka te konačnom, revizibilnom, odlukom koja se donosi sukladn onačelu zakonitosti a ne političkog oportuniteta.

Kad je riječ o “političkoj strani” postupka što Okvirna odluka propisuje?

Na političkoj strani, Okvirna odluka ustanovljava mogućnost za države članice da odbiju primjenu EUN prema pojedinoj državi članici koja “ozbiljno i neprekidno krši načela” zaštite temeljnih prava (toč. 10. Preambule), te također dopušta da se u konkretnom slučaju odbije predaja tražene osobe ako postoji razlog za uvjerenje, “na temelju objektivnih elemenata”, da je EUN diskriminatoran, tj. da je izdan u svrhe progona osobe zbog njezinog spola, rase, vjere, etničkog podrijetla, državljanstva, jezika, političkih uvjerenja ili “spolnih usmjerenja” (toč. 12. Preambule).

Koje su bitne odrednice “pravne strane” Okvirne odluke?

Na pravnoj strani, Okvirna odluka predviđa u čl. 1.st.3. da države članice imaju obvezu poštivanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela iz Povelje EU spomenute u čl. 6. UEU. Nakon toga, u više odredbi o postupku predaje Okvirna odluka regulira određena subjektivna prava tražene osobe. Tako, u čl. 11.st.1. obvezuje državu izvršenja da uhićenika obavijesti o EUN i njegovom potpunom sadržaju; u čl. 13. o mogućnosti pristanka na predaju prilikom kojega ima pravo na “pravnog zastupnika” (čl. 13.st.2.). Ako ne pristane, ima pravo na saslušanje pred pravosudnim tijelom države izvršenja sukladno njezinom zakonodavstvu (čl. 14). Okvirna odluka u čl. 17.st.1. traži brzo postupanje (rok za predaju kod predaje uz pristanak je 10 dana a bez pristanka 60 dana od uhićenja tražene osobe, čl. 17. st. 2. i 3). Uhićena osoba ima pravo na branitelja i tumača (čl. 11.st.2. Okvirne odluke) a obveza njezine nazočnosti u postupku nije osigurana samo istražnim zatvorom nego i blažim mjerama (čl. 12. Okvirne odluke). Ako bi predaja ugrozila zdravlje ili život tražene osobe, može biti na temelju diskrecijske ocjene države izvršenja privremeno odgođena (čl. 23.st.3. Okvirne odluke).

Da li se njome osigurava jednakost svih građana EU i jača načelo uzajamnog povjerenja država članica?

Ako se uzme u obzir gornji odgovor, jasno je da normativizacija postupka predaje i sudbena zaštita prava tražene osobe načelno osiguravaju njezin jednak položaj u postupcima predaje koje vode države članice. Ostaje dakako, pitanje praktične provedbe u svakom konkretnom slučaju; no, ne treba nikad zaboraviti da u njemu uvijek sudjeluje više državnih instanci koje se međusobno nadziru.

Na što se uglavnom odnose prigovori teoretičara?

Prigovori teoretičara EUN dolaze najviše iz redova njemačkih pisaca.  Oni se u prvom redu upućuju tzv. načelu uzajamnog priznanja, toj “čarobnoj formuli” međudržavne suradnje u kaznenim stvarima u okviru EU i različiti su. Mogu se s jedne strane, razvrstati na načelne kritike demokratskog deficita europske kaznenopravne normative, kritike pretjerano punitivne kriminalne politike na europskoj razini i kritike deficitarne zaštite okrivljenikovih prava  a s druge strane na kritike sa stajališta pojedinih institucija materijalnog i procesnog kaznenog prava.

Postoji li danas kvalitetna međunarodno-pravosudna suradnja u EU, te u anglo-američkom procesnom pravu?

Ovisi što se smatra “kvalitetnom suradnjom”. Ako mislite na uvjet da države poštuju preuzete ugovorne obveze, možemo reći da se to događa u najvećem broju svakodnevnih slučajeva. Iznimke postoje kad politika ili interesi nečijih jakih lobbyja “umiješaju prste”. Tada se politički interesi preobražavaju u pravne smetnje za međunarodnu pravosudnu suradnju – koja je potom osuđena da čeka “bolja vremena”.

U angloameričkom procesnom pravu postoji drugačija slika:  u SAD postoji međunarodna ekstradicija, koja je stvar federalne nadležnosti i domaća ekstradicija, zapravo “predaja” po domaćem pravu, koja je stvar podijeljene nadležnosti između federacije i saveznih država. Za potonju vrijede posebna pravila, usmjerena na direktnu suradnju pravosuđa saveznih država (nešto slično kao naš novi EUN).

Može li se izručenje Perkovića zemlji koja ga je tražila ocijeniti kvalitetnom međunarodno-pravosudnom suradnjom dviju zemalja koje su članice EU?

U smislu onoga što sam rekao u odgovoru na jedno prethodno pitanje, predaja (ne izručenje!) gospodina Perkovića smatrala bi se kvalitetnom pravosudnom suradnjom između Hrvatske i Njemačke jer su u tom predmetu naši nadležni sudovi “odradili” svoj posao točno po Zakonu o pravosudnoj suradnji između država članica EU (ZPSKS-EU). Druga – i duga je priča – o tome kako je do toga došlo na područjima koja su izvan domene pravosuđa.

Kako se, po Vama, na hrvatski pravosudni sustav gledalo od kada je Njemačka zatražila izručenje Josipa Perkovića, a hrvatski sustav mjesecima „vrludao“ i opirao se toj odluci?

Hrvatski pravosudni sustav nije “vrludao” već je kvalitetno obavio svoju zadaću čim je “pušten u pogon”, kako u predmetu gospodina Perkovića, tako, prema mojim saznanjima, i u drugim predmetima odlučivanja o EUN. To pokazuje da je on sposoban othrvati se interesnim, političkim i drugim pritiscima – što je nesumnjivo, “europska vrijednost” kojoj svi težimo.

Je li to  pravosudno-političko „vrludanje“ oko izručenja Perkovića naštetilo dobroj međunarodnoj praksi i koliko nam je takvo ponašanje naškodilo?

Ako mislite na sve ono što se zbivalo oko novele ZPSKS-EU u ljeto prošle godine, popularno nazvane “lex Perković” i koje je, po općoj ocjeni dovelo do toga da njemačka kancelarka Angela Merkel nije došla na svečanost u Zagreb povodom hrvatskog pristupanja EU, očito je da je to “političko vrludanje”, kako ga nazivate, naškodilo dobrim političkim odnosima Hrvatske s Njemačkom.

Da li postoji ugovor o izručenju između Hrvatske i BiH i koliko je on manjkav u odnosu na Europski uhidbeni nalog?

Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom ima Hrvatska nekoliko ugovora ili sporazuma o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, ali prema mojem saznanju, nema posebni ugovor o izručenju. Provjerite to molim Vas u Ministarstvu pravosuđa. Tekstove postojećih ugovora možete naći u mojoj knjizi “Međunarodna kaznenopravna pomoć”, Narodne novine, Zagreb 2006, 907 i sl.

Koliko je Hrvatska dosad izručila svojih državljana?

Molim Vas da se za te brojke obratite Ministarstvu pravosuđa.

Što se događa sa zemljom koja izbjegava izručiti svog državljanina i je li takvo što uopće moguće?

U klasičnom pravu o ekstradiciji nije, u pravilu, među zemljama kontinentalne pravne tradicije, bilo izručenja vlastitog državljanina. To je posljedica tradicionalnog shvaćanja o dužnosti suverene države da štiti svoje državljane od (neočekivanih) ograničenja njihovih prava i sloboda koja bi ih mogla zadesiti u inozemstvu.

No, danas, vidjeli ste kod Okvirne odluke o EUN, da je to nepovjerenje ustupilo mjesto “visokoj razini povjerenja između država članica” (toč. 10. Preambule Okvirne odluke) tako da države članice međusobno predaju i vlastite državljane – bez straha da će im strani pravni poredci narušiti temeljna prava i slobode zajamčene nacionalnim ustavnim pravom. To, uz ostalo, osigurava činjenica da su države članice prihvatile i Povelju o temeljnim pravima EU iz 2000. godine, koja “standardizira” ona ista jamstva koja nalazimo i u ustavnim pravima pojedinih država članica.

Kakve bi se sankcije poduzele u slučaju neizručenja?

Ako bi neka država članica ozbiljno i neprekidno narušavala načela o temeljnim pravima i slobodama iz Povelje, mogla bi biti suspendirana iz mehanizma EUN, na prijavu neke druge države članice o kojoj bi odlučilo Vijeće (Europske unije). To bi dovelo do toga da druge članice više ne bi izvršavale njezine EUN. Kako istovremeno ne bi oživjeli njezini stari ekstradicijski ugovori, ne bi mogla tražiti svoje odbjegle kriminalce niti mehanizmima klasične ekstradicije a niti izručivati one koji su u nju dobjegli. Pretvorila bi se u “oazu kriminala”.

 


VEZANE VIJESTI