Neovisni novinarski portal
14.11.2019.
INTERVJUI / KULTURA / SCENA
Ibrica Jusić: Nakon svakog koncerta šetam psa da smirim emocije

Ibrica Jusić:
Nakon svakog koncerta šetam psa da smirim emocije

Razgovor s dubrovačkim kantautorom uoči njegova večerašnjeg koncerta u šibenskom HNK-u.

Ibrica Jusić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Ibrica Jusić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Dubrovački kantautor Ibrica Jusić, legenda kakva već jest, dragovoljno se ponudio nastupiti na šibenskoj promociji knjige Momčila Popadića. Sjeli smo uz čašu vina i njegovog novog psa i počeli o Popu. „Pamtim ga kao dobrog prijatelja, a još ga bolje pamtim kao dobrog suradnika. Za mene je napisao pet, šest tako dobrih pjesama, koje nisu za narodne mase. Ali kad čovjek čuje ‘Kruh i sol’, ‘Budi dobra’, ‘Kad bi moj pas znao govoriti’, onda se vidi koliko je Momčilo talent bio. To su sve pjesme koje su nastale u hipu.“

‘Kruh i sol’ je ustvari ‘olimpijska’ pjesma…

Da. Može biti da je to bilo baš na današnji dan, prije trideset godina. Morao bih provjeriti. Došao sam u Sarajevo na Olimpijadu, ušao u Press centar gdje mi je prišao Momčilo Popadić, upoznali smo se, pružio mi je tekst pjesme i rekao da imam tri sata da napravim glazbu. Otišao sam u hotelsku sobu, uzeo gitaru i za nekoliko sati izveo sam „Kruh i sol“ na svečanoj dodjeli medalja. Nikad u životu nisam brže napravio pjesmu.

Koji je razlog što danas gotovo da i nema autora čije ‘lake note’ ne zvuče jeftino i na brzinu?

Popadićeve pjesme su, u prvom redu, jako lijepa poezija. Kad izdvojite tekst od glazbe, on ima snagu i na papiru. Jer uglazbiti možete i telefonski imenik, no dobra pjesma je nešto drugo.

Je li lakše pisati za bend ili za kantautora?

Ne znam, ja sam se uvijek brinuo sam o sebi. No, događa se da bendovi znaju obrađivati moje pjesme, izgleda da moji stihovi mogu funkcionirati i u drugim formama.

Kantautor je osamljen na sceni. Je li takav izbor umjetničkog djelovanja ustvari odraz samotnjačke osobnosti?

To je način življenja. Imam sreću da stvaram kao što živim, jedno ne može isključivati drugo. Puno mi vremena treba da završim pjesmu, trebam razmisliti o njoj, pustiti je da mi „legne“. Svaka pjesma nosi u sebi dio mog iskustva, mog načina razmišljanja, bez obzira tko ju je napisao. Meni mladi ljudi stalno šalju svoje stihove, ali nažalost sve je manje „štofa“ u njima, sve se svodi na to da se napravi hit i zaradi. Ne mogu raditi pjesme koje će se prodavati, već one koje će živjeti.

Ibrica Jusić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Ibrica Jusić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Ne znam jeste li u tijeku, no u Hrvatskoj se trenutačno događa procvat nove kantautorske scene, u kojoj prednjače žene. Možda je to i odraz krize, ipak je bend skup za održavanje?

Dapače, sve pratim. I nema tu neke velike filozofije. Ako ja mogu dva sata sjediti na pozornici u Lisinskom ili Domu sindikata, sam sa gitarom, znači da to ima težinu. Nekad sam snimao albume i s orkestrom iza sebe, ali ljudi su na kraju uvijek tražili da radim onako kako su navikli od mene – ja, gitara i nitko više.

Večeras Šibenčanima nastupate u povodu Valentinova. S obzirom na to da su vaše pjesme uglavnom sjetne, jeste li vi pravi izbor?

Možda su sjetne, ali su i ljubavne. I uvijek se dogodi da iz publike osjetim val emocija koji me otpuhne s pozornice. Zato nakon svakog koncerta moram sa svojim psom prošetati sat vremena, da se smirim.

Ozbiljni se muzičari nakon koncerta drogiraju, a vi šetate psa…

Haha, ja sam više sportski tip.

Jeste li u međuvremenu otišli u Nepal i do Gangesa, ili ste konačno našli svoj kafić?

Znate li da je „Nepal, Ganges, Brahmaputra“ prva antidrogeraška pjesma u bivšoj državi?

Ne znam.

Tih sedamdesetih drogu su sebi mogli priuštiti samo djeca bogatih roditelja. To je onaj koji se“rodio na Tuškancu, s pogledom na magle sive“. Drugim riječima, gledao je dolje na sirotinju. U to sam vrijeme kao glazbenik sudjelovao na prvoj ovdašnjoj muzikoterapiji za ovisnike u Zagrebu. Bio je tamo jedan mladi par, jedva su imali osamnaest… Mladi, a potpuno ispraznog pogleda. To je ostavilo toliko jak dojam na mene, da sam to ispričao Krsti Jurasu, koji je napisao stihove. Tako je nastala „Nepal, Ganges, Brahmaputra“.

Hoćemo još o drogama ili…?

Možemo. Evo, jednom sam u Imotskom u kafiću naručio „travu“, misleći na travaricu. Konobaru je trebalo dvadeset minuta, kad je napokon došao, na tanjuriću mi je donio džoint. Od tog dana, svako malo mu netko uđe na vrata i vikne: „Mate, daj smotaj jednu!“

Dobro, da se zaustavimo na vrijeme i ne izazovemo sablazan kod vaših starijih obožavatelja – pripremate li kakav novi materijal, od „Amaneta 2“ prošlo je već dosta godina…

Spremam album pjesama koje sam oduvijek u životu želio pjevati, ali nikad nisam. Bit će tu nekoliko Arsenovih, Runjićevih, pokoja francuska šansona, neke talijanske…

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI