Neovisni novinarski portal
18.7.2019.
INTERVJUI / KULTURA
Vinko Brešan: Milanović apsolutno nije smio vrijeđati film Jasmile Žbanić

Vinko Brešan:
Milanović apsolutno nije smio vrijeđati film Jasmile Žbanić

Razgovor s redateljem dva dana uoči premijere ‘Velikih manevara’, predstave za kojom u Šibeniku vlada ogroman interes.

bresan_vinko_a

Vinko Brešan (Foto: Hrvoslav Pavić)

„Veliki manevri u tijesnim ulicama“, kazališni komad u režiji Vinka Brešana prema romanu Ive Brešana svoju će premijeru doživjeli u petak, 22. veljače, u šibenskom HNK-u. Vinka Brešana s promuklim grlom („nije od vikanja na glumce, nego od umora“) zatekli smo na macchiatu između dvije probe.

Predstavu je prvi postavio Marin Carić prije 24 godine. Što vas je ponukalo da se prihvatite tog posla?

Zato što me prije pola godine nazvala ravnateljica Nera Gojanović s idejom da u šibenskom HNK-u postavi „Velike manevre“, a da ja to režiram. Rekao sam: „Dobro“.

U najavama se posebno naglašava da Brešan mlađi režira Brešana starijeg u Šibeniku prvi put. Je li to i vama neki značajni detalj u ovoj priči?

Je li to nešto značajno ili ne, vidjet ćemo u petak. S Ivo Brešanom sam već surađivao i na filmu i u kazalištu. Ovoga puta je, eto, novi trenutak taj što se to događa u Šibeniku. To mi predstavlja zadovoljstvo. Mada, na „Velikim manevrima“ ustvari i ne radim s njim.

Ne dolazi na probe?

A što bi radio na probama? On je taj tekst napisao prije 24 godine, sad je na meni sve ostalo.

Koje su mane takvog rodbinsko-poslovnog odnosa?

Obojica smo profesionalci, znamo svoj posao i nema svađa.

Ma dobro, ali morate priznati da to nije baš uobičajeni odnos dva kreativca?

Ako postoji cilj, onda je sve podređeno tom cilju, bez obzira tko je kome u rodu. Da to nije tako, svojim bismo rodbinskim odnosom utjecali na cijeli projekt. Mi smo izvan projekta otac i sin, unutar njega smo pisac i redatelj.

Koja je i kolika bila uloga Ive Brešana u ‘Svećenikovoj djeci’? Na odjavnom špici nije bilo njegovog imena…

Čujte, kad u obitelji imate čovjeka koji zna sve o pisanju scenarija – baš sve – normalno je da ću mu poslati materijal da ga pročita. Uvijek me zanima što je shvatio, što nije i na što moram obratiti pažnju u doradi scenarija.

Za razliku od filma, koji je postao najgledaniji hrvatski film, predstava ‘Svećenikova djeca’ koju je postavio Mate Matišić nije postigla bogzna kakav uspjeh…

Ne bih se ja usudio tvrditi da uspjeha nije bilo. „Svećenikova djeca“ su imala praizvedbu u Splitu i teško mi je suditi koliki su uspjeh ili neuspjeh doživjela. Ali, nakon toga je bila premijera u Moskvi, koju je napravio Puškin teatar, jedan od najznačajnijih teatara u Europi. A to, priznat ćete, nije mali uspjeh. Pitanje je u nečemu drugome – kakva je percepcija teatra u Hrvatskoj?  Vrlo je teško uspoređivati uspjeh neke drame s uspjehom filma.

Što bi značio uspjeh u našim okvirima? U Americi se, vjerujem, uspjehom ne smatra ako film uspije vratiti uložena sredstva, a zarada je  minimalna.

Nemojte biti tako sigurni u to. Poznajem dosta američkih producenata i uspjeh se niti tamo ne mjeri samo novcem. Često se dogodi da neki američki film izgubi novac, ali dobije dobre kritike. Kvaliteta filma nije jamac uspjeha, no režiseru takvog filma producenti će i dalje davati šansu.

Dobro, ali imaju li takva mjerila i holivudska studija?

Da. Naime, jedan takav studio godišnje proizvede deset filmova, a samo dva zarade i pokriju trošak svih ostalih.

bresan_vinko_b

Vinko Brešan (Foto: Hrvoslav Pavić)

Što je, dakle, s uspjehom domaćih filmova u Hrvatskoj?

Unutar granica je to, naravno, komunikacija s publikom. Bitan element u cijeloj toj priči jest i ima li film snagu prijeći granice Hrvatske. Film je naš kulturni proizvod i dosta je bitno da se uspije nametnuti u drugim kulturama.

Naši filmovi često dobijaju nagrade na festivalima za koje je malo tko čuo. Kolika je objektivna reputacija naše kinematografije vani?

Svijet filma je jako surov. Postoje tri moćna i velika festivala – Cannes, Venecija i Berlin, svi ostali su od lokalnog značaja i ima ih više nego dana u godini. Ono što se kod nas može smatrati uspjehom jest da uđete u program jednog od ta tri festivala ili da ste nominirani za neku od nagrada. To su stvari koje se primjećuju.

Za ‘Svećenikovu djecu’ dobili ste 4,9 milijuna kuna od Hrvatskog audiovizualnog centra, organizacije koja se ovih dana našla na meti kritike jer, osim što raspodjeljuje novac, ne vodi računa o promociji niti distribuciji hrvatskog filma. Kao primjer naveden je „Šuti“ Lukasa Nole, dobitnik brojnih nagrada u Puli koji je propao u kinima. Vaše mišljenje?

HAVC je vrlo mlada institucija. Ono što znamo o njoj jest da joj je ravnatelj Hrvoje Hribar, koji se obavezao da će hrvatski film učiniti vidljivijim u svijetu te da će vratiti publiku u kina. I ne može se reći da se to nije i dogodilo: lani je hrvatski film imao dvostruko više gledatelja nego u najboljim godinama ovog stoljeća. S druge strane, „Obrana i zaštita“ bila je u Berlinu, „Svećenikova djeca“ su bila nominirana za Europsku filmsku nagradu…

I sve je to zasluga HAVC-a?

Gledajte, uspjeh pojedinačnog filma je zasluga autora, a kad se zbroji uspjeh svih hrvatskih filmova, to je uspjeh HAVC-a. Prema tome, u ovom trenutku ne možemo reći da HAVC ne valja. HAVC radi dobro, a je li savršena institucija – apsolutno nije. Još je jako puno prostora da se ta institucija razvije i riješi čitav niz problema.

Poput…?

Činjenica je da se hrvatski umjetnički filmovi slabo gledaju. To je problem, ali to nije samo problem HAVC-a, nego nečeg drugog.

Čega?

Znate, ja sam malo stariji od vas, i u osnovnoj školi sam imao „Medijsku kulturu“ i jednom tjedno sam slušao predavanja o filmu. I domaćem i stranom. Ta kultura je jako zanemarena, moramo obrazovati mlade ljude i naučiti ih da ne izbjegavaju hrvatske filmove. Onda se neće dogoditi da kvalitetni filmovi ne budu gledani.

Odakle dolazi novac kojega HAVC raspodjeljuje?

To je djelomično „javni“ novac iz proračuna, dijelom je novac kabelskih operatera… Odakle sve dolazi taj novac, to je  složena matematika. Dolazi od onih koji koriste audio-vizualne medije.

To vas pitam zbog 3 i pol milijuna HAVC-ovih kuna koje je dobila Jasmila Žbanić za film ‘Otok ljubavi’, a što joj je nedavno spočitnuo premijer Milanović… Dakle, je li to bio državni novac i je li imao pravo baratati tim argumentom?

Imao joj je pravo reći da je dobila tri milijuna kuna, jer je to činjenica. Međutim, nema joj pravo reći da je taj novac dobila za film koji će vidjeti sto ljudi. To je nešto što se apsolutno ne smije. Premijeru treba zamjeriti na vokabularu, jer to nije vokabular primjeren njegovoj funkciji.  Jasmila Žbanić će svoj istup braniti pred Časnim sudom hrvatskih filmskih redatelja.

Ako se javni istupi umjetnika mogu smatrati performansom, onda bi i Žbanićkino „marš kući“ upućeno Milanoviću mogla biti provokacija na tom tragu.

Član sam Društva hrvatskih filmskih redatelja i ne bih htio nijednom svojom izjavom utjecati na odluku Časnog suda. Ako bude konzekvenci, Jasmila Žbanić će ih snositi.

Niste ni vi neskloni provokacijama. ‘Svećenikovom djecom’ iskušavali ste živce Crkve…

Ne bih rekao da sam provocirao Crkvu, već društvo.

Ima li kakvih ‘podvala’ u ‘Velikim manevrima’? Hoće li Šibenčani u nekom trenutku shvatiti da ismijavaju sami sebe?

Sumnjam. U Šibeniku, znate i sami, postoji kolektivna igra zafrkancije – uhvatiti  nekog „u đir“. Sad se postavlja pitanje koliko je ta društvena igra benigna, a koliko može biti surova i izazvati tragediju. Ova predstava je jedna vesela priča o tragičnim sudbinama.

Hoćete li i nakon ove premijere tvrditi da vi uopće niste kazališni redatelj?

Hoću. Smatram da je teatar umjetnost glumca, a ne redatelja.

Vinko Brešan (Foto: Hrvoslav Pavić)

Vinko Brešan (Foto: Hrvoslav Pavić)

Sad ste samo skromni ili…?

Ne, ne. Dokazat ću vam to u pet sekundi. Naime, sve što vidite u filmu – ja sam odlučio da to tako izgleda. Dok u petak na premijeri ništa neću kontrolirati. Ako glumac odluči da će odlumiti drugačije, on će to i učiniti, ja tu ne mogu ništa. Redatelja u kazalištu smatram pomoćnim umjetničkim osobljem.

Nismo se dotaknuli Zagreb filma, tamo ste još uvijek direktor?

Da, bogme već osam godina. Sad sam na godišnjem, da me netko ne optuži da primam plaću dok radim predstave!

S čim se možete pohvaliti?

Vrlo kratko: kad sam došao u Zagreb film, proizvodila su se tri filma godišnje. Danas je u proizvodnji 19 filmova.

Sad se opet vraćamo na priču o uspjehu – koliko su dobacili ti filmovi?

Postoji jedan festival koji se zove Clermont-Ferrand, za koji vjerojatno niste čuli, ali to je Cannes u svijetu animiranog filma. Naš film „Skriveni talent“ ušao je u službeni program festivala i to je veliki uspjeh. To naravno nije na naslovnim stranicama…

Imate li kakvu ekskluzivu za nas, jeste li odabrali idući film?

Još ne. Mislim da će uskoro doći trenutak kad ću sjesti i postaviti sebi pitanje: „Što dalje nakon Svećenikove djece?“

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI