Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
INTERVJUI / POLITIKA
Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Na ‘ti’ s Danijelom Miletom:
Nemam problem ni s Thompsonom, niti s Brenom!

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Dogradonačelnik Šibenika o svemu pomalo i ni o čemu posebno.

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

To što se Danijel Mileta na našem rezervnom položaju u studiju 2FG pojavio u majici Ramonesa, dalo bi naslutiti da se radi o HDZ-ovcu novog kova.  Ipak, kako jedna majica ne čini proljeće, a i političarima nije baš uvijek za vjerovati, 39-godišnjeg dogradonačelnika, FER-ovca i HDZ-ovca stavili smo pred iskušenje: intervju bez spomena lokalne politike. I tako mu iz ruku izbili možebitna fraziranja, obećavanja, izlaganja o strategijama, detaljiziranja o revitalizacijama, konsolidacijama, ulaganjima i uštedama. Uz fotografije majstora objektiva Nina Šolića, slijedi rezultat eksperimenta:

HDZ nije prva organizacija u koju si se učlanio. Jednom davno postojalo je Društvo za zaštitu ptica pjevica u Šibeniku ili tako nekako… Priznaješ li da si bio član?

Da, to je bilo 80-ih i bio sam najmlađi član šibenskog Društva za uzgoj i zaštitu ptica. Sad, kad si me podsjetio, mislim da negdje u kutiji od cipela još uvijek imam tu člansku iskaznicu.

Kako ste štitili ptice, osim što ste ih držali u krletkama i tako štitili od slobode?

Često sam se i sam naivno pitao gdje je u cijeloj toj priči element zaštite ptica. Radilo se najviše o uzgoju raznih vrsta kanarinaca i golubova te njihovim natjecanjima. Izložbe bi se u pravilu radile za Dan grada u predvorju kina „Tesla“ i u Domu JNA. Sjećam se ranojutarnjih buđenja, prije nego li zora svane, odlazaka automobilom na livade u okolici Šibenika i Drniša gdje bi se na usamljeni trnoviti grm postavljale baketine, a u njegovu podnožju krletke s ponajboljim pticama pjevicama. Tu bi se hvatali grdelini i verduni, vrlo rijetko krstokljuni, koji bi služili za sparivanje s kanarincima. Jako brzo sam odustao od tih ranojutarnjih aktivnosti, upravo zbog osjećaja oduzimanja slobode drugom živom biću.

Kako su izgledali sastanci Društva?

Uglavnom sam slušao starije i iskusnije i upijao njihove savjete. Preko Društva se mogla jeftinije nabaviti hrana za ptice, zbog faktora grupne kupnje, a obzirom na veliki broj ptica koje smo uzgajali, ušteda je bila znatna. Također, svaki uzgajivač je dobivao jedinstvene šifre na prstenovima za ptice koje je uzgojio. S vremenom se društvo, sukladno poznatoj šibenskoj tradiciji, razdvojilo na dva suprotstavljena i posvađana. No, danas egzistira jedinstvena Udruga za zaštitu i uzgoj ptica Mihovil u kojoj su i nakon ovoliko puno godina još uvijek prepoznatljiva prezimena naših ponajboljih „ptičara“ – Dorbić, Krnčević i Rupić.

Budući da si sad na poziciji na kojoj jesi, možda bi trebao odgovoriti i na pitanje: je li u pitanju bio paravan za tajnu ložu?

Naravno. A što misliš kako sam postao državni tajnik i sada zamjenik gradonačelnika? Uostalom, i glavni urednik Šibenskog lista je bio strastveni uzgajivač golubova.

Kad smo već skrenuli prema zavjerama: masoni, gmazovi, elita… Daj nam neku insajdersku informaciju!

Ako ti kažem, morao bih te ubiti.

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Ubojstvo novinara ne bi se baš uklapalo u psihološki profil osobe koja je cijeli život provela na „Woodstocku“. Na katu iznad. Koji je prvi CD koji si maznuo iz očevog dućana?

Prije negoli je 90-e otvorio trgovinu audio-video opremom, otac je imao duž cijelog jednog zida dnevnog boravka, u ormaru od stropa do poda, preko 10.000 longplejki. Sve izabrani naslovi, odnosno kolekcije tipa best of, antology, ultimate collection, koje je sakupljao od svoje mladosti. Sjećam se svoje prve audio-kasete koju mi je otac snimio, a ja sam odabrao pjesme. Prva pjesma na toj TDK kaseti je bila „House of the Rising Sun“ od Animalsa.

Kada bi birao soundtrack stranke čiju iskaznicu posjeduješ, s kojom pjesmom bi počeo takvu kompilaciju?

Montažstroj Theatre & H.C.Boxer „Croatia In Flame“.

Poprilično avangardno za jednu konzervativnu stranku…?

Ovo je jedna od rijetkih domoljubnih pjesama koja danas, dvadesetak godina poslije, može novim generacijama, onima koje rat nisu osjetile ili ga se ne sjećaju, na njima glazbeno najbliži način dočarati stanje u kojem se Lijepa naša našla početkom 90-ih, kada je HDZ odigrao ključnu ulogu u stvaranju suvremene hrvatske države.

Jednom je Antun Vujić, ima tome već 14 godina, SDP proglasio rockom, a HDZ folkom. Budi objektivan, pa priznaj da tu ima barem malo istine.

U pravu si, tome ima i više od 14 godina, a od tada su se vremena promijenila. U međuvremenu je SDP postao neoliberalan, a HDZ socijalno osjetljiviji od njih.

Znači, ako dobro tumačim, po tvome bi sad SDP bio glam rock, a HDZ alternativni pop ili…?

Poprilično dobro si to protumačio.

Nekad si, a možda si to i sad, važio za hodajuću enciklopediju glazbe. Što je u tvom slučaju zanimljivije: slušati glazbu ili čitati o njoj?

Užitak slušanja pojedine pjesme je budio znatiželju da saznam nešto više o vokalno-instrumentalnom sastavu koji je izvodi, vremenu kad su djelovali, pozadini tekstova… i tako je jedno vodilo drugom. Možda trebam napomenuti kako je bio još jedan ormar na drugom zidu dnevnog boravka, i on je bio pun, ali ne longplejki nego knjiga o povijesti svih vrsta glazbe 20. stoljeća. A ni krv nije voda.

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Otkrij nam svoju najsramotniju glazbenu tajnu. Da ti bude lakše, mogu ja prvi – imam sve ploče Srebrnih krila, iz nekog sam razloga slab na Vajtu, a i kad čujem „Kao ti“ Parnog valjka hipnotizirano je moram poslušati do kraja. Sad ti:

Mislim da kod glazbe koja ti se sviđa nema ništa sramotno, nego su nas neke društvene skupine natjerale da se autocenzuriramo ako volimo i slušamo pojedine glazbene pravce ili izvođače. Primjerice, aktualni događaji gdje se Peđu Grbina osuđuje jer zna tekstove Thompsonovih pjesama, a Josipu Rimac jer se opustila uz pjesmu Lepe Brene, su prestrašni. Pa glazba i služi da se opustimo uz nju. Evo, ja „otkrivam“ da volim slušati i Thompsonove i Brenine pjesme. Nemam problem s tim.

Gori si od mene. Ne vjeruješ, dakle, da se intelekt i karakter osobe, barem načelno, može procijeniti prema glazbi koju sluša? 

Načelno može, samo smo i ti i ja previše u glazbi i nismo klasični konzumenti. Mi joj pristupamo s više aspekata. Osobno smatram da svaka glazba ima svoje mjesto i svoje vrijeme, a ovisi i o trenutnom raspoloženju i društvu u kojem se nalazimo.

Zadnji bend koji te izbacio iz cipela i čiji si album poželio ilegalno downloadati s interneta?

Vjeruješ li mi da albume nikad nisam downloadao s interneta, ni legalno ni ilegalno?

OK, biram vjerovati. Nastavi…

Što se tiče relativno novih bendova ili albuma koje sam pjevušio kroz cijelu prošlu godinu, recimo da su to Macklemore & Ryan Lewis s albumom „The Heist“, odnosno Lana Del Rey s albumom „Born to Die“, iako su oba izdana još 2012. Teško me oduševiti.

Nedavno si viđen na koncertu Dok AnalogX-a. Iskoristi status glazbenog znalca, pa nam objasni zašto takav osebujan talent nikad nije probio granice naše županije?

Kristijan Goja nikad nije težio komercijalnosti i kao autor se nikad nije dugoročno podređivao široj publici. Bio je svoj i, kako si u pitanju i naveo, osebujan. To mu je pomoglo da ga prepoznaju i cijene znanci, lokalna publika. S druge strane, unatoč dugovječnosti i dobrim aranžmanima, ograničene vokalne sposobnosti su kočnica za proboj na šire tržište. A najvažnije od svega – proboj granica je vrlo skup sport i samo u jednom dijelu ovisi o kvaliteti glazbe i njezinu autoru.

Film je još jedna od tvojih opsesija, barem je bio. Imao si bilježnicu s urednim popisom svoje VHS kolekcije, što je uključivalo i godinu proizvodnje, te casting i produkcijski tim svakog pojedinog filma. I tu opet dolazimo do činjenice da si osim konzumiranja, imao potrebu svesti umjetnost na brojke i slova, uvesti reda i analizirati podatke. Može li te se, dakle, definirati kao opsesivno-kompulzivnog filmofila?

Sad se počinjem pitati kako se sjećaš tih detalja ili, još bolje, tko ti je informator? Ali jedan detalj nije točan – nije se radilo o VHS-u, već sustavu Video2000. Hmmmm, da, kao što sam imao tu bilježnicu, imao sam i opsesivno-kompulzivnih epizoda, ali sam ih se uspio riješiti do kraja prošlog tisućljeća. Vjerojatno su me zato privlačile tehničke znanosti jer je u njima sve jednoznačno posloženo. No, recimo da sam kroz cijeli dodiplomski studij bio u prosjeku dva puta tjedno u nekom od zagrebačkih kina, a nastavio sam ići i kad sam se zaposlio u Cronetu, ali jednom tjedno. Najčešće sam. Kad bi se pojavio novi film, pričekao bih da padnu gužve jer sam u tom razdoblju filmove obožavao gledati u praktički praznim dvoranama.

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Jesi li bio jedan od onih koji su čekali satima pred blagajnom kina ‘Šibenik’ samo da bi kupili ulaznicu za 16. red?

Eh, takozvani „prvi red fotelja“, mada ni drugi red nije bio ništa manje atraktivan. Da, tada se čekalo u redu sat vremena prije nego li se otvore vanjska staklena vrata predvorja kina, osobito za pretpremijere subotom u 22 sata. Jedna od njih mi se posebno urezala u pamćenje.

Pričaj…

Dakle, vidio ja plakat za subotnju pretpremijeru fantastične avanture „Krull“, a kako sam imao nepunih deset godina roditelji me nisu htjeli samog tako kasno pustiti u kino, te su mi osigurali pratnju u vidu 5-6 godina starije susjede. Kupim ja karte – drugi red fotelja – i subotu navečer nas dvoje u dupkom puno kino. Ugase se svjetla, počne projekcija, a kad ono neka mlada žena u prozirnoj spavaćici trči kroz šumu, sve joj ispada, presreće je muškarac, kreću uzdasi i tako to. Meni ništa jasno, susjedi još manje. Okrenem se prema paru koji je sjedio iza nas i pitam ih koji je ovo film, a frajer mi odgovori – kaubojski i, s pravom, prasne u smijeh. Mi se šutke ustali i izašli iz kina, pogledali plakat na ulazu, a kad ono „Krull“ sljedeću subotu.

Uopće ne sumnjam da si memorirao naziv tog ‘kaubojca’.

„Priča o djevojci O“, meki pornić 80-ih. Sljedećih par godina mi nije palo na pamet ići na pretpremijere.

Čiji bi član radije postao: bande Alexa DeLargea ili policijske skupine genijalaca iz ‘Reno 911’?

Uopće ti nije neko pitanje jer ovdje dileme nema – Alex(ander)! Inače, „Clockwork Orange“ mi je jedan od najdražih filmova, ali ti to sigurno znaš.

Opet neočekivani izbor za jednog HDZ-ovca. Jesi li siguran da si se upisao u pravu stranku, budući da se ona donedavno filmski poistovjećivala sa Sedlarovim ‘Četveroredom’ ili Marušićevim ‘Olujnim tišinama’?

Možeš me smatrati živim dokazom da se HDZ mijenja i to nije ništa čudno obzirom da stasaju nove generacije mladih političara od kojih je dio itekako svjestan naše krvave povijesti, ali koji ne robuju šablonama i koji gledaju u budućnost. Ima ljudi u HDZ-u kojima smeta što sam liberalan, no oni meni ne smetaju.

Provjera znanja: u kojem filmu je ispričan vic o Wonder Woman koja se sunča gola na vrhu zgrade i Supermanu koji u tom trenutku leti iznad nje?

To je iz Verhoevenova filma „Hollow Man“ iz 2000. godine, a vic priča Kevin Bacon.

Dobro, to si i morao znati, jer si se nekoliko redova iza mene najglasnije i najduže smijao od svih u kinu. Inače, svjestan si da danas živimo u gradu bez kina? Ono u predgrađu ne računam…

Ja ti na pojam grada gledam poprilično široko i ne mislim da su mu granice od crkve Gospe van grada do Vatrogasnog doma. Vremena su se promijenila i treba cijeniti ono što nudi Cinestar – od kvalitete slike i zvuka, preko udobnosti sjedala, do istovremenih premijera kad nas i u svijetu. Mada će mi uvijek ostati nostalgija za onim drvenim sjedalicama kina „Tesla“, „Odeona“ (ex „20. April“) i „Šibenika“.

Gotovo. Dopusti mi da jednom u karijeri iskoristim najizlizanije od svih zadnjih pitanja: Poruka za kraj?

My momma always said: „Life was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get.“

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

Danijel Mileta (Foto: Nino Šolić)

 

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI