Neovisni novinarski portal
21.9.2019.
KOMENTARI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna: Anto Nobilo, advocatus diaboli, Perkovićeva zadnja crta obrane

Portret tjedna:
Anto Nobilo, advocatus diaboli, Perkovićeva zadnja crta obrane

portret_tjedna_nobilo_post

Poput trendovske estradne zvijezde koja vam agresivno i nepozvano ulazi u domove svojim mudroslovljem, ekscentričnim navikama i incidentima, a sve radi fokusiranja pažnje javnosti na njihove osebujne ličnosti koje bez medija gube bar pedeset posto specifične težine, ovih nas dana sveprisutnom pojavom ugnjetava i odvjetnik Anto Nobilo. Solo ili u dublu sa svojim „klijentom svih klijenata“, notornim ex-šefom hrvatske Udbe, Josipom Perkovićem. A suficit Nobila opasan je po zdravlje. Individualno i kolektivno. Zvuči prijeteće, djeluje ucjenjivački. Kontaminira ionako nezdrav hrvatski okoliš…

Ovaj prvorazredan hrvatski odvjetnik, koji se bez krzmanja definira kao antifašist i ljevičar, često se grijao pod svjetlima pozornice, braneći brojna, zvučna imena s hrvatske javne, političke, kulturne i ine scene. Od opskurnog Miroslava Kutle, hrvatske privatizacijske paradigme, preko Hrvoja Petrača, Ene Begović, bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, pa do udbaških perjanica Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ali, kruna njegove karijere moglo bi biti suđenje Perkoviću, čije izručenje temeljem europskog uhidbenog naloga traži Njemačka zbog sumnje da je sudjelovao u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, davne 1983.g. Taj će proces obilježiti njegovu profesionalnu priču više od ijednog dosad, čega je vjerojatno i sam svjestan s obzirom na količinu strasti i emocija s kojima pristupa slučaju. Ponekad se doima kao da ne zastupa inkriminiranog klijenta, nego sebe samoga. Gorljivo, koristeći sva pravna sredstva bez ostatka, sve do Suda za ljudska prava, bude li potrebno, kako je najavio. Ne bježi od politizacije predmeta, dapače, njome se sustavno koristi kao alatom kojim će zaplašiti bilo pojedince, ili sustav. Nedavno je gostujući na jednoj nacionalnoj TV doslovce priprijetio: Bude li izručen, Perković će morati govoriti… A tada će biti i kolateralnih žrtava. Jednu je i signirao: Vladimir Šeks… Ali je dao naslutiti da prozvani HDZ-ov senior nije jedini. Pa ako su hrvatski sudovi spremni suočiti se s posljedicama mogućeg Perkovićeva obrambenog tsunamija, o.k. Ali, nijedna ozbiljna država, upozoravao je u svakoj javnoj prilici Nobilo, ne izručuje svoje obavještajce, pogotovo visokopozicionirane. Ta, tko je spreman isporučiti na pladnju sve nacionalne tajne drugima, razotkrivajući tamne strane svoje prošlosti, i time dugoročno oslabiti svoje političke i moralne pozicije u međunarodnoj zajednici, sugestivno je ukazivao. I najvažnije od svega, Josip Perković nije kriv, protiv njega je svojedobno Državno odvjetništvo vodilo istragu i nije našlo utemeljenosti za njegovo procesuiranje, a uza sve, nastupila je zastara. A zastara po domaćem zakonu, apsolutno je , mantrao je uporno Nobilo, zapreka za izručenje. Štoviše, mogli smo čuti i kako je Perkovićeve nedužnosti svjestan i njemački tužitelj koji je pozvao Nobila na razgovor u četiri oka i dao „nemoralnu ponudu“ za njegova klijenta – 3 godine zatvora, uz mogućnost da kaznu služi u Hrvatskoj, i uz dobro vladanje je reducira na simboličnu. Ali, Nobilo je ponudu odbio, jer, kako nas je (posve neetično i neprofesionalno) izvijestio, ne dolazi u obzir nikakva nagodba koja implicira priznanje kaznenog djela.

Preventivno redizajniranje događaja i aktera

Sve to, međutim, Ivana Turudića nije impresioniralo, još manje zaplašilo. Županijski sud u Zagrebu, pod njegovim je predsjedanjem odlučio Josipa Perkovića izručiti, uz obrazloženje, protivno Nobilu, da zastara u tom predmetu nije nastupila. Zanimljivo je, međutim, da je velikogorički Županijski sud u slučaju Zdravka Mustača, kojega  također zastupa Nobilo u istoj pravnoj stvari (sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića), presudio posve suprotno. Mustača ne izručivati, jer je u njegovom slučaju nastupila zastara !? I što je sada odvjetniku Anti Nobilu činiti?

Pokušaj preventivnog djelovanja uz upotrebu mjera zastrašivanja i povijesnog revidiranja i rekonstruiranja događanja (Nobilo zna i tko su počinitelji?!), ali i uloge čelnika Udbe, nije uspio. Uoči sudske odluke, nesmiljenom medijskom kampanjom nastojao je redizajnirati lik šefa Udbe iz prononsiranog komunističkog špijuna u osvjedočenog hrvatskog domoljuba, bezmalo nacionalistu koji je podrivao sustav iznutra. Per fin, u velikom razotkrivanju predstavlja nam ga i zaslužnim za stvaranje hrvatske države, jer je upravo on Franji Tuđmanu izdao prvu putovnicu, a  proskribiranoj hrvatskoj emigrantskoj kliki benevolentno omogućio povratak u zemlju radi naviještenog „nacionalnog preporoda“, okupljanja na prvom, osnivačkom Saboru HDZ-a gdje su udareni temelji neovisne Hrvatske. O patrioti Perkoviću govori i suradnja s Tuđmanom godinama poslije, pa i njegova potpuna rehabilitacija tijekom godina „tuđmanizma“. Konačno, taj je čovjek ustrojio tajne službe i cijeli obavještajni sustav nove države. I zar takvog zaslužnika izručiti, tako se poigrati „nacionalnim interesima“?

“Ubi” ga prejaka ruka…

Nobilo je vraški spretan tip. Drčan, izravan, elokventan, rođen, ne da brani, nego da osvaja, ponajviše medijski i politički prostor. Ima sve predispozicije za karijeru uspješnog i probitačnog političara. Ali i jednu osobinu viška koja ga je svojedobno diskvalificirala iz političke utrke kao udarnu akviziciju HNS-a, za koju su rezervirane samo najprestižnije pozicije, od ministra pravosuđa do možebitnog glavnog državnog odvjetnika. No „ubi“ ga  prejaka ruka, višak (potisnute) agresivnosti, koju tako loše kontrolira, osobito otkako je zaključio sportsku (karate i taekwondo) karijeru, pa kad otpusti kočnice, netko obično strada…

Krajem 70-ih počeo je raditi kao pripravnik, napredovao je brzo, četiri godine je bio tužitelj u Donjoj Stubici, a kad se 1986.g. vratio u Zagreb dobio je prvorazrednu profesionalnu priliku- bio je tužitelj u procesu ustaškom ministru Andriji Artukoviću. Ostat će zapamćen i po tome što je 1989.prekršajno prijavio Franju Tuđmana zbog njegova govora u Klubu hrvatskih književnika. Za njega su se nekako lijepili zvučni procesi, pa je bio tužitelj i Arkanu, ali i Goranu Hadžiću (Krvavi Uksrs), u postupku protiv agenata KOS-a okupljenih u „grupi Labrador“…

Čovjek s petljom

U Tužiteljstvu je bio do 1992.g., a pokrenuo je istrage i o ubojstvu zagrebačke obitelji Zec, ali i zločinima u Pakračkoj Poljani. Već 1992. odlazi u odvjetničke vode. Smatra se da je obranu generala Tihomira Blaškića pred sudom u Haagu dobio upravo zahvaljujući Perkoviću koji je uvjerio tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška kako je Nobilo najbolji izbor. No, u tom je postupku zaradio i nezgodnu kovanicu “dabogda te na sudu branio Nobilo“, jer je Blaškić prvotno osuđen na 45 godina zatvora. Okušao se i u poduzetništvu, a imovina koju je tijekom godina stekao doista je impresivna.

Nobilo je čovjek s petljom, što bi se reklo. Zbog toga su ga mediji na neki način voljeli. Srpski pogotovo, jer je, kako su pisali, „učinio više na demistificiranju novokomponirane hrvatske povijesti nego svi povjesničari zajedno“. Nobilo je veliki borac, nije kalkulant, imao je zavidnu sportsku karijeru, goleme je energije i ne predaje se lako. A u slučaju Perković čini se, posebno je motiviran, kao što je bio i u slučaju Boljkovac koji je istjerao do kraja…

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI