Neovisni novinarski portal
26.10.2020.
POLITIKA
Tonino Picula, zastupnik u EU parlamentu: Pismo iz Bruxellesa; Koliko smo zaista postali “kolektivni Dubrovnik”

Tonino Picula, zastupnik u EU parlamentu:
Pismo iz Bruxellesa; Koliko smo zaista postali “kolektivni Dubrovnik”

 Zastupnik u europarlamentu Tonino Picula (4)

Ivo Andrić napisao je jedan jedini predgovor u svojoj cjelokupnoj bibliografiji; u putopisu Zuke Džumhura “Nekrolog jednoj čaršiji”, na samom početku, Andrić spominje nekog trebinjskog bega koji se u životu nigdje nije zaputio izvan vlastite kasabe. Čak nije bio ni u tek dvadesetak kilometara udaljenom Dubrovniku. Kada su ga pitali zašto je to tako, odgovorio je: “E, od svih prepreka koje na putu valja savladati uvijek je najviša – kućni prag.” Danas kada je velikom broju ljudi dolazak kući samo manje-više kraća epizoda između dva putovanja, vrijedi ironija da u suvremenom, globaliziranom svijetu postoji samo jedna prava udaljenost, ona između stana i aerodroma. Sve ostalo traje maksimalno nekoliko sati.

Kada sam prihvatio ponudu gospođe Davorke Blažević da za novinski portal Tris povremeno  “otvoreno razmišljam” o temama s kojima se susrećem dok obavljam posao zastupnika u  Europskom parlamentu, brzo mi se pred očima pojavio taj vremensko-prostorni luk sa svim njegovim još uvijek otvorenim pitanjima. Dakle, koliko smo se nakon 1. srpnja 2013. godine zapravo udaljili od samodovoljnog, samoživog, agresivnog, na mitu formiranog “Trebinja”? Koliko smo kao zajednica postali kolektivni “Dubrovnik”, uspješna kozmopolitska sredina otvorena drugima i drugačijima?

Ukoliko bi samo zahtjevnost pregovora bila presudna, lako bi mogli odgovoriti jesmo li se početkom prošlog ljeta zauvijek odvojili od opterećenja iz prošlosti. Jer nijedna zemlja-kandidat prije Hrvatske nije morala u šest godina ispregovarati čak 35 poglavlja, zadovoljiti 400 mjerila i usvojiti 1.503 zakona. Ipak, s ulaskom u EU ne zaključuje se nacionalna povijest. Dapače,ako smo i prenijeli dio suvereniteta u EU, nismo i ne smijemoprenijeti našu temeljnu odgovornost prema Hrvatskoj i njenoj budućnosti. A zato nam ne treba samo čisto vjetrobransko staklo nego i retrovizori da ne ponavljamo iste greške u novom ambijentu ili uzaludno očekujemo nerealnu dobit bez zalaganja.

Kada su svojedobno Krležu pitali kako će ljudi živjeti u svijetu socijalizma, očekujući da Fritz raspiri optimizam, on je rekao kako će i u socijalizmu ljude boljeti zubi i mučiti hemeroidi.Nema sumnje da i 503 milijuna stanovnika EU, bez obzira da li se radi o građanima starih ili novijih članica, treba redovno posjećivati stomatologa, ali je činjenica da je EU dobila prošle godine Nobelovu nagradu za mir, a što je zasluženo priznanje da se radi o najuspješnijem projektu u cijeloj povijesti Starog kontinenta.

Ponosan sam što sam dio generacije koja je zemljopisno pripadanje Hrvatske Europi potvrdila i političkim pristupanjem Europskoj Uniji. Osobito zadovoljstvo nalazim u činjenici da su me hrvatski građani izabrali da ih zastupam u Europskom parlamentu dajući mi najveći broj tzv. preferencijalnih glasova na izborima u travnju. A sredina u kojoj sam dobio najveću podršku bio je moj Šibenik. I Krešimirov grad već samom svojom lokacijom pozitivno odgovara na pitanje zašto Hrvatska u EU? Pored političkih, ekonomskih, povijesnih i drugih razloga, dovoljno govori podatak da nema većeg grada u Hrvatskoj koji je od državne granice udaljen više od pedesetak km.

Premda u današnjoj EU ljude i zajednice više ne dijele državne granice, ne smijemo zanemariti nove podijele koje dovode do novih oblika nejednakosti. I upravo je Europski parlament, izmedju ostalog, važan jer se od svih institucija EU jedini neposredno bira od gradjana i dosljedno zastupa njihove interese u odmjeravanjima sa raznim interesnim skupinama.Vjerujem kako je on važno političko predstavništvo koje može postupno vratiti poljuljano povjerenje gradjanja u institucije EU i pomoći posebno ugroženim društvenim skupinama: radnicimau deindustrijaliziranim dijelovima Europe, imigrantima iznemirnih dijelova europskog susjedstva i osobito mladimaizloženim visokim stopama nezaposlenosti. Na sceni je prva poslijeratna generacija koja, na žalost, ne može sa sigurnosti računati da će živjeti bolje od svojih roditelja.

To bi, eto, bile prve euro-refleksije za Tris uoči početka novog radnog tjedna u Bruxellesu.

Tonino Picula

Zastupnik u Europskom parlamentu i

P.pred Odbora EP za Jugoistočnu Europu

 


VEZANE VIJESTI