Neovisni novinarski portal
14.11.2019.
INTERVJUI / KULTURA / SCENA
Zoran Škugor: Huljić i Pašalić su me htjeli uništiti, zato sam se povukao

Zoran Škugor:
Huljić i Pašalić su me htjeli uništiti, zato sam se povukao

Razgovor s nekad najmoćnijim domaćim glazbenim menadžerom čiji bivši puleni i danas vladaju estradnom scenom.

skugor_post

Senna M i Sandi danas su zvijezde trash partyja po zagrebačkim alternativnim klubovima, Tony Cetinski i Nina Badrić se još uvijek održavaju na estradnom vrhu, zahvaljujući sudjelovanju u žirijima po pjevačkim reality showovima i podršci jakih sponzora. Svi su oni, uz mnoštvo drugih, izašli iz omalovažavane dance scene iz devedesetih, koju je „izmislio“ Šibenčanin Zoran Škugor, nekad najmoćniji hrvatski estradni menadžer. Škugor danas djeluje na marginama scene, a trenutačno je preokupiran organizacijom međunarodne umjetničke manifestacije „Artists on Globe – Voda izvor života“, koja će se 22. ožujka održati u Vodicama. Budući da smo ušli u godinu u kojoj prvi put nakon 1993. Hrvati neće imati za koga navijati na Eurosongu, odlučili smo čuti Škugorov komentar. Njegova se analiza trenutačnog stanja na sceni, dakako, nije na tome zaustavila…

HRT je odlučio da nije važno sudjelovati, nego pobijediti. U godini u kojoj smo ušli u Europu, na Prisavlju su odlučili izaći iz nje…

Loša odluka. Slažem se da treba štedjeti novac, ali koliko čitam u medijima, na Televiziji se dosta novca baca, a nitko to ne demantira. I malo je čudno da sad kad smo ušli u EU, da nas na takvom velikom takmičenju nitko ne zastupa. Možda je sad šansa da se neki naši pjevači pogurnu i da počnu radit karijere po Europi. Sad je izgubljen jedan poligon za lansiranje.

Koliko je realno da netko od naših uspije vani, to se gotovo nikad nije dogodilo?

Zašto ne? U pitanju je samo kvaliteta pjesme. U Europi postoje radio-postaje koje vrte samo europski pop i zna se da Emilija Kokić danas fine pare zarađuje samo zato što je nekad bila pobjednica Eurosonga. Moje iskustvo je da je obrada Nine Badrić „I’m So Excited“ ušla na dvanaest svjetskih kompilacija, a dogodio joj se i nastup pred četiri tisuće ljudi u Rimu. Dakle, može se, ali treba znati kako.

Kako procjenjujete Gibonnijeve šanse, i on je nedavno propjevao na engleskom?

Malo sam to slušao. Koliko znam, radio je koncert u Budimpešti koji nije dobro prošao, organizacijski je to loše napravljeno.

Kako vi objašnjavate naše eurovizijske neuspjehe?

Naši izvođači zadnjih godina nisu prolazili u finale jer je zakazala naša dijaspora, koja jednostavno ne sjedi uz televizore i ne glasuje, za razliku od srpskih ili bosanskih iseljenika. Nini Badrić su nedostajala samo dva glasa da uđe u finale

A pjesme? Nije valjda da je glavni problem u lijenim glasačima?

Nekvalitetne! Nedovoljno dobre za takvu vrstu manifestacije. Mi smo uporno svake godine kaskali za Europom, kopirali smo stare pobjednike.

Lani smo se osramotili s klapom, što je od početka mirisalo na debakl.

Po meni, nije problem bio u odabiru klapskih izvođača kao naših predstavnika, problem je bio u produkciji i aranžmanu. Nije mi jasno zašto je HRT izabrao Nikšu Bratoša i ekipu da to rade, kad se takve stvari najbolje rade u Splitu. Ne zna svatko raditi sve. Da se mene pitalo, ja bi to dao Peri Kozomari. Dakle, problem je u pjesmama, ne toliko u izvođačima. Što je najgore, nikad nekakav plan nije postojao, sve se rješava zbrda-zdola. Najbolji primjer za to je Nina Badrić, za koju su se na HRT-u u zadnji tren odlučili i naravno da nije bilo vremena da se napravi pjesmu, pa su dali njoj da izabere. Završilo je kako je završilo.

škugor

Ukidanje sudjelovanja na Eurosongu samo je nastavak maćehinskog odnosa HRT-a prema domaćoj glazbi. Emisija gotovo da i nema, a termini u kojima se puštaju spotovi su katastrofalni…

Doveli su u pitanje domaću glazbenu scenu! HRT je nekad davao dosta prostora našim glazbenicima, pa me čudi da više nema normalnih termina u kojemu bend može barem spot pokazati. Narod ide na koncerte i slušaju domaću glazbu, a oni se ponašaju kao da je u državi sve mrtvo. A i u emisijama, poput „Nedjeljom popodne“, nastupaju stoput viđeni izvođači, mladima se ne daje nikakva šansa. U Francuskoj, primjerice, u zakonu piše da 30 posto od ukupnog broja vrćenja domaćih glazbenika moraju biti nova imena.

Prije nego što uopće dođu to faze kad se žale na tretman na HTV-u, mladi glazbenici zapnu već na robovskim ugovorima koje im nude naši izdavači…

Koliko znam, diskografi od mladih izvođača traže čak i da im prepuste vlasništvo nad snimkama. I ja sam to nekad radio svojim pjevačima, ali zato jer sam financirao sve. Danas glazbenici potroše vlastiti novac na studio i sve ostale troškove, a diskograf im uzme sva autorska prava. To je vrlo upitno ponašanje.

Još moraju otkupiti i poveću količinu vlastitih CD-ova, kako bi diskograf bio na nuli.

To je jako loša politika. Mislim da ima šanse da se naša diskografija pokrene, samo tu treba dosta pameti, truda i ideja. Međutim, ne vjerujem ljudima koji trenutko vode hrvatsku diskografiju.

S druge strane, naši su diskografi u vremenu downloada i online šopinga potpuno pogubljeni.

Nisu se snašli. A druga stvar, kad već dobijaju snimke u svoje vlasništo i budući da ništa ne ulažu, neka stave cijenu CD-a 40 kuna. Zašto ne?

Tko danas uopće zarađuje u glazbi kod nas? Vrlo je malo onih koji mogu napuniti dvorane…

Ma, pravo je pitanje tko uopće puni dvorane? Volio bih vidjeti podvućenu crtu pod Severininu turneju, nisam siguran da je tu bilo nekog financijskog uspjeha. Pitanje je što danas mogu Tony Cetinski, Parni valjak i Prljavo kazalište, grupe koje zadnjih godina nemaju dobru pjesmu. Sumnjam da oni tako lako pune dvorane od tri tisuće ljudi. Svi su orijentirani na domjenke, evente i klubove.

Dobrih pjesama im možda nedostaje, no tantijemi s tim imaju vrlo malo veze. Kakva su vaša iskustva o odnosima između menadžera i radio-postaja?

Ja osobno nikad nisam platio da se neka pjesma vrti na radiju. Moja filozofija je bila da ako je pjesma kvalitetna, puštat će se. Platiti da se pjesma vrti, a da nije predodređena da bude hit, to je samo rad protiv sebe. Plaćaš nešto što ne ide. Znam da je Tonči Huljić svojevremeno imao ugovor s Narodnim radiom po kojemu je plaćao emitiranje svojih izvođača u mjesečnom paušalnom iznosu. To je nekad tako bilo. Ima li plaćanja na crno, to ne znam.

Mediji su, dakako, prihvatili tu igru u kojoj je glazba ustvari samo na smetnji.

To je problem koji se može riješiti, samo netko treba imati snage reći izvođačima što smiju, a što ne. Naši su mediji prekopirali američku priču, crvene tepihe, odjeću, ljubavne veze i takve stvari. Zapadni promotori dobro koriste takve stvari, ali pjesma im je ipak u prvom planu. A kod nas o glazbi više nitko ne razgovara, pjevačicama je bitno da su ušle u Gloriju ili Story, akcent je stavljen na trivijalnosti. Ali možeš ti biti na televiziji svaki dan, no ako nemaš pjesmu nema šanse da ti ljudi plate kartu za koncert. To su medijske zvijezde, a ne glazbene.

škugor

Prema tim mjerilima, kakav je realni zvjezdani status Nine ili Rozge?

Nina je nekad mogla bez problema napuniti dvoranu od tri tisuće ljudi, sad to ne može jer još od „Čarobnog jutra“ ona nema hit. Treba joj samo jedan novi hit i vratila bi se u dvorane. Slično je i s njezinim pandanom, Vannom. Sjedi kući i nema posla, a kompozitori i aranžeri na njezinim pjesmama zarađuju i do sto tisuća kuna godišnje, zato što radijski urednici puštaju njene pjesme jer je Vanna brend.

Zato narodnjaci nemaju problema s hitovima. Mislite li da se taj balon pomalo ispuhao?

Nije, tek sad uzimaju maha. Sve se počelo događati kada je Tonči Huljić počeo kopirati srpske izvođače i pakirati ih malo drugačije. Primjera ima dosta. Zna se, recimo, da je Huljić maznuo od Cece pjesmu za Doris Dragović. Jedna je pjevala „Drugarice“, a ova druga „Prijateljice“. Tako su se pojavile neke „kopirne priče“ srpske glazbe na hrvatskoj estradi, u tom krugu splitskih izvođača i kompozitora. Narod je samo, nekon nekoliko godina, potražio originale i onda je nastala navala na srpske zvijezde. Nedavno je u Splitu nastupila Rada Manojlović…

Tko?!

Rada Manojlović, ne znam je ni ja. Napunila je klub sa dvije tisuće ljudi, a još dvije i pol tisuće je bilo vani, nisu mogli ući. Narodnjacima dajem još dvije godine i onda će taj fenomen početi padati. Jer znam što će se dogoditi – narodnjaci se produkcijski okreću danceu devedesetih i to onom lošem…

Budimo iskreni, u devedesetima je uglavnom i postojao loš dance.

Jer se proizvodilo serijski. Više od 150 klubova iz Hrvatske, Slovenije i Hercegovine svakog je vikenda tražilo nastup dance izvođača, pa je normalno da se dogodila hiperprodukcija. Mene su Huljićevi uvijek napadali da sam uništio glazbu, čak je i na Radio Splitu bila posebna emisija o tome. No, Tony, Nina, Vanna i Colonia su i dan danas na sceni, bila mi je čast raditi na njihovim karijerama.

Napadali su vas jer ste tada bili najutjecajniji estradni menadžer, to valjda ide uz takvu titulu?

Istina je da sam tada bio moćan, puno se toga mene pitalo, ali nikome nisam uzimao teren, niti sam kome branio da se bavi istim poslom. Rekao sam jednom Huljiću da me ne dira, jer mu ja ne branim da radi sa svojim izvođačima. Samo što je on tada imao problem s pjesmom, nije nekoliko godina mogao ubosti hit.

Svojedobno ste najavili i vlastitu biografiju. Knjiga nikad nije izašla, gdje je zapelo?

Nije zapelo, nego sam u jednom trenutku bio zamoljen da stanem s tim.

Tko vas je zamolio?

Unutra je bilo i politike, a približavali su se izbori…

Želite reći da je bilo političkih pritisaka da knjiga ne izađe?

Nije bilo prisile. Samo mi je rečeno da radim što hoću, ali poslije izbora. Ili da izbacim neke dijelove iz knjige. Ja nisam htio ništa izbacivati, pa nisam ni izlazio s knjigom.

Što ste htjeli uopće postići s tim?

Vidio sam kuda srlja estrada i htio sam preko knjige poslati poruku ljudima koji vode diskografske kuće da se malo opamete.

škugor

Zašto ste otišli iz glazbenog biznisa? U devedesetima ste diktirali trendove, stvorili scenu i imali nekoliko izvođača iz estradne A-lige, pa ma kakvi da su bili…

Volio sam taj posao, a glavni motiv mi je bio traženje novih imena. Kad sam počeo stvarati karijere Tonyju, Sandiju, ET-ju i Nini, oni nisu bili jedni drugima konkurencija, svi su imali drugačiju produkciju. Taj biznis je odlično funkcionirao, nisam imao propalih projekata. Ali ja sam maknut sa estrade. Nisam se mogao tući, bio sam sam, nisam bio član nijedne stranke, nisam se imao na koga osloniti. Došla mi je ponuda da prodam firmu i da se maknem. Mislili su da ako maknu mene i unište scenu koju sam stvorio, da će uspjeti gurnuti svoju glazbu u prvi plan.

Tko to?

Tu se stvorio jedan tim ljudi; dva, tri kompozitora, jedna diskografska kuća i ZAMP, krenuli su na mene. Nisam se bojao, iako su mi slali svoje tjelohranitelje, prijetilo mi se… Sve sam uspio izdržati. Govorio sam sebi da mi mogu napraviti što hoće, ali mi ne mogu pamet uzeti. Međutim, kada se „problem“ počeo rješavati institucionalno i kad sam vidio da mi ZAMP za CD koji sam prodao za 35 kuna traži da im platim 56 kuna, shvatio sam da se uključila prejaka sila. Nikad nisu dobili sudsku parnicu protiv mene, ali su uspjeli isposlovati da ne smijem koristiti kataloge kompozitora koje oni štite. Bilo je još financijskih pritisaka – kad sam tužio jednog pirata, koji je prodavao moje CD-ove koje ja nisam proizveo, promijenilo se dvoje sudaca na tom predmetu i na kraju je presuda bila da ja moram platiti 72 tisuće kuna! Donijeli su presudu u korist pirata!

I tad ste odlučili otići?

Sjeo sam s Tonyjem, Vannom i Ninom i rekao da idemo dalje svi skupa, razmišljajući da se preselim u Sloveniju ili Švicarsku. Njih je uhvatio strah. Tony mi je rekao da je bio u Croatiji Records na sastanku na kojem su bili Huljić, Pašalić i Miroslav Lilić, gdje mu je rečeno da on prijeđe u Croatiju Records, a da će se mene uništiti. Odnosno, to mu nije rekao Lilić, nego ovi drugi.

Tonči Huljić i Ivić Pašalić?

Tako mi je rekao Tony. Tada sam shvatio da se umiješala politika i tko sve iza toga stoji. Morao sam odstupiti.

Novac je, pretpostavljam, bio u pitanju.

Normalna stvar, uvijek je novac u pitanju.

Pa zar ste vi njima uzimali toliki komad kolača sa ta tri, četiri izvođača?

Zato što su ti izvođači strašno puno prodavali, radili su puno koncerata i uzurpirali su eter. Ako se u sat vremena radijskog programa 40 minuta vrte moji dance pjevači, onda je drugima eter blokiran. Ja sam njima bio realna opasnost, jer nisu mogli dobiti tantijeme od autorskih prava, niti gurati svoje nove izvođače. Sve sam pokušao da me puste na miru; pomogao sam Draženu Zečiću da progura „Ima li nade za nas“, na čemu je Croatia Records zaradila 900 tisuća maraka, a Zečić je, samo od te pjesme, izgradio kuću. Pomogao sam im i oko Karana, kojemu su kasnije upropastili karijeru. Nije pomoglo, jednostavno sam im „krao“ prostor na televiziji i u novinama. Ali nisam ja kriv što sam ja pogađao hitove, a oni nisu.

Biste li danas drugačije postupili?

Nije bitno. Ja sam ostvario sve svoje snove.

 

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI