Neovisni novinarski portal
3.12.2020.
IZDVOJENO / KULTURA
Fotografija: Alan Vajdic
http://www.alanvajdic.com/

‘Adio šjor Ćiro’ – otplovila je legenda hrvatske tradicijske drvene brodogradnje

Fotografija: Alan Vajdic http://www.alanvajdic.com/

Fotografija: Alan Vajdic http://www.alanvajdic.com/

Fotografija: Alan Vajdic
http://www.alanvajdic.com/

Umro je Čedomir Ćiro Burtina, graditelj drvenih brodova iz Betine na otoku Murteru, betinski kalafat, jedan od posljednjih. S njime je otišao i vrijedan dio naše brodograđevne baštine, izvrsnog dijela hrvatske tradicije i kulture koja se, na žalost, ne njeguje u dovoljnoj mjeri. Stoga su vrsni majstori poput šjor Ćire bili neprocijenjive žive riznice. O veličini betinske brodogradnje, gajete i šjor Ćire dovoljno je govorio i njegov posljednji ispraćaj, na kojem se okupilo more njegovih prijatelja i poznanika. Ganutljivo velik broj ljudi. I brodova.

U nastavku vam prenosimo dva priloga. Prvi je oproštajni tekst kolege Hrvoja Gunjače, novinara HTV-a koji je šjor Ćirom često  boravio u njegovu škveru, priređivao o njemu iznimne reportaže koje su se mogle vidjeti u Moru i drugim HTV-ovim emisijama. A provodio je s njime vrijeme i bez kamera, dok je u njegovu brodogradilištu pod majstorovim nadzorom krpao svoj stari brod.  Nadalje, tu su kazivanja šjor Ćire u dugim razgovorima sa Šimom Stipaničevim, našim proslavljenim jedriličarem i zaljubljenikom u brodove, a koje je s njime vodio u njegovoj radionici pripremajući svoj tadašnji diplomski rad naslovljen ISKUSTVA U OSNIVANJU I GRADNJI BETINSKE GAJETE, TRADICIJSKE BRODICE S LATINSKIM JEDRILJEM.

.  Evo teksta Hrvoja Gunjače objavljenog na facebook stranicama emisije More, a onda i linka na prilog HTV-a na prilog o brodograditelju Ćiri.

Adio šjor Ćiro!

Baštinska flota na čelu s Cicibelom miruje kod Gospe od Gradine. Lantine na pola jarbola. Latinska idra skupljena. Stisla se i srca i grla – na ispraćaju Velikoga meštra, Brodograditelja stare škole, dobroga duha Betine. Partija je šjor Ćiro.

„Nemam više s kime razgovarat“ – otelo se Marinu Mijatu, čovjeku čiju je gajetu Cicibelu Ćiro od olupine uskrisio do dragulja ploveće baštine.

„Danas tuguje obitelj Ćire Burtine, njegovi prijatelji. Ali tuguju i brodovi i škverovi… Odlazi bard, ne samo betinske, nego i hrvatske tradicijske drvene brodogradnje!“ – nadahnutim je riječima šjor Ćiru ispratio Ivo Juraga Nadov, tajnik udruge „Latinsko idro“.

Ispratilo ga je i Nebo. Sunce rastjeralo oblake, u pauzi između grmljavinskog nevremena praćenog krupom prethodne noći i novoga dažda.

Ispratili smo legendu betinske brodogradnje u slanu zemlju, prvi red do mora. Pokraj antičkoga Murtera – Colentuma. Kakvo bi to počivalište i moglo biti, a da šjor Ćiro nema „na oku“ sve one drvene ljepotice koje su prošle kroz njegov škver. Kojima je darovao morski život. Ili udahnuo novi. Nepregledna je to flota! Od batane do koćarice. I replike srednjovjekovne Condure Croatice! Gotovo da nema drvenoga broda u ovome akvatoriju na koji šjor Ćiro nije stavio ruku. A šest je desetljeća živio za njih, radio petkom i svetkom, po ledu i žegi, sklupčan pod kuvertama, klečeći pod kolumbama… Sve dok životna makina nije stala. Zastenjao je zamašnjak pod silom prirodnih zakona i boleština…

Iako nije dočekao Muzej drvene brodogradnje u Betini, kojemu se toliko veselio, Ćirin će ploveći muzej opet razviti latinska idra! Na Regati za dušu i tilo. Na Danima latinskog idra. Na putu do modravskih i kornatskih maslinika. Ili onako, za gušt, na popodnevnom maestralu…

Adio šjor Ćiro!

Link   na HTV-ovu reportažu:  http://www.youtube.com/watch?v=rQFRz9vKMJM 

 

Ljudi i brodovi na Ćirinom ispraćaju

Ljudi i brodovi na Ćirinom ispraćaju

 

A evo i izvatka iz razgovora Šime Stipaničeva sa Ćirom Burtinom, koji će zasigurno biti zanimljiv ljubiteljima brodograđevne tradicije.  Prenosimo ga u cijelosti, bez kraćenja:

 

…Meštar Ćiro je u ljeto 2011 porinuo u more Cicibelu, jednu od stotine gajeta kojima tijekom svoje dugotrajne karijere udahnuo život. No, u toj vijesti ne bi bilo ništa posebno da Cicibela u biti nije 1931. godište, tek nekoliko godina starija od samog meštra Ćira koji je rođen 1938. Cicibelina priča počinje u Betinskom brodogradilištu kod meštra Jure Filipija te davne 1931 gdje je građena za Tomu Gregova Taškelu iz Preka na otoku Ugljanu. Cicibela je vozila ljude i marvu, urod i građevinski materijal, sijeno i drva, bila prijevoznica izbjeglica za El Shatt u drugom svjetskom ratu do okupljališta u Kornatima, probijala teška mora i slovila kao jedan od najsigurnijih, najčvršćih brodova. Njezina sudbina je, kao i sudbina većine starih drvenih brodova ta da je gotovo potopljena završila u Zadarskoj Foši. 1968, godine ju je otkupio od Taškele zadarski profesor matematike Emanuel Marušić:

„Kupio sam je od Marijana Taškele jer me fascinirala tragovima ljudskih truda i muke na njoj!“

Nakon Marušića njezin vlasnik postaje Marino Mijat iz Tribunja koji ju je u jako lošem stanju uspio dovesti do brodogradilišta Ćira Burtine u Betini i zajedno s vrsnim kalafatom prionuti na temeljiti posao njezine rekonstrukcije. Cicibela je bila zalivena tonom betona da ne pušta more, a svejedno je puštala stotinjak litara dnevno.

„U stanju je bila – nikakvom! Da ne znaš bili se zauzeja i okle bi počeja. Prista sam jer san tija da baš obnovimo taj tip gajete, to su brodovi puno jačeg karaktera, imaju dušu i tilo, a nose i tereta. Sad je u brodovima nesta prostor, liđeri su, zato se triba vraćat na vake debele, jake brodove… puta“ – Ćiro će pa nastavlja:

Od starog broda ostavili smo samo petinu materijala, sve ostalo sam radio novo ali je u duši to ostao stari brod. Svako rebro, jedno po jedno sam skidao, radio novo i opet vraćao u brod. Jedino tako se mogla zadržati izvornost tih starih linija. Cicibela je jedinstven primjer originalne stare Betinske gajete i kao takva bi trebala biti proglašena kulturnom baštinom. Velika je razlika između stvaranja i krojenja novog drvenog broda i obnove starog. Kad radiš novi brod onda imaš zadovoljstvo što stvaraš novu, neprobanu liniju i to je izazov, zadovoljstvo. Obnova starog broda je s druge strane muka ali i to opet ima svojih draži. Draž je što rastavljajući taj stari brod se u biti družiš s tim starim meštrima, kalafatima koji su ga gradili i od njih učiš kako su se prije radili brodovi. Svaki kalafat u Betini je imao svoj stil. Ja znam pogledati brod i odmah reći tko ga je gradio. Betina je u prošlosti bila znana kao mjesto vrsnih brodograditelja u drvu. Nije bilo kuće u kojoj netko nije znao graditi ili popravljati brodove. Kažu da se 200 ljudi moglo zvati kalafatima, a danas nas ima četiri ako dobro brojim. Ja sam počeo raditi s nekih 12,13 godina lagano oko brodova, a 1964 sam imao sreću da otvorim svoje brodogradilište u dosta teškim vremenima za privatne obrtnike.

U bivšem škveru Filipijevih gdje je građena Cicibela 1951. je Ćiro počeo učiti svoj zanat. 1948. je izvršena nacionalizacija i Filipijevi su praktički izgubili sve, a na njihovom brodogradilištu je izgrađeno današnje Betinsko brodogradilište i marina. U davna doba je u Betini bila i zadruga gdje se više kalafata udružilo i napravili su navoz kod „zadnje kuće“ u Betini gdje se mogao izvući brod od čak 15 metara. Kasnije se ta zadruga rasformirala pa su išli u privatnike.

„Ovdje je bio jedan Fržop koji je išao u Kukljicu na otoku Ugljanu gdje je počeo raditi brodove. Bilo je dosta Uroda koji su znali svoj posao brodograditelja. Filipi su bili i vrsni kovači i kalafati.“

Ćiro Burtina

Za kormilom Ćiro (lijevo) i Šime (desno) foto: Boško Lučev

O GAJETI

Ova naša gajeta plod je murterskog života uz more i sa morem! Prvo dužina. Probali su se graditi i duži brodovi ali nisu doživjeli toliki uspjeh koliko gajeta. Zato što je to brod rađen „na miru“ Murterskog mora. Opako je to more na momenta i treba ga znati. Naša gajeta hvata jedan val koji se digne, da je duža bila bi u konfužjunu jer se valovi ne bi s njom slagali. Lomila bi se na dva i slabo bi plivala, a i u pogibelj bi upadala. Drugo, gajeta je višenamjenski brod.

„To je brod težaka i ribara, to je brod na kojem valja izvuć mriže i u kojem valja vozit tovara ili masline. Sve su to kalafati radili tako da bi slušali čovika koji je naručija brod i njegove zahtjeve u skladu sa zanatom metniti na more. Onda gajeta živi i dalje, ona nije brod suvenir, ona je živa, jer se ne samo obnavljaju stare nego i grade nove.“

I tu forma ide s novim upotrebama: recimo krma. Gajeti koja glumi jahtašicu bolje pristaje zrcalna krma, ali takva krma nikako ne bi dobro došla ribaru. Zašto? Zato jer zrcalna krma nije dobra za maretu, a ribar radi na mareti. Njemu triba špic krma da mu dili maretu.

POSEBNOSTI BETINSKE GAJETE

Starih gajeta poput Cicibele je bilo raznih duljina, od 6 metara do 8. Ova današnja podjela što imamo na regatama Latinskog idra da je sve preko 7 metara leut ne drži vodu. Imaš ti velikih gajeta kao Cicibela od 8 metara, a i malih leuta od 7 metara. Zna se dobro šta leut mora imati. On je pokuvertan brod (paluba cijelom dužinom), ima mrtvu bandu od minimalno 20 cm, špirun, kućicu na krmi. Gajeta je otvoreni brod koji ima pomične pokaporte (poklopce grotla), velike kovidure (palubne proveze) od 30 cm da stanu stvari. Na provi je murada produžena do prove na štilima kao mala mrtva banda ali samo obično na lijevoj strani da se može nasloniti kašeta ribe ili mreža. Nikakvi banci, klupe u gajeti nisu bili nego samo pajoli na dnu. Imao si jednu klupu koja se zove storić a koja je stala poprečno i služila kao stepenica da se mogu ukrcati ljudi ili tovar u brod s prove. Imao si i glavnu sponju na sredini teretnog prostora na kojoj su se vezivali svi konopi, a ona je služila i da se brod ne slomi. Sav tadašnji teret je bio teškog tipa; kamenja, stoka itd…

Iz intervjua s Ćirom Burtinom, autor Josip Antić, Magazin More 2011.

Što se tiče jedrilja, nikada nisam čuo nekakvo pravilo o dimenzioniranju toga. Svatko je radio za sebe pa svom nahođenju. Postojale su okvirne mjere da jarbol mora biti dug onoliko koliko je dug brod, a lantina za trećinu više. No, to je sve jako proizvoljno. Za latinsko jedro kormilo je obavezno moralo biti podizno tako da se kod jedrenja može spustiti minimalno 50 centimetara ispod razine kolumbe. Najinteresantnija stvar kod latinskog idra je naći mjeru tako da što manje radiš s kormilom tj. pojaješ u orcu.

drvena-gajeta-latinskim-jedrom-slika-16137644

O OSNIVANJU GAJETE

U stara vrimena nije bilo lako doći do šablona prave gajete. Ja sam počeo svoj zanat kao šegrt kod meštra Urode. S majčine strane pripadam Urodama pa mi je recimo taj osjećaj za drvo i brodogradnju došao od njih. Od moga staroga meštra Brane Urode sam 1956. dobio nekoliko šestova. On je to dobio od jednoga Zakarije za kojeg nikako nisam mogao zaključiti odakle je bio. Možda Vrgadin, Zlarinjanin, nemam pojma. To ti je u biti šablon glavnog rebra u prirodnom mjerilu i iz njega se uz pomoć jedne daščice s mjerama mogu izvući sva rebra željenog broda. Šest dođe kao jedna pokretna šablona s kojim iskustveno možemo nacrtati sve naše šablone rebara na komadu lesonita. Kad su neki talijani došli kod mene i vidjeli da imam to u radioni, poludili su. Jednome sam čak i poklonio jedan šest, bio je van sebe od sreće. Vidiš, to se prije nije moglo dogoditi. Da ti netko tek tako daruje šest. To je bilo čuvano od strane meštra kao najveća tajna i nitko nije znao rukovati sa šestom tj. izvlačiti linije iz tog krivuljara. Evo, i ti mene gledaš čudno sada kada to crtam jer vidim da ti ništa nije jasno. Ha ha ha. Od jednog šesta se može napraviti i više sličnih brodova, recimo od ovoga se mogu raditi gajete od 5 do 7 metri, ovisi odakle kreneš.

Recimo gajeta će biti duga 6 ipo metri. Trećina od 6 ipo je dva i 15 i dodaješ još minimum 20 centimetri širine. Prava starinska gajeta od 6 ipo metri mora biti široka minimalno 2,35 m jer ona ima širinu i tako je jača.Širina obavezno više od trećine broda. Trećina je točna tek kod broda od 10 metri i to kod škafa motornoga, to je dobro za brzinu. Preko 10 metara se širina počne smanjivati. Isto kako do 10 metara raste, tako se preko 10 metara širina smanjuje. Ovdje na šestu ima jedna crta koja se zove posidiš. E, i oko nje se sve vrti. Šest ti je odma u mjerilu 1:1. Šestovi rebara starih gajeta nisu bili ovakvi nego potpuno ravni, driti uz kolumbu. Isto tako su ležali na ravnoj kolumbi. Iz mog iskustva u građenju malo novijih gajeta, najbolja mira za nagib kolumbe je 4 posto.

Od 1950. Godine dogodila se promjena u gradnji gajeta. Tada se već napredovalo u gradnji drvenih brodova pa su ljudi počeli i crtati gajete što prije nitko nije radio. Onda su se pojavili neki Splićani koji su donijeli svoje linije, vjerojatno po uzoru na neke Bračke ili Korčulanske gajete. Normalno, na promjenu je utjecao i motor, trebalo je povećati gaz na krmi itd.Betina - Cicibela (3)

O KONSTRUKCIJI GAJETE

„Po meni svaki drveni brod, imao on motora ili ne, malo će više utonuti na krmi. Čim mu je krma malo utonila onda ti više ni glave ne stoju okomito na vodenu liniju, i to nije dobro. Meni je bolje odma ga raditi s kosinom kolumbe koja pada 4 posto prima krmi.“

Cicibela i te stare gajete su se radile naopako. Ne samo da ne bi imali tu kosinu već bi ona nekada bila i prema provi. Prova bi propadala (gazila) recimo 30-35 centimetri, a krma bi peškala 15; bez kolumbe govorim. I zato na kraju njima prove izgledaju visoke, a krme base (niske). Jer Cicibela i te stare gajete rade sa jedrom i veslima. Ta prova njoj drži orcu(kut u vjetar), a temun (kormilo) pravac. Gajeta u krmi mora biti buča(obla), a u provi nož.

„Kada ti kreneš malo temun, guzica odma leti. Guzica se mora kritati, a ne prova. Oko prove se vrtiš“

Broj jedan, Cicibela ima ravnu krmenu aštu (statvu), potpuno okomitu na vodenu liniju. To je najveće glupost ko je god stavi ukoso malo, to više nije Betinska gajeta. Mi pasare kad radimo, sa zrcalnom krmom onda naginjemo statvu i to zrcalo 14 posto. To se pokazalo najbolje. Cicibela recimo nije nikada bila rađena da bi imala motora. Konstrukcija njene krmene statve je takva da ne trpi osovinski vod. To se kod novijih gajeta predviđenih za motor sve drukčije radi. Spoj kolumbe i krmene ašte kod starih gajeta se radio uz pomoć posebnog komada drva koji bi morao biti kriv sam po sebi, i jak. To mora biti najjači dio broda, jer on se dere. Najbolje od česmine, rakite. Ali ga moraš naći i ubrati tako krivog, gotovo u škvari (pod pravim kutem) jer bi inače puknuo. I treba ga stađunivati u moru, a ne na kraju da ti stoji. Taj krivi komad se veže (spoji) na kolumbu i aštu tzv. ključem. Oplata se podupire u to, a kad ona nabrekne sve lomi ispred sebe i zato to mora biti tako jako. I često se veže bragom.Kad bi trebalo ugraditi motor na takvu gajetu onda se taj element treba razbiti i ugraditi koljeno kroz koje može ići osovinski vod.

Spoj „ključem“

Betina - Cicibela (8) Betina - Cicibela (10)

Kad sam raskrajao Cicibelu onda sam skidao svako drugo, treće rebro, radio nova identična takva rebra i vraćao ih nazad u brod. Zabijao bi staru oplatu u njih da se brod ne raspadne. I tako malo po malo je valjalo svaki element promijeniti ali istovremeno paziti da to ne bude potpuno novi brod već zadržavati onu staru formu. To je jedini način ako želiš identičan brod kao i stari. Radili smo je od hrastovine i brijesta. I prije je isto bila od brijesta i hrasta, možda malo crnike isto. Kad sam je raskrojio onda vidiš još jednu posebnost tih starih brodova, a to je da su im rebro (glava) i bitva (mankul) iz jednog komada. Kod ovih modernijih gajeta mankuli se naknadno zabijaju u rebro! Kalata (rebra) u pramcu je isto bila iz jednog komada. Našla bi se grana koja ide na V i od nje bi se iz komada napravila oba rebra u provi. Mi smo išli u šumu prije uvijek brati takve krive grane. Od Bratiškovaca do Kistanja. I na Zrmanji smo tražili brijeste. Kraj Stankovačkog polja je bio jedan gaj (šumica) „Dobra voda“ gdje smo nalazili najbolje hrastiće. Pred rat se to dobro počistilo jer su se radili veliki brodovi. Sada, 20 godina poslije biće opet ima tamo lijepog materijala! Išli smo svugdje po taj materijal i to pješice. I svugdje smo imali svog čovjeka koji je bio preteča današnjih shipchandlera. Ti ljudi bi točno znali u njihovim mjestima gdje ima kako krivih stabala za posjeći. Dobro se sjećam jednoga, zvao se Jakov Unić iz Budaka. Bio je velika dobričina, a znao je sva stabla u okolici. Hrast kitnjak, pravi tvrdi, lički je najbolji za dasku, oplatu. Ali nevalja mekani hrast jer on brzo propadne, brzo ga pojede crv. Opasi i kontramadiri su se znali raditi i od bukve zato što je kompaktna, tvrda i lako se krivi na vatri.

Vidiš murva mi nikad nije bila dobra za glave, radije hrast ili brijest.

Jedan Ličanin nam je bija učitelj iz tehničkog. Profesor, direktor škole u Murteru Knezović, oženija je šibenku Žilbertu iz Mandaline. Uvik se sitim njegovih riči: Šta slađi plod, to je slabije drvo! Vidiš, hrast ima plod žir, to niko ne ide osim beštije.“

Višnja, trešnja, mahagonij itd, to je sve dobro za raditi interijer. Ali za vani ja najviše volim hrast. Mendula (badem) je najtvrđa. Smokva zna biti dobra za glavice (mala rebra). Smokovina je kao guma. Nema onoga tko će brukvu (čavao) izvaditi iz nje. Prije se puno biralo to drvo. Ja bi godišnje izgubio na to 15-20 dana. Trebalo je ići u vlahe (Ravni kotari, Zagora) i tražiti kriva stabla. Onda bi te trupce prebacivali u Betinu ili u Šibenik gdje su bili gateri tj. pile za pilanje trupaca. Danas ti više toga nemaš, ni pila ni krivih trupaca. Danas je lijepo ako nađeš 20-30 cm široke grane pa ih možeš sam na bansegu (tračnoj pili) ispilati.

Oplata se prije radila najčešće od borovine i to bi materijal dolazio iz Like posebnim bracericama, trabakulima koji su bili prilagođeni za to. Oni su imali mala vratašca na krmi od pedesetak centimetara i jedno rebro prerezano gdje bi se daske, tesane grede i ostala pilana građa uvlačile u utrobu broda. Nije bilo motora prije stotinjak godina nego su na jedra dolazili.

Brodovi su se prije mazali blakom koji je valjda neki derivat nafte, katran. Svi su brodovi onda bili crni. Blak je mekan, likvidan, onda ide bitume koji je malo tvrđi i paklina koja je tvrda kao kamen. To su prije parobrodi koji su vozili bacali u more. Svaka škrapa je bila puna tog katrana. Onda se pojavio karboleum. To je petrolej i blak. Najjača zaštita jer probije cijelo drvo. Željeznički pragovi su se topili u bazenu s karboleumom dvadesetak dana. Njih je probilo skroz na skroz i dugotrajni su. Za vanjsku upotrebu se na brodovima znala miješati i grijati paklina s blakom u neku gustu, ljepljivu smjesu. Kad se ohladi onda bi se to stvrdnulo, a držalo za brod. To su sve preteče današnjih modernih boja i zaštita.

 

 

Betinske gajete nekoć

Betinske gajete nekoć

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI