Susjedna BiH i dalje vrije. Situcija je dramatična, štete goleme. Brojni ozljeđeni. Socijalna revolucija pretvara se u kaos i uništavanje imovine. A sve je počelo neredima u Tuzli koji su izmakli kontroli i pretvorili se u eskalaciju nasilja i demoliranje institucija. Prosvjednici su zapalili zgradu Vlade, a posve neočekivano i mimo njihova najavljenog itinerara, nasrnuli su i na zgradu općine. Policija je odbila intervenirati protiv prosvjednika, a premijer tuzlanskog kantona podnio je ostavku. Kako je ostavka premijera bila jedan od uvjeta prosvjednika, situacija se u Tuzli postupno smirila. U tom interegnumu između nasilja i trenutnog zatišja u kojemu se zbrajaju štete, čuli smo se s tuzlanskim gradonačelnikom Jasminom Imamovićem i pokušali rekapitulirati tijek događaja.
– Kakvo je trenutno stanje u Tuzli ?
Trenutno je mirno. Iskoristio sam zatišje i danas sam se obratio građanima i ukupnoj javnosti apelom na razum i međusobnu toleranciju. Želio sam reći da smo svi mi jedno, i policija i demonstranti i oni građani kod svojih kuća. Pozvao sam ih da pokušamo pobijediti sebe i osigurati regularno stanje u gradu. Da, danas je mirno, ali, kao što znate, to može biti varljiv mir, kratkog daha, nikad ne znate kad može opet planuti.
– Demonstranti su noćas objavili proglas. Što je njegova suština, kakve su zahtjeve iznijeli?
Rekao bih da je proglas vrlo pomirljivo intoniran i ja sam ga podržao. Predlaže se uspostavljanje reda, suradnja građana i policije, uspostavljanje javnog reda i mira. Glavni zahtjev demonstranata je prihvaćen, kantonalni premijer je odstupio, i sada se traži od Skupštine da što prije formira ekspertnu vladu koja bi funkcionirala do izbora u listopadu.
– Prosvjednike, izgleda, ipak najviše muči uništeno gospodarstvo, balkansko-tranzicijski model privatizacije…
Da, zbog toga zahtijevaju da se istraže sporne privatizacije, oduzme nezakonito stečena imovina, da se pokrenu tvornice koje još mogu raditi i da se opet otvore u privatizaciji ugašena radna mjesta. Također se zahtijeva da državni službenici ne mogu imati uz plaće i kojekakve naknade zbog članstva u raznim komisijama. Smatram korektnim i prijedlog da se izbalansiraju i usklade plaće u javnom i privatnom sektoru.
– Podržali ste zahtjeve prosvjednika, dali ste potporu i proglasu, štoviše smatrate ga korektnim i opravdanim. Je li mir na vidiku ?
Već prvog dana prosvjeda rekao sam da su zahtjevi korektni. I , mada je bijes usmjeren na kantonalno vodstvo, ovo je moj grad, moji ljudi, ja sam ovdje gradonačelnik i stalo mi je da se situacija što prije smiri. Rekao sam jasno da su zahtjevi demonstranata odlična podloga za dijalog, a dijalog se mora uspostaviti kako bi se život normalizirao. Zato je bitno da se što prije formira Vlada i da se počne raditi.
– Danas nije bilo prosvjeda?
Bilo je okupljanja, ali radi propagiranja mira i poziva građanima da se uključe u akciju čišćenja grada od nereda nastalog u kaosu demonstracija.
– Imate li makar i grubu procjenu šteta?
Ne, to je još prerano. Ali, gledajte, uništen je cijeli neboder u kojem je sjedište kantonalne Vade. Porazbijana su stakla na zgradi suda i tužiteljstva. Stradala je i zgrada općine u kojoj je zapaljeno prizemlje i suteren, i srećom su vatrogasci brzo intervenirali, a demonstranti ih nisu u tome ometali. Nije se očekivalo da će mase krenuti i na općinu. Ali, kad smo čuli da idu prema općini imali smo nekih 20-ak minuta na raspolaganju i to smo vrijeme iskoristili da iznesemo vrijednu dokumentaciju i sve ono što je u informatičkom sustavu najvažnije. Jutros je tužitelj obavio uviđaj, a i ja sam sa suradnicima došao u zgradu i održao konferenciju za novinare. Štete su ogromne, to je jasno na prvu.
– Bilo je i na desetke ozlijeđenih…
Ne znam točno brojke ovog trenutka, ali da, bilo je ozlijeđenih i među policajcima i demonstrantima.
– Recite, zašto Tuzla? Zbog čega je val nereda u Federaciji BiH krenuo baš iz Tuzle? Što je bio “okidač”?
Tuzla je imala nekoliko velikih poduzeća kao što su Polihem, Dita, Poliolchem, Gumara, Konjuh… Sve je u promašenoj, nepoštenoj privatizaciji uništeno. Ljudi su ostali i bez tvornica i bez radnih mjesta. Predugo čekaju da se okončaju stečajevi, da se tvornice ponovo pokrenu, da se vrate na posao. Došli su na rub gladi, prekipjelo im je i nezadovoljstvo se prelilo na ulice a onda, dugo potiskivan bijes, izašao je van i eksplodirao. Nerede nitko i ništa više nije moglo zaustaviti.
