Neovisni novinarski portal
15.11.2019.
POLITIKA
Referendum:  Između demokracije i manipulacije

Referendum:
Između demokracije i manipulacije

O.k., referendum. Prvi dan prosinca, 2013. Za brak u Ustavu. Kao životnu zajednicu muškarca i žene. Takva je definicija već u Obiteljskom zakonu. Ali, ćudoredni dušebrižnici hrvatske smjernosti i “ispravne” seksualne orijentiranosti, nisu time zadovoljni. Žele ustavno jamstvo. Kao branu “defektnoj”...

narodnenovine_referendum_pravi_2

O.k., referendum. Prvi dan prosinca, 2013. Za brak u Ustavu. Kao životnu zajednicu muškarca i žene. Takva je definicija već u Obiteljskom zakonu. Ali, ćudoredni dušebrižnici hrvatske smjernosti i “ispravne” seksualne orijentiranosti, nisu time zadovoljni. Žele ustavno jamstvo. Kao branu “defektnoj” seksualnosti. Imaju 740 tisuća potpisa. Imaju referendum. Neka bude što mora. Jer ste to vi tražili.  Samo, jeste li baš to tražili? Ili je poanta u onomu što nekidan reče jedan neoprezni “nabrijani” aktivist Želje Markić,  da cijela Vlada Zorana Milanovića nakon eventualnog poraza njihove opcije – “Protiv”- podnese kolektivnu ostavku i čim prije ode s vlasti?!

“Festival demokracije” pretvorio se u ljuti boj “za isključivi, narod svoj”. Protiv drugih i drugačijih, protiv netradicionalnih, danas seksualnih, a sutra nekih drugih manjinskih skupina? I što ćete vi dobiti s tim? Hoće li vaš brak nakon ovog referenduma biti bolji (ili gori), vaša obitelj sretnija i egzistencijalno sigurnija,  vaša država bogatija i razvijenija? Hrvati heteroseksualniji…? Zar ne bi u 21. stoljeću bila primjerenija mantra ona Dubioze kolektiva – Neka ljubi ‘ko god koga hoće, a ‘ko neće, nek se ne nameće!

Antiseksualna revolucija

Ergo, predaleko nas je odvelo ovo zazivanje “pravovjerne seksualnosti” u ime, navodno, ugrožene tradicionalne crokatoličke, hrvatske obitelji. A sve pod sintagmom demokratski izražene volje naroda koja ima biti neupitna. U prve redove pokreta za “antiseksualnu revoluciju” s balkanskim tajmingom, natiskalo se šareno društvo licemjera, politikanata i ideoloških mutikaša, odlučnih beskrupulozno izmanipulirati na tisuće iskrenih konzervativnih duša koje se još i danas čudom čude da je brak kao životna zajednica muškarca i žene uopće dvojben na bilo kojoj – formalnoj, psiho-sociološkoj ili biološkoj razini. A nije. I tu se demokracija pretvara u manipulaciju. Zemljom se nesmiljeno širi govor mržnje, plima netolerancije i diskriminatorne eliminacije svega što je izvan  navodno, ugroženog “glavnog krda”. Mada, doista nije jasno kako bi manjina ugrozila većinu… Nesnošljivost, nažalost, postaje obostrana, klin se počinje klinom izbijati. Za jedne “roba s greškom” ne može očekivati da uživa ista prava i status kao sav “normalan” svijet, što bi rekao HDZ-ov zagrebački zastupnik Mario Župan, zagovarajući, valjda, da se one drugačije, nenormalne,  utjera u poseban tor, da se ne miješaju sa “zdravim i normalnim”. Jerbo, heteroseksualna većina, izgleda, strahuje od homoseksualne manjine i možebitnog epidemiološkog efekta njihove “prenosive bolesti”. S druge strane, sve zagovornike “ustavnog hetero braka”, an general se naziva klerofašistima, rigidnim primitivcima koji nas vraćaju u srednji vijek. Previše je tu strasti, praviše licemjerja i laži, odveć podjela.

Jer, ovo besumnje jest samo test-referendum, kojim se htjelo provjeriti koliko je ljudi moguće mobilizirati, zlu ne trebalo, u datom trenutku za određene ciljeve. I sama Željka Markić to je jasno kazala.  Uostalom, potpisi za drugi referendum već se prikupljaju. Antićirilični, onaj koji želi ljude pridobiti na pijetetu prema Vukovaru, kojega podmeću pod neželjene dvojezične ploče. I tvrde kako je mrska ćirilica pismo agresorske JNA koja je ubijala Vukovar i Vukovarce. Ne znaju da je službeno pismo u JNA bila latinica… Cilj je opet, kao i u slučaju ustavne definicije braka, prikriven, kamufliran, a meta je drugdje, postavljena je više… Tomislav Karamarko, baš kao i u kampanji Željke Markić koju je podupirao političkim, a Crkva s misnim propovijedima, ponosno je paradirao i u prvom redu Vukovarske kolone sabotiranja legalno izabrane državne vlasti, navodno u ime pijeteta. Obećao je i osobno potpis stožerašima koji su ga u Vukovaru zadužili “dobrom organizacijom” antidržavne blokade. Ali, žurio nije… Čuo je da je dosljedno provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina bilo uvjet za zatvaranje poglavlja 23. (pravosuđe) u predpristupnim EU pregovorima. Postaje mu jasno da europska Hrvatska ne može natrag u kožu balkanske. Sve je svjesniji da bi ga potpis na antićirilični referendum mogao stajati premijerskih ambicija budu li mu ipak, ludošću ovog dezorijentiranog naroda, nadohvat. Čak i bivši HDZ-ov ministar uprave Dvaorin Mlakar sada govori o stečenim pravima koja se teško mogu mijenjati… I što sad kad su proizveli novi duboki rasjed u poroznom  tkivu ove mlade, nesigurne i uglavnom neartikulirane države? Što s tim referendumom i njegovom ustavnom implementacijom? Što s potpisima za onaj drugi referendum koji čak kroz četiri pitanja sažima svoj otpor prema drugoj, ovaj put nacionalnoj manjini? Koja je manjina treća o kojom ćemo odlučivati na referendumu? Je li moguće da smo u 23 godine naučili jedino kako se brzo i uspješno vratiti natrag, na početak?!

Tko će izaći na referendum kad se budu prodavale vode, šume…

Referendum jest najviši oblik demokratskog očitovanja mišljenja i volje naroda. Kod nas je ovo treći od hrvatskog državnog osamostaljenja. Prvi smo imali 1991. o hrvatskoj samostalnosti. Drugi je proveden 2012. o pristupanju EU, i evo nas pred trećim, 2013. o ustavnoj definiciji braka. Nije da u međuvremenu, tijekom ove minule 23 godine nije bilo i drugih referendumskih pokušaja. “Pravaši” (HSP) pojačani braniteljskim udrugama, prikupljali su 2007.g. potpise za referendum o prekidanju suradnje s Haaškim tribunalom, ali je Ustavni sud ocijenio da su potpisi pribavljeni uz niz proceduralnih propusta i referendum nije održan.

Čak 124 tisuće potpisa sakupljeno je, 2008.g.  za potrebe raspisivanja referenduma o pristupanju Hrvatske NATO-u, ali uzalud. Potom je 2010. pet sindikalnih središnjica trijumfiralo s čak 717 tisuća potpisa podrške referendumu o izmjenama Zakona o radu. Ali se tadašnja Vlada predomislila, sporni zakon o radu povukla, a Ustavni sud tek konstatirao da više nema pretpostavki za provođenje referenduma. Prikupljali su se potpisi, i građani samoorganizirali i zbog priželjkivanog referenduma o arbitraži o hrvatsko- slovenskom razgraničenju, pa u veljači ove godine krenula i inicijativa pretenciozno nazvana “Referendumski ustanak”, koja je nešto poput ove najnovije antićirilične, sadržavala čak četiri pitanja o kojima su se građani trebali očitovati. Pitalo ih se, naime, jesu li za poništenje pretvorbe i privatizaicje, jesu li za rasprodaju državne imovine, prostora i prirodnih resursa,  jesu li protiv proizvodnje, prodaje i distribucije GMO proizvoda, i naposliejtku, žele li da se građani još jednom očituju jesu li za EU. A bilo je i lokalnih referenduma, poput onog neuspjelog dubrovačkog, građanske inicijative “Srđ je naš”. Za 23 godine samostalne države, više nego dovoljno. Taman da se građani “štufaju” referenduma kada bude doista od presudne važnosti njihovo očitovanje, recimo, o prodaji hrvatskih voda, šuma,  monetizaciji autocesta…

U uređenim demokratskim društvima, neusporedivo dulje tradicije od novokomponirane hrvatske ad hoc demokracije, taj se oblik odlučivanja ne zlorabi za sve i svašta, a ponajmanje za alternativno, ulično vođenje politike i države, kao neka vrsta paralelne vlasti onih političkih snaga koje taj legitimitet nisu uspjele dobiti na izborima. Zato sve usporedbe sa Švicarskom u kojoj se u dugoj, višegodišnjoj proceduri, bez tenzija i euforične, polarizirane  javnosti, upravo priprema referendum o braku, doista nije ni za kakvu usporedbu. Čak i kad je najkonzervativnija, Švicarska je za naš sustav vrijednosti nedostižan san…

 


VEZANE VIJESTI